Zahvaljujući novom satelitskom sustavu, nazvanom Icarus, znanstvenici sad mogu pratiti ponašanje životinja u divljini bez direktnog kontakta s njima, što je osobito korisno u slučajevima u kojima su one u panici, primjerice kad su u blizini (krivo)lovci.

Naime Icarus prati kretanje i ponašanje životinja u neviđenim razmjerima. Satelit tako može otkriti uzorke raspršivanja, povlačenja i stampeda, koje je inače teško detektirati u udaljenim krajevima, a sve to govori znanstvenicima da se nešto događa na tlu.

Kako bi uspjeli stvoriti sustav za detekciju, prebacili su se u kožu lovaca i krivolovaca pa su stručnjaci poput ornitologa, istraživača divljih životinja i iskusnog lovca nekoliko dana svojim ponašanjem imitirali lov i snimali reakcije divljih životinja na zvukove pucnja i pojavu ljudi koji se šuljaju kroz gustiš. Ono što su snimili bila je reakcija različitih životinjskih vrsta na pojavu lovaca, a to je poslužilo kao temeljni set podataka za treniranje algoritma koji će moći slati upozorenja čuvarima prirode o potencijalno opasnim i ilegalnim situacijama u zaštićenim područjima.

Privatni rezervat za divlje životinje Okambara u Namibiji poslužio je kao temelj za ovaj projekt koji su neki nazvali 'životinjskim internetom'.

'Okambara je postao savršeni prostor za testiranje sustava', istaknula je za BBC Sierra Jane Mattingly, ekologinja s Instituta Max Planck za životinjsko ponašanje u Njemačkoj.

Ono što su naučili pomaže u borbi protiv krivolovaca u nacionalnim parkovima u Južnoj Africi, a moglo bi pomoći u očuvanju populacija divljih životinja u trenutačno nenadziranim dijelovima Afrike, kao što je područje Konga.

Projekt je ostvarenje dugogodišnjeg sna vodećeg svjetskog ekologa i ornitologa Martina Wikelskog s Instituta Max Planck te se on nada da će diljem svijeta do 2030. godine označiti 100 tisuća životinja kako bi bolje razumjeli znakove skrivene u njihovom ponašanju. Primjerice, znanstvenici su već otkrili da pojedine životinje djeluju kao uzbunjivači ili zaštitnici kad je 'neprijatelj' u blizini.

Tehnologija u službi znanosti

Oznake stavljene na uši zebri, žirafa i geparda pomažu znanstvenicima da prate njihovo ponašanje i tako upozore na uljeze u tom području: neke će brzo pobjeći kad osjete opasnost, a žirafe će mirno stajati i promatrati što se događa iz veće udaljenosti. No smjer u kojem gledaju otkriva znanstvenicima gdje se skriva opasnost.

Posljednjih godina oznake kojima se označavaju divlje životinje ne govore samo o njihovu broju, već sadrže i minijaturne GPS čipove, ali i senzore koji prate broj otkucaja srca i toplinu tijela na kojem se nalaze te atmosferske uvjete u svakom trenutku.

Današnje oznake toliko su male i sofisticirane da ih znanstvenici mogu pričvrstiti na ptice, čak i leptire. Neke su pak velike poput zrna riže, što je velik napredak u odnosu na prve satelitske ogrlice koje su 1970. godine stavljene na kanadske jelene u Wyomingu, a težile su 10 kilograma.

Za razliku od tih prvih uređaja za praćenje, koji su koristili analogni signal VHF, današnje ogrlice, zahvaljujući internetu stvari, šalju poziciju koja je precizna do u nekoliko centimetara, a inteligentni sustav praćenja detektira gdje se nalazi označena životinja čak i ako taj dio područja nije pokriven satelitskim signalom.

'Kad stavite tehnologiju na pticu ili majmuna, odjednom možete vidjeti gdje sjede na drvetu i što točno jedu', ističe Tim Wild, jedan od inženjera elektrotehnike s Instituta Max Planck za BBC.

Izazovi i dalje postoje

Unatoč napretku, znanstvenici se i dalje susreću s ograničenjima u tehnologiji koja je dostupna prosječnom korisniku i njima. Naime tijekom istraživanja u Okambari otkrili su 'crne točke' koje nisu bile pokrivene GPS-om te su morali koristiti dronove da bi dobili sve informacije.

Wild i njegova ekipa koriste 3D printere da bi stvorili prototipove odašiljača koji bi bili lakši i mobilniji od trenutačno dostupnih.

Dok ne razviju odašiljač kakav žele, stvaraju algoritme koji, iz gomile podataka što su je uspjeli prikupiti iz klasičnih izvora, stvaraju nešto smisleno.

'To je još uvijek veoma jednostavan algoritam, ali nam može reći je li ptica uletjela u pljusak ili direktno na sunce', ističe Wild.

Upravo takvi podaci znanstvenicima mogu reći što životinja trenutačno radi – lovi ili se odmara, je li još uvijek živa ili ne. Primjerice, one u Okambari imaju oznake na oba uha koje šalju podatke. Ako se obje oznake ne kreću, šalje se obavijest koja alarmira čuvara prirode da provjeri o čemu je riječ.

Također, ako primijete neobičan obrazac ponašanja, to može ukazivati da je životinja ozlijeđena ili bolesna, što čuvarima omogućava da je pronađu i pokušaju joj pomoći.

Tehnologija već spašava živote

Ovakav pristup nadzoru divljih životinja već se pokazao učinkovitim. U Nacionalnom parku Kruger u Južnoj Africi koriste 'životinjski internet' da bi pronašli i spasili divlje pse koji se uhvate u zamke. Od 400 divljih pasa u parku, njih 80 oslobođeno je iz zamki, što je omogućilo populaciji da ostane stabilna.

No najveći je zadatak u Krugeru očuvanje njihovih 3000 nosoroga jer su zaštićena vrsta. Samo u 2025. godini krivolovci su ih ondje ubili 175, a problem je u tome što se taj nacionalni park prostire na gotovo 19,5 tisuća kvadratnih kilometara, što je prostor otprilike veličine Izraela.

Do sada su označili oko 1500 nosoroga, ali i velik broj antilopa, zebri i slonova, međutim to je još uvijek premalo da bi čuvari mogli pratiti stanje u stvarnom vremenu.

'Još uvijek nemamo alarm koji bi ukazivao na to da se 10 zebri rastrčalo jer netko hoda po šipražju', ističu. Ali bi mogli u budućnosti.

Budućnost 'životinjskog interneta'

Dva satelita već su u orbiti, a do sredine 2027. godine projekt Icarus trebao bi ih imati šest, što bi trebalo omogućiti primanje podataka u stvarnom vremenu od odašiljača diljem svijeta.

Iako će proći još dosta vremena prije nego što znanstvenici uspiju pratiti većinu divljih životinja, i Icarus je korak u dobrom smjeru.