Prije neka dva tjedna, kako su izvijestili mediji, hrvatska je policija imala jedan od svojih zvjezdanih trenutaka. Dvadesetak pripadnika MUP-a, od inspektora u civilu do teško opremljenih specijalaca, u nekoliko vozila zaputilo se u spektakularnu akciju na autocesti A1, konkretno na odmorištu Brloška Dubrava. Ondje su presreli Samoborčekov autobus, upali u njega, legitimirali sve putnike a jednoga izveli i počeli pretresati. Organi reda i mira onda su se vratili u autobus i uzeli stvari privedenog putnika te su u ruksaku 35-godišnjaka konačno pronašli svoj velik ulov – plastični smotuljak s osam grama marihuane. U ličko-senjskoj policiji su se pohvalili time da je u pitanju 'redovno postupanje policije te da će protiv 35-godišnjaka vjerojatno biti podnesena prekršajna prijava'.

Nije ovo prvoaprilska šala, iako bi cijela priča bila mnogo smješnija uz malo THC-a. Dakle u Hrvatskoj je 'redovno postupanje policije' angažirati hrpu zaposlenih i odgovarajući vozni park kako bi se lociralo osam grama trave, a opasni kriminalac koji je taj opijat imao kod sebe može računati na to da će 'vjerojatno biti podnesena prekršajna prijava' protiv njega. Čovjek doista treba biti jako napušen da bi sve to izgledalo kao da ima smisla, iako je pitanje bi li osam grama bilo dovoljno da se ne umre od smijeha na tako očevidno glupavo trošenje resursa i ljudstva. Dok zloglasna balkanska ruta narkotika i dalje fantastično funkcionira, što kao fun fact o Hrvatskoj navodi čak i CIA, hrvatska se policija dala u holivudsku potjeru i akciju kako bi 35-godišnjaka spasila od toga da zapali joint na kraju dana.

Ima nešto baš hrvatski u tome da se angažira hrpa policije kako bi intervenirala u najsitniji kriminal i utjerivala nekakav tradicionalni moral upisan u niškoristi zakonski članak utemeljen na iracionalnoj politici dok se okolo kradu milijuni i šverca heroin. Jer racionalna politika bila bi legalizirati marihuanu još jučer. Razloga je pregršt, pa krenimo redom.

Prvo, policija doista ima važnijeg posla. Hrvatska je tranzitna zemlja za kokain iz Južne Amerike i heroin za EU preko balkanske rute, što su malo veći zalogaji od putnika Samoborčeka, ali baš zato bi policija trebala svoje vrijeme, resurse i ljude trošiti na velike dilere najtežih droga.

Drugo, o marihuani je znanost rekla svoje. Napravljene su stotine studija i istraživanja te se znaju njezini efekti i djelovanje, dobre i loše strane. Indijska konoplja nije baš nikakav misterij, nego nešto o čemu postoje sve relevantne informacije da se može odlučivati, pa je krajnje licemjerno odobravati legalnost alkohola i cigareta, a tvrditi da marihuana ne smije imati jednak zakonski tretman. Naime alkohol je neupitno štetniji od marihuane, a ni cigarete nisu izvor zdravlja, pa su ipak masovno dostupne, uz doduše neka posve logična ograničenja – poput zabrane prodaje maloljetnicima – koja se mogu ustanoviti i za marihuanu.

Treće, marihuana ne vodi do heroina. To je zločesta laž koja se lako može demantirati. Kada se pogledaju relevantna istraživanja o konzumaciji droga, hrvatska i svjetska, uvijek se vidi da je marihuanu probao često najveći broj ljudi, oko 30, pa i 40 posto njih, dok iskustva s heroinom ima mnogo manji broj ljudi, uvijek jednoznamenkast postotak. Ako bi marihuana neizbježno vodila prema teškim drogama poput heroina, postoci bi bili isti. Baš suprotno, vrišteća je razlika u brojevima. Pritom treba dodati i to da zagovaranje legalizacije marihuane ne znači i zagovaranje legalizacije heroina, na što će se moralni paničari odmah zalijepiti s onim legendarnim pitanjem – 'a što je sljedeće?'

Četvrto, riječ je o generacijskom pitanju, na kojem se još jednom manifestira dominacija starije generacije nad mladima, kojima je marihuana rekreativni opijat što se s vremena na vrijeme, najčešće u društvu, konzumira zbog svojih zabavnih efekata. Za razliku od alkohola, koji ljude često potiče na divljačko ponašanje, nikad nećete vidjeti kako se dva napušena čovjeka nešto svađaju a kamoli potuku, nego se većinom smijulje i razgovaraju. Činjenica da je marihuana ilegalna stavlja mladu generaciju građana Republike Hrvatske u položaj kriminalca zbog zastarjelih zakonskih propisa te društvenih i političkih stavova kojima se neopravdano demoniziraju. Evo kako je to sažeo jedan moj prijatelj, 31-godišnji inženjer informatike: 'Radim puno radno vrijeme, moj dečko ovisi o toj plaći, povremeno dajem nešto para i bratu i majci. Plaćam sve poreze, uplaćujem za zdravstveno, socijalno, mirovine. I uhvati li me pandur s to malo trave, to je, kao, toliki problem da moram u zatvor, plaćati kazne, živjeti na državni trošak, izgubiti možda i posao, a nekoliko ljudi oko mene će se naći u krizi. Uglavnom, pun mi je *urac toga da se osjećam kao kriminalac zato što nekad zapalim joint!’ Kao što bi rekao The Dude: 'Yeah, well, that's just, like, your opinion, man!'

Peto, ORaH je već u svojem programu iznio da se zalaže za legalizaciju indijske konoplje, kanabisa, što znači da tu ideju zastupa druga po jačini stranka u državi. Mirela Holy možda neće ništa više uspjeti u svojoj političkoj karijeri, ali činjenica da je ORaH prvi tako jasno zauzeo afirmativan politički stav oko potrebe legalizacije marihuane zapravo je povijesni trenutak. Time se hrvatsku političku scenu natjeralo na suočavanje sa suvremenošću i tematici legalizacije dalo pravo i legitimaciju građanstva, što u Hrvatskoj uostalom imaju i brojne autentično negativne pojave, neusporedivo štetnije od nekoliko dimova THC-a. Legalizacija kanabisa dakle slijedi prije ili kasnije ako se pogledaju svjetski a sada i domaći politički i društveni trendovi, a Hrvatskoj bi dobro došlo da konačno odluči nešto na svijetu učiniti među prvima, ne samo kaskati i kalkulirati, biti dio prosjeka ili čak zaostajati.

Šesto, ilegalni status marihuane omogućava i potpaljuje društvenu osudu povremenih konzumenata, kojima se odmah lijepi etiketa ‘narkomana’. Tako se kriminalizira velik postotak hrvatskog društva, napose mlada generacija. Hrvatskoj treba više permisivnosti s jedne strane, a s druge vjere vlasti da su građani sposobni sami za sebe donositi odluke kao odrasli ljudi, bez države kao tete u vrtiću. Ono što bi pak hrvatska država trebala učiniti jest pokrenuti javnu kampanju informiranja građana, jer od države treba očekivati da se brine o javnom zdravlju.

Sedmo, po čemu su to bolji Nizozemci, Urugvajci ili ljudi iz američkih saveznih država Colorado i Washington, u kojima je marihuana legalna, od Hrvata? Kako to da se ti ljudi nisu pretvorili u najgore narkomane, u totalno uništena društva vječno napušenih koji se samo izlaževaju, dok bi se Hrvatima baš to desilo? Zapravo je opet baš obratno - Urugvaj je čak poznati časopis The Economist proglasio državom godine 2013.

Osmo, legalizirati marihuanu odnosno kanabis znači napraviti dobar gospodarski potez, a on pritom nije ni ekološki štetan. Dapače, time se omogućava i prihod za državni budžet i poticaj za očajno potreban gospodarski rast. Hrvatska, u kojoj se trava legalno prodaje – a novca za budžet itekako nedostaje, pa evo prilike za lukrativnu stopu! – bila bi i mnogo veći turistički mamac te bi se iz masovnijeg uzgajanja industrijske konoplje mogle pokrenuti i industrije povezane s ovom sirovinom.

Deveto, legalizacija je prilika i za korištenje u domaćoj politici nažalost rijetko primijećene političke imaginacije, u skladu s efektima marihuane, o tome kako bi se cijela stvar mogla iskoristiti i u kontekstu socijalne politike. Tj. svaka javna politika može imati više elemenata usmjerenih na više ciljeva; to bi zapravo trebalo biti uobičajeno političko promišljanje Vlade kada se odlučuje promijeniti nešto. Primjerice zašto ne odlučiti da je marihuana legalna, ali da za uzgoj i prodaju treba imati dozvolu. I onda podijeliti dozvole isključivo umirovljenicima, kojima bi se iznosom od 1.000 kuna subvencionirala i nabava osnovne opreme. Čini mi se da bi bolje od skupljanja boca po ulicama i hrane po kontejnerima bilo masovno pretvoriti hrvatske umirovljenike u uzgajivače i prodavače marihuane (s fiskalizacijom, naravno!), a tako bi im se ubrzo popravio standard života. Također, bio bi to vrhunski potez za uspostavljanje veće generacijske solidarnosti te bi u direktan i sustavan kontakt doveo juniore i seniore hrvatskog društva.

Deseto, Hrvatima bi itekako dobro došlo da prestanu više biti ‘napaćeni narod’ i postanu – napušeni narod! Doista radikalan potez bio bi kada bi se u stilu legendarnog komičara Billa Hicksa zatražilo da konzumacija marihuane bude zakonski obavezna, a legalizacija je tek good business. I pametna, racionalna politika. S obzirom na nivo javnih napetosti i potmule agresije kojima je preplavljen hrvatski javni prostor, nije teško dosjetiti se situacija u kojima bi nekoliko jointa spasilo državu od višemjesečnih kriza. Ako bi ikome legalizacija marihuane (u medicinske svrhe?) pomogla da se opusti, onda su to primjerice Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i razbijači ploča, pa i oni koji na Dan pobjede urlaju u Kninu. Chillax, man.

…Što sam htio reći?... Uglavnom, da zaključim… ahem… evo, baš sam zaboravio, u ovom trenutku mi je samo izletjelo iz glave… tako da… ovaj… Da! Sjetio sam se!

Ali prije toga ću još dodati da ima i više razloga od deset ovdje navedenih. Treba započeti javni razgovor u kojem se neće dozvoliti stigmatizacija onih koji zagovaraju legalizaciju kao niškoristi 'antihrvatskih' i 'protukatoličkihelemenata', malignog 'liberalfašističkog' tumora na zdravom 'tkivu hrvatskog bića' i slično.

Legalizacija marihuane, kanabisa, indijske konoplje, trave, kako god hoćete, bila bi racionalan i pametan potez od kojega bi Hrvatska itekako profitirala na više načina. Zašto se to onda neće dogoditi prije nego kasnije?