CIJENA EVOLUCIJE

Zašto volimo vjerovati u nadnaravno?

  • Autor: NJD
  • Zadnja izmjena 18.03.2011 08:38
  • Objavljeno 18.03.2011 u 08:38
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Čak i ljudi koji sami sebe smatraju vrlo racionalnima skloni su nekim oblicima praznovjerja. Zašto je tako, odnosno koji su temelji naše sklonosti vjerovanju u nadnaravno, u svojoj novoj knjizi 'Paranormality: Why we see what isn't there' istražio je Richard Wiseman, profesor psihologije na britanskom sveučilištu u Hertfordshireu

U jednom intervjuu za 'Pulse Project' Wiseman ističe da spiritisti i mediji iznose vrlo ozbiljne tvrdnje te da često imaju značajnu kontrolu nad životima ljudi, što podrazumijeva da bi trebali snositi i odgovornost za vjerodostojnost svojih izjava.

'Kada odete kod medija i dobijete neku poruku, teško je zanemariti njegove riječi. One imaju snažan emocionalni upliv. Slično je s vidovnjacima koji vam govore što trebate učiniti u životu', rekao je Wiseman. 'Dakle, važno je da ljudi shvate imaju li posla s nečim što je vjerodostojno, odnosno jesu li ti ljudi stvarno u kontaktu s duhovnim svijetom, ili samo koriste određene psihološke tehnike pomoću kojih nas uvjeravaju da znaju nešto o nama, iako zapravo ne znaju.'

Dr. Wiseman već 20 godina istražuje nadnaravne fenomene – ljude koji tvrde da mogu predvidjeti budućnost, prizivati duhove ili pokretati predmete mislima.

Kaže da je testirao telepate, proveo besane noći u dvorcima opsjednutim duhovima te čak pokušavao razgovarati s mrtvima. Svaki put rezultat je bio isti: na prvi pogled dokazi se čine impresivnima, međutim pod znanstvenom analizom iščezavaju poput pare.

Wiseman ističe da njegovo istraživanje nadnaravnog ipak nije bilo uzaludno traćenje vremena. Baš kao što je svemirski program omogućio razvoj tehnologije koja je promijenila život ljudi, tako je i istraživanje paranormalnih pojava osiguralo važan uvid u vjerovanja, svakodnevno ponašanje i funkcioniranje mozga.

Za časopis New Scientist Wiseman je ovih dana predstavio kratki pregled nekih od fenomena koje je analizirao u svojoj knjizi.

Vidovnjačke procjene osobnosti

Krajem 1940-ih psiholog Bertram Forer tražio je od studenata da ispune testove osobnosti. Tjedan dana kasnije svakom od njih dao je liste s kratkim opisom osobnosti - navodno utemeljene na rezultatima - i zatražio da ocijene njihovu točnost. Gotovo svi studenti ocijenili su predstavljene opise kao vrlo točne.

Međutim, zapravo je svaki od njih dobio potpuno isti tekst. Forer je jednostavno iz astroloških knjiga odabrao neke uopćene fraze poput 'imate potrebu da vas ljudi vole' te 'imate veliki neiskorišten potencijal' i povezao ih u smislen sadržaj.

Njegovo je istraživanje pokazalo da opisi osobnosti ne moraju biti točni da bi se činili točnima. Eksperiment je pokrenuo pravu revoluciju u testiranju osobnosti i omogućio otkrivanje jedne od temeljnih 'petlji' u mozgu. Naime, u životu smo svakodnevno bombardirani cijelim mnoštvom osjetilnih informacija u kojima pokušavamo pronaći neki smisao. Naši sustavi vida traže predmete i lica, a uši nastoje identificirati zvukove i shvatiti razgovore. Ovaj proces otkrivanja uzoraka toliko je važan za naše preživljavanje da ćemo radije vidjeti nepostojeće uzorke nego propustiti neke koji su važni. Poznato je da su renesansni slikari vježbali u nasumičnim mrljama prepoznavati likove, a ovom se sklonošću obilato koristio i španjolski nadrealist Salvador Dali. Zbog nje mnogi ljudi vjeruju astrološkim predviđanjima, vide likove na Marsu ili čuju glasove u običnom šumu.

Izvantjelesna iskustva

Iznenađujuće je mnogo ljudi u svijetu koji tvrde da su u nekom trenutku u životu doživjeli izvantjelesno iskustvo. Brojna istraživanja ovog fenomena otkrila su zanimljiv mehanizam u mozgu koji procjenjuje gdje se nalazi naše tijelo.

Vjerojatno najpoznatije istraživanje ove teme obavili su neuroznanstvenici Matthew Botvinick i Jonathan Cohen s Princetona koristeći samo veliku knjigu, ručnik i gumenu ruku.

U njihovom eksperimentu osoba A sjedne za stol i na njegovu površinu položi ruke. Nakon toga desnu ruku pomakne udesno, a na njezino mjesto se postavi gumena ruka. Na stol, između prave i gumene ruke postavi se knjiga koja od osobe A skriva njezinu pravu ruku. Prostor između dvije ruke i gumenu ruku prekriva ručnik.

Osoba B potom počne istovremeno jednakim kretnjama bockati skrivenu ruku osobe A i gumenu ruku. Nakon manje od jedne minute osoba A počinje gumenu ruku doživljavati kao svoju.

Ovo je istraživanje pokazalo da osoba A konstruira osjećaj jastva u skladu sa svojom percepcijom.

Sličan, ali nešto napredniji eksperiment nedavno je proveo profesor Olaf Blanke sa Sveučilišta u Ženevi. Njegov je tim ispitanike upoznao s tijelima tzv. avatara – računalnih vizija samih sebe (pogledajte video desno). Potom im je dao da nose virtualne naočale i postavio ih pred kamere. Dobrovoljci su u naočalama vidjeli trodimenzionalni prikaz stražnje strane tijela svojih avatara. Kada ih je olovkom dodirivao po leđima, isto se događalo i avataru pred njihovim očima, što je učvrstilo poistovjećenje sudionika s virtualnim jastvom. Njihov osjećaj identiteta s vremenom je postao toliko konfuzan da su počeli misliti da je avatar njihovo pravo ja. Ovi eksperimenti ne objašnjavaju sve navodne aspekte izvantjelesnog iskustva, međutim, rasvjetljuju mogući mehanizam doživljaja izlaska iz tijela.

Opsjednutost duhovima

Ljudi povremeno posjećuju građevine koje su na glasu kao opsjednute. Kada čuju pucketanje dasaka na podu ili vide ljuljanje zavjesa, zaključuju da je u kući prisutan duh.

No ova pojava ima vrlo racionalno objašnjenje. Kako bi nas zaštitili od opasnosti, naši mozgovi su se razvili tako da su superosjetljivi na moguće prijetnje. Poznata je izreka 'U strahu su velike oči'.

Justin Barrett sa Sveučilišta Oxford tvrdi da su susreti s duhovima posljedica hipersenzitivnog sustava otkrivanja, odnosno da je odluka o tome je li neki zvuk prouzročila neka opasna osoba, toliko važna za preživljavanje da dio mozga zadužen za nju često pretjeruje. To ljude navodi da pretpostavljaju nazočnost osoba ili pojava čak i kada nema vidljivih dokaza o njihovu postojanju.

U tom smislu duhovi nisu duše koje se vraćaju iz mrtvih, već cijena koju plaćamo svom velikom oprezu.

Lažni proroci

Godine 1954. psiholog Leon Festinger sa Sveučilišta Minnesota istraživao je jedan kult u Chicagu čiji su sljedbenici vjerovali da se bliži kraj svijeta. Njegova čelnica Dorothy Martin najavila je da će se 21. prosinca dogoditi golema poplava te da će neposredno prije kataklizme nju i njezine sljedbenike izbaviti leteći tanjuri.

Festinger i nekolicina njegovih suradnika ubacili su se u grupu kako bi pratili što će se dogoditi. Kako se 'smak svijeta' bližio, sljedbenici su intenzivirali svoje naviještanje. Međutim, kada je došao 21. prosinca i ništa se nije dogodilo, raspoloženje se promijenilo. Mislite da je sljedba promijenila svoja uvjerenja? Ne. Umjesto toga članovi su zaključili da su svojim propovijedanjem spriječili smak svijeta.

Festinger je na temelju rezultata razvio teoriju tzv. disonancije. Prema toj ideji ljudi nisu zadovoljni kada u glavi moraju podržavati dva različita uvjerenja te će izvesti sve moguće mentalne vježbe kako bi ih razriješili ili izmirili.

