Posljednji put kad nijedan predstavnik ljudske vrste nije bio u svemiru, Bill Clinton bio je u zadnjoj godini mandata, a Vladimir Putin tek je započinjao svoj višedesetljetni uspon. Bilo je to u jesen 2000. godine, kad su i američki Space Shuttle i ruski Sojuz bili prizemljeni, pa su, makar nakratko, svi ljudi opet bili na Zemlji.

Sve do 31. listopada. Tog su datuma američki astronaut William Shepherd te ruski kozmonauti Jurij Gidzenko i Sergej Krikaljov poletjeli u orbitu raketom Sojuz. Nakon dvodnevnog manevriranja spojili su se na tada još nenastanjenu Međunarodnu svemirsku postaju (ISS) i 2. studenoga 2000. započeli eru stalne ljudske prisutnosti u svemiru koja traje već punih 25 godina.

Put do ISS-a bio je dug i neizvjestan. Nakon prvih sovjetskih svemirskih stanica Saljut i američkog Skylaba te modularnog sovjetskog Mira, svemirske sile shvatile su da ih nesuradnja ne može daleko odvesti. Poslije pada Berlinskog zida, Rusija i SAD su 1993. godine postigli povijesni dogovor o zajedničkom razvoju svemirske postaje, a ubrzo su im se pridružili Europska svemirska agencija, Japan i Kanada.

Gradnja ISS-a započela je 1998. godine lansiranjem ruskog modula Zarja. Uslijedili su američki Unity, ruski Zvezda te laboratoriji Destiny, Columbus i Kibo, spojeni složenom mrežom modula, prijelaza, solarnih panela, robotskih ruku i rashladnih sustava.

Grdosija vrijedna više od 160 milijardi dolara

ISS je postao najskuplja građevina u povijesti čovječanstva, vrijedna više od 160 milijardi dolara, te najveći zajednički projekt čovječanstva u orbiti. Kroz nju je prošlo više od 280 astronauta i kozmonauta iz 26 zemalja, a oni su u njoj živjeli, radili, spavali, provodili eksperimente, pretvorivši svemir u svoj privremeni dom, ponekad i na više od godinu dana.

Prema podacima NASA-e, na postaji je dosad provedeno više od 4000 znanstvenih istraživanja te su ona rezultirala s 4400 znanstvenih radova, od čega ih je bilo 361 samo 2024. godine, piše Time.

'ISS je postao iznimno sofisticiran znanstveni laboratorij', kaže Scott Kelly, umirovljeni NASA-in astronaut koji je proveo 2015. i 2016. u orbiti. 'To je najdugotrajnije međunarodno partnerstvo u znanosti u povijesti, s dokazanim rezultatima', dodaje Henry Hertzfeld, profesor međunarodnih odnosa i bivši direktor Instituta za svemirsku politiku Sveučilišta George Washington.

Ako se ISS može ocjenjivati po tri kriterija – inženjerstvu, znanosti i politici – najdojmljivije je ono prvo. Samo postojanje postaje na visini od 400 kilometara iznad Zemlje, koja juri brzinom od 28.000 km/h, već je tehnološko čudo.

Njezina izgradnja trajala je od 1998. do 2011. godine, uz 42 misije i preciznost spojeva do frakcije milimetra, i to bez ijedne ozbiljne ozljede. 'Sastavili smo konstrukcijski sustav težak milijun funti u vakuumu, bez zraka i atmosfere, a postaja kruži oko Zemlje 28.000 kilometara na sat, pri čemu nismo izgubili ijednog člana posade', kaže Kelly, dodajući: 'To je dokaz da smo izbrusili svoje svemirske vještine.'

Veliki eksperimenti i još veće cijene

No kako se ISS približava svom planiranom gašenju 2030. godine, sve se češće postavlja pitanje je li to vrijedilo? Je li golem trud i novac uložen u održavanje postaje donio dovoljno koristi za život na Zemlji? Ili je možda taj novac mogao ubrzati povratak na Mjesec i put prema Marsu?