Najnoviji izraelsko-iranski sukob, u kojem je na obje strane ukupno ubijeno više stotina civila, ušao je u četvrti dan, a o njegovim višestrukim uzrocima razgovarali smo s politologom i tportalovim komentatorom Višeslavom Raosom
Do eskalacije višedesetljetnog sukoba dviju država došlo je u petak, kada je Izrael raketirao položaje protuzračne obrane, nuklearnu infrastrukturu te ciljano ubio nekoliko najviših zapovjednika Iranske revolucionarne garde, kao i veći broj civila.
Iran je uzvratio, s dosta manje uspjeha, no ipak je na više mjesta uspio probiti legendarni izraelski višestruki sustav obrane i pritom ubiti nekoliko desetaka osoba, uzrokovati materijalnu štetu i izazvati paniku kod izraelskog stanovništva. Ukupne žrtve u Iranu, koje su također uglavnom civili, desetak su puta veće i kreću se oko nekoliko stotina.
vezane vijesti
Nijedna strana zasad ne daje naznake da misli odustati od daljnjeg raketiranja, a regija i svijet s neizvjesnošću očekuju vijesti o mogućem uključivanju i drugih aktera u sukob na jednoj ili drugoj strani.
Iranski obrambeni štit
'Stvari treba staviti u kontekst; još i prije napada Hamasa u listopadu 2023., kada su probili obranu južnog Izraela pokraj Pojasa Gaze, znalo se da je Iran funkcionirao tako da je zapravo imao niz tih posredničkih ili proxy aktera na Bliskom istoku, a mnogi od njih uopće nisu bili šijiti, nego suniti, poput Hamasa. I to je funkcioniralo kao obrambeni štit koji je trebao spriječiti da itko narušava napore Irana u stvaranju nuklearnog programa. S druge strane je trebao prikliještiti Izrael, a i Saudijsku Arabiju, s kojom Iran ima kompleksne odnose', objašnjava tportalov komentator Višeslav Raos.
U posljednjih nešto više od godine i pol taj obrambeni štit uvelike je oslabljen time što je Izrael gotovo sravnio sa zemljom Pojas Gaze, a također je u nizu napada prilično oslabljen Hezbolah, još jedan Iranov proxy igrač.
Ta država dugo godina razvija svoj atomski program i još od vremena administracije američkog predsjednika Baracka Obame bila je pod pritiscima da potpiše sporazum koji ograničava širenje nuklearnog naoružanja. Također je pristala na međunarodni nadzor da ne bi obogaćivala uranij do razine koja se može koristiti za proizvodnju nuklearnog oružja.
Nuklearni program na lokaciji Natanz
No tadašnji, a i današnji, predsjednik Donald Trump u svom je prvom mandatu 2016. istupio iz tog sporazuma (JCPOA). Iran je pak nekoliko godina kasnije objavio da se više neće držati ograničenja koja su mu nametnuta njime, no da će ipak održavati komunikaciju s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA).
'E sad, postoje dobre indicije da taj nuklearni program za obogaćivanje uranija postoji i da se godinama nalazi na lokaciji Natanz. Tu valja spomenuti da su Izraelci još 1980-ih godina izveli sličnu akciju, kada su uništili nuklearni program Sadama Huseina u Iraku. I ovo je sad nekakav preventivni napad da bi se uništio iranski nuklearni program', objašnjava Raos jedan od glavnih razloga za izraelski napad.
No cijela priča je kompleksnija, pa je razloga za napad više, a jedan je želja izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da ostane na vlasti.
Netanyahu spašava golu kožu
'Ima tu cijeli kontekst toga da se rat u Gazi razvukao, da zapravo nema jasnih ni političkih ni vojnih ciljeva i da se Netanyahu ovime zapravo održava na vlasti i bježi od pravosudnih problema, odnosno prijetnje zatvorom zbog velikih korupcijskih skandala', objašnjava Raos i dodaje da je tu i kontekst američkog predsjednika Trumpa, kojem ova situacija daje vjetar u leđa, pogotovo zato što je najavio oštriji pristup prema Iranu u pogledu sankcija zbog nepridržavanja Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja.
Osim što se išlo u uništavanje nuklearnog programa, jedan od ciljeva mogla bi biti i želja za promjenom režima, a koji je na vlasti od 1979., kada je revolucijom srušena monarhija i uspostavljena islamska republika.
'Ljuljanje' režima do njegova pada
'Ovaj napad implicira da Izrael možda smatra da je vrijeme da toliko poljuljaju režim u Teheranu da on padne. Zato ciljano napadaju samo postrojenja Iranske revolucionarne garde, a ne regularne vojske, kako bi se potaknulo sukob između te dvije vojno-političke formacije', objašnjava Raos i podsjeća da su u Iranu godinama bili vrlo aktivni prosvjedi žena, mladih i studenata, u prvom redu protiv obaveze nošenja vela, pa generalno protiv moralne policije te protiv represije slobode govora.
Na pitanje postoji li opasnost da se takvom promjenom vlasti dobije još gora, radikalnija, pogotovo ako aktualni vrhovni vođa bude ubijen, što zasad, navodno, SAD ne dopušta, Raos odgovara:
'U tome i jest glavna dilema. Znači, poučeni onim iskustvom Afganistana i Iraka, znamo da širenje demokracije oružjem obično ne završi najbolje.'