Kada se dokazi protive našim omiljenim uvjerenjima, uglavnom ćemo radije odbaciti i najuvjerljivije dokaze nego ih se odreći. Tako će primjerice pušači prije dovesti u pitanje rezultate istraživanja koji potvrđuju štetnost pušenja nego se odreći cigarete. Vjerojatno ste čuli argument: 'Znam jednu ženu koja je doživjela stotu iako je pušila dvije kutije cijeli život.' Slično će vozači radije zaključiti da su ograničenja brzine prerigorozna nego priznati da voze prebrzo, a političari da ljudi ne razumiju njihove propale mjere nego da su one pogrešne.

Moć viska

Sipa

Sipa

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Već stoljećima radiestezisti tvrde da uz pomoć viska mogu odrediti spol djeteta, pretkazati budućnost ili komunicirati s duhovima. No znanstveni dokazi rasvjetljuju mehanizam funkcioniranja viska.

Još u 19. stoljeću znanstvenici su otkrili da visak pokreću mali nesvjesni pokreti poznati kao 'ideomotoričke kretnje'.

1990-ih psiholog sa Sveučilišta Harvard Dan Wenger istraživao je zanimljivu pojavu koju je nazvao 'povratni efekt'. Od ispitanika je tražio da ne misle na bijelog medvjeda te da svaki puta kada im to ne pođe za rukom udare u zvono. Rezultati su pokazali kako zahtjev da se nešto ne radi izaziva upravo suprotan efekt.

Isti princip kasnije je otkrio i kod rada s viskom. Naime, kada je od ispitanika tražio da u ruci mirno drže visak, ruke su se još intenzivnije pomicale. Tako je utvrdio da visak svojim mislima pokreću radiestezisti, a ne pojave koje nastoje otkriti.

Seanse

Godine 1890. Britanac S. J. Davey objavio je da ima moći medija te da će u svojem domu u Londonu održati niz seansi. Dan za danom male skupine okupljale su se oko njegova stola i svjedočile različitim nadnaravnim zbivanjima – porukama koje je ispisivala kreda ili duhovima koji su se materijalizirali. Gosti su odlazili uvjereni da je Davey uspostavio kontakt sa svijetom duhova. Međutim, britanski je medij zapravo bio skeptik koji je trikovima prevario publiku kako bi razotkrio laži spiritizma.

Davey je nakon svake seanse od sudionika tražio da mu pošalju pismena izvješća o doživljenim iskustvima. Bio je zapanjen kada je otkrio koliko su se ona razlikovala od stvarnih zbivanja.

Njegov rad bio je prva demonstracija nepouzdanosti svjedočenja očevidaca. Naime, naša osjetila ne djeluju kao kamere koje precizno bilježe sve što se zbiva. Budući da su osjetilna promatranja zahtjevan kognitivni proces, naše oči i mozak fokusiraju se na djelić zbivanja koji nam se u određenom trenutku čini najvažnijim. Istovremeno mozak stvara iluziju da vidimo mnogo više i osjećaj da smo objektivni promatrači.

Brojne studije iste pojave pokazale su da svjedoci zločina uglavnom nisu ni približno toliko pouzdani koliko su uvjereni u ono što su vidjeli.

Automatsko pisanje

Nakon što su desetljećima za pisanje poruka mrtvih koristili tzv. Ouija ploče, neki su se mediji preorijentirali na znatno bržu metodu automatskog pisanja u transu. Psiholog Dan Wegner s Harvarda tvrdi da je mehanizam na kojem se temelji automatsko pisanje omogućio bolje razumijevanje koncepta slobodne volje.

Naime, Wegner smatra da je osjećaj koji ljudi imaju da svjesno donose odluke zapravo iluzija stvorena u mozgu. Prema njegovim istraživanjima, mozak nesvjesno donosi odluku, a djelić sekunde kasnije obavještava drugi - svjesni dio što je učinio. Na taj način nama se čini da kontroliramo stvari. Istovremeno mozak odgađa slanje motoričkih signala rukama, nogama ili ustima. Zahvaljujući ovom procesu čovjek prima poruku: 'Upravo sam donio odluku', i na temelju nje zaključuje da njegov svjesni dio upravlja svime.

Tijekom automatskog pisanja ovaj mehanizam ne funkcionira kako bi trebao, tvrdi Wegner. Nesvjesni dio mozga donosi odluku i šalje signal mišićima, međutim, propušta obavijestiti svjesni dio o njoj.

Prema Wengeru, automatsko pisanje otkriva našu pravu prirodu automata. Drugim riječima, automatsko pisanje nije nešto nadnaravno, već naš prirodni način djelovanja.

 

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi