Izrael je u petak napao više iranskih nuklearnih i vojnih postrojenja zbog navodno brzo napredujućeg nuklearnog programa Teherana.

Strah od nuklearne bombe

Izraelski čelnici poručili su da je napad bio nužan kako bi se spriječila neposredna prijetnja da će Iran izgraditi nuklearne bombe. Iran već dugo tvrdi da je njegov program mirnodopski, ali američke obavještajne agencije procjenjuju da Teheran aktivno radi na razvoju nuklearnog oružja.

Napad je uslijedio dan nakon što je Odbor guvernera IAEA-e prvi put u 20 godina izglasao službenu osudu Irana zbog nesuradnje s njezinim inspektorima. Iran je odmah najavio da će uspostaviti svoje treće postrojenje za obogaćivanje urana i zamijeniti neke centrifuge naprednijim modelima.

SAD i Iran dotad su vodili pregovore koji su mogli rezultirati ublažavanjem američkih ekonomskih sankcija u zamjenu za drastično ograničenje ili prekid iranskog obogaćivanja urana.

Nuklearni pogon u Natanzu, udaljen oko 220 kilometara jugoistočno od Teherana, glavno je postrojenje za obogaćivanje urana u toj zemlji.

Dio tog objekta na Središnjoj visoravni Irana smješten je pod zemljom kako bi bio zaštićen od mogućih zračnih napada te se u njemu nalaze brojni 'kaskadni' sustavi – grupe centrifuga koje zajednički djeluju da bi se ubrzalo obogaćivanje urana.

Iran također buši postrojenje u planini Kuh-e Kolang Gaz La, a koja se nalazi odmah južno od ograde postrojenja Natanz. Upravo je Natanz bio meta virusa Stuxnet, za koji se vjeruje da su ga razvili Izrael i SAD te je uništio iranske centrifuge. I dvije odvojene sabotaže, koje se također pripisuju Izraelu, bile su usmjerene to postrojenje.

Ključne iranske lokacije

Nuklearno postrojenje Fordo smješteno je oko 100 kilometara jugozapadno od Teherana. I ondje se nalaze kaskade centrifuga, ali objekt nije tako velik kao Natanz.

Duboko pod planinom i zaštićen protuzračnim sustavima, Fordo izgleda kao da je izgrađen da bi izdržao zračne napade.

Izgradnja tog postrojenja započela je oko 2007. godine, prema podacima IAEA-e, iako je Iran obavijestio UN-ovog nuklearnog nadzornika o njegovu postojanju tek 2009., nakon što su zapadne obavještajne službe saznale za taj objekt.

Jedina komercijalna nuklearna elektrana u Iranu nalazi se u Bušeheru, na obali Perzijskog zaljeva, oko 750 kilometara južno od Teherana. Njezina izgradnja počela je sredinom 1970-ih, za vladavine šaha Mohamada Reze Pahlavija. Nakon Islamske revolucije 1979. elektrana je više puta bila na meti tijekom Iransko-iračkog rata. Kasnije su Rusi dovršili njezinu izgradnju.

Iran na toj lokaciji gradi još dva reaktora iste vrste. Bušeher koristi gorivo iz Rusije, ne iransko, i pod nadzorom je Međunarodne agencije za atomsku energiju.

Reaktor na tešku vodu u Araku nalazi se 250 kilometara jugozapadno od Teherana. Teška voda služi za hlađenje nuklearnih reaktora, ali pritom nastaje plutonij kao nusproizvod te se on potencijalno može iskoristiti za izradu nuklearnog oružja. Time bi Iran imao još jedan put prema izradi bombe, osim obogaćenog urana, ako bi odlučio krenuti tim putem. Teheran se 2015. u nuklearnom sporazumu sa svjetskim silama obvezao da će redizajnirati to postrojenje kako bi otklonio zabrinutost zbog širenja nuklearnog oružja.

Objekt u Isfahanu, udaljen oko 350 kilometara jugoistočno od Teherana, zapošljava tisuće nuklearnih znanstvenika. Ondje se nalaze i tri kineska istraživačka reaktora te laboratoriji povezani s nuklearnim programom te zemlje.

Teheranski istraživački reaktor nalazi se u sjedištu Iranske organizacije za atomsku energiju, civilne institucije zadužene za nadzor nad nuklearnim programom. Taj je reaktor Iranu isporučio SAD u sklopu programa 'Atomi za mir' 1967., tijekom Hladnog rata. U početku je radio na visoko obogaćenom uranu, ali je kasnije preuređen da bi koristio nisko obogaćeni uran, upravo zbog zabrinutosti da Iran razvija nuklearno oružje.