Na prvi pogled, neke se roditeljske brige čine sasvim običnima. Hoće li dijete stići napisati zadaću? Može li se upisati na sport koji želi? Treba li mu pomoć iz matematike? Kako će izgledati početak školske godine? Hoće li ove godine biti ljetovanja?

No u obiteljima u kojima o djetetu svakodnevno brine samo jedan roditelj, ta pitanja često imaju puno veću težinu. Iza svakog od njih stoji računica, organizacija, odricanje i tiha briga koju roditelj najčešće nosi sam.

Upravo se ta svakodnevica, ona koja se ne vidi uvijek izvana, našla u fokusu predstavljanja novog istraživanja platforme Narančasta ribica, inicijative Studenca usmjerene na podršku jednoroditeljskim obiteljima. Povod je bio istraživački izvještaj, no tema je vrlo brzo izašla iz okvira brojki. Jer kada se govori o jednoroditeljskim obiteljima, statistika je tek početak priče.

Ona pokazuje razmjere problema. Ali stvarni život počinje ondje gdje brojke postanu školska torba, stanarina, instrukcije, neprospavana noć, dječja želja za treningom ili roditeljska rečenica: “Ne mogu sada, možda drugi put.”

Brojke potvrđuju ono što roditelji žive svaki dan

Istraživanje provedeno u ožujku i travnju 2026. godine na uzorku od 197 jednoroditeljskih i 257 dvoroditeljskih obitelji pokazuje da su jednoroditeljske obitelji pod izraženijim financijskim, emocionalnim i organizacijskim pritiskom.

Čak 33 posto roditelja iz jednoroditeljskih obitelji svoju financijsku situaciju procjenjuje kao vrlo lošu ili prilično lošu i nestabilnu. U obiteljima s oba roditelja takvih je 14 posto.

No financijska nesigurnost ovdje nije samo pitanje manjeg budžeta. Ona se vrlo brzo prelijeva na djetetove mogućnosti. Prema rezultatima koje je predstavila Gordana Vujević Hećimović iz agencije Improve Research & Analytics, raste broj roditelja u jednoroditeljskim obiteljima koji prepoznaju probleme djece u izvršavanju školskih obaveza. Danas ih je 57 posto, gotovo deset posto više nego prošle godine.

Istodobno, samo šest posto roditelja kaže da svojoj djeci može priuštiti instrukcije bez ikakvih poteškoća.

Drugim riječima, dijete možda treba pomoć, roditelj to vidi, ali između potrebe i rješenja često stoji trošak koji obitelj ne može lako podnijeti.

Kad pritisak ne stane na kraju dana

Na predstavljanju istraživanja posebno je snažno odjeknuo podatak da je više od 80 posto roditelja koji samostalno brinu o djeci emocionalno istrošeno. To je brojka koja ne govori samo o umoru, nego o dugotrajnom stanju u kojem roditelj stalno funkcionira na granici vlastitih mogućnosti.

Jednoroditeljska svakodnevica rijetko dopušta predah. Jedan roditelj često je istodobno i organizator, financijski planer, logistika, emocionalni oslonac, pomoć u učenju, pratnja na aktivnosti i osoba koja mora održati kućanstvo, posao i obiteljski ritam.

Posebno zabrinjava podatak da više od 60 posto roditelja koji samostalno skrbe o djeci emocionalno stanje svog djeteta ne može ocijeniti kao vrlo stabilno i pozitivno. U odnosu na prošlu godinu, taj je udio porastao.

To je jedan od najvažnijih insighta ovog istraživanja: pritisak koji roditelj nosi ne ostaje samo na roditelju. On se prelijeva na atmosferu doma, na djetetovu sigurnost, školske obaveze, slobodno vrijeme i osjećaj pripadanja.

Ono što se u brojkama ne vidi uvijek: stan, škola, vrtić, zajednica

Zato je važan bio i razgovor koji je uslijedio nakon predstavljanja rezultata. Panel „Iz oba ugla: kakva je potpora doista potrebna jednoroditeljskim obiteljima“ okupio je samohrane majke čija su djeca koristila program Narančasta ribica, Nataliiu Magaš i Mateu Mateković, psihologinju Maju Vujčić Vračević, koja je i sama odrasla u jednoroditeljskoj obitelji, te moderatora Tomislava Ramljaka, ravnatelja Centra za nestalu i zlostavljanu djecu.

U tom se dijelu razgovora otvorilo ono što se u tablicama i postocima često ne vidi dovoljno jasno. Primjerice, stambeno pitanje. Za jednoroditeljsku obitelj ono nije samo pitanje adrese, nego osjećaja sigurnosti. Kada roditelj ne zna hoće li moći dugoročno pokriti troškove stanovanja, teško je planirati išta drugo s mirom.

Govorilo se i o ulozi škole, vrtića, lokalne samouprave i šire zajednice. Jer podrška jednoroditeljskim obiteljima ne počinje tek velikim sustavnim rješenjima. Često počinje mnogo bliže: u razredu koji prepoznaje da dijete treba pomoć, u vrtiću koji ima razumijevanja za roditeljski raspored, u lokalnoj zajednici koja zna gdje obitelj može dobiti podršku.

Psihologinja Maja Vujčić Vračević otvorila je i važnu razliku između odvraćanja pažnje od problema i stvarnog suočavanja s njim. U kontekstu jednoroditeljskih obitelji to je posebno važno. Jer distrakcija može pomoći kratkoročno, ali dugoročno obiteljima treba okruženje koje neće samo ublažavati posljedice, nego će prepoznati uzroke pritiska.

Ramljak je, pak, naglasio i ono što roditelji često prvo zaborave: važnost rada na sebi. U jednoroditeljskim obiteljima to ne zvuči kao jednostavan savjet, jer roditelj koji sam nosi velik dio tereta često nema vremena ni za osnovni predah. No upravo zato njegova dobrobit ne smije biti shvaćena kao luksuz. Ona je temelj sigurnosti djeteta.

Narančasta ribica kao odgovor na stvarne, a ne zamišljene potrebe

U tom kontekstu platforma Narančasta ribica ima smisao upravo zato što se ne zadržava na jednoj vrsti pomoći. Pokrenuta je 2024. godine prvim besplatnim ljetovanjem za djecu iz jednoroditeljskih obitelji, a zatim je prerasla u širu platformu koja nastoji pratiti obitelji kroz godinu.

Danas se kroz program djeci omogućuju ljetovanja, podrška za povratak u školu, besplatne instrukcije, sportski programi u klubovima u više gradova diljem Hrvatske, blagdanski pokloni i psihološko savjetovanje.

To su, na papiru, različite aktivnosti. U životu jedne obitelji, one se često spajaju u nešto mnogo konkretnije: manje stresa oko rujna, mogućnost da dijete ne odustane od učenja jer instrukcije nisu dostupne, prilika za sport, osjećaj da ljeto ne mora biti još jedan podsjetnik na ono što obitelj ne može priuštiti.

Više od dvije trećine roditelja čija su djeca bila uključena u aktivnosti programa navodi da im je Narančasta ribica financijski znatno olakšala troškove vezane uz dijete. Više od 80 posto kaže da im je omogućila lakši početak školske godine.

No možda su još važniji pokazatelji koji se ne vide odmah u novčaniku. Više od 70 posto roditelja navodi pozitivan utjecaj programa na osjećaj pripadnosti zajednici, raspoloženje, emocionalno stanje i samopouzdanje djece.

To je ono što čini razliku između pomoći kao jednokratne geste i podrške kao osjećaja da obitelj nije sama.

Ljetovanje koje znači više od odmora

U mnogim obiteljima ljetovanje je lijepa uspomena. U jednoroditeljskim obiteljima ono ponekad postane i teško pitanje. Ne zato što roditelj ne želi djetetu pružiti odmor, nego zato što se ljetovanje natječe s režijama, hranom, školskim troškovima i svakodnevnim obavezama.

Zato besplatno ljetovanje u sklopu Narančaste ribice nije samo odlazak na more. Za dijete je to iskustvo slobode, igre i pripadanja. Za roditelja je to potvrda da netko vidi trud koji ulaže i da dio brige, barem na trenutak, ne mora nositi sam.

Upravo se iz takvih konkretnih iskustava gradi povjerenje. Roditelji ne trebaju samo čuti da ih društvo razumije. Trebaju to osjetiti kroz prilike koje njihova djeca dobivaju.

Podrška sustava daje dodatnu težinu

Narančasta ribica početkom je godine dobila i službeno pokroviteljstvo Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Državna tajnica Margareta Mađerić istaknula je da je Ministarstvo program prepoznalo kao iznimno vrijedan i potreban za olakšavanje životne situacije samohranim roditeljima.

Ta je poruka važna jer pokazuje da se izazovi jednoroditeljskih obitelji ne mogu svesti na privatnu snalažljivost. Naravno da su roditelji ti koji svakodnevno nose najveći dio brige. Ali kvaliteta života njihove djece ovisi i o tome koliko su sustav, lokalna zajednica, škole, vrtići, poslodavci i poslovna zajednica spremni prepoznati stvarne potrebe.

Jednoroditeljske obitelji ne trebaju biti vidljive samo kada brojke postanu alarmantne. Trebaju biti uključene u promišljanje podrške prije nego što roditelji dođu do ruba iscrpljenosti.

Najvažnije pitanje nije “kako izdržavaju”, nego “tko im pomaže”

U pričama o samohranim roditeljima često se naglašava njihova snaga. I ona je doista velika. Ali stalno divljenje snazi može biti i zamka ako zbog njega zaboravimo da nitko ne bi trebao sve nositi sam.

Zato možda najvažnije pitanje nije kako ti roditelji uspijevaju izdržati, nego zašto toliko toga moraju izdržavati sami.

Istraživanje Narančaste ribice pokazuje da je pritisak stvaran: financijski, emocionalni, organizacijski i društveni. Panel je pokazao da iza svake brojke stoje vrlo konkretne potrebe, od stanovanja i školskih obaveza do psihološke podrške i razumijevanja lokalne zajednice. A sama platforma pokazuje da pomoć ima učinka kada je osmišljena oko stvarnog života obitelji.

Jer kada jedan roditelj nosi teret za dvoje, podrška ne bi smjela biti iznimka. Ona bi trebala biti dio okruženja u kojem dijete odrasta.

To ne znači da će jedna inicijativa riješiti sve izazove jednoroditeljskih obitelji. Ali znači da može pokrenuti ono što je često najteže: stvoriti osjećaj da obitelj nije sama, da dijete ima pravo na jednake prilike i da zajednica ne okreće glavu od onih kojima treba oslonac.

Više informacija o programu, mogućnostima uključivanja i rezultatima istraživanja dostupno je na stranici narancastaribica.hr.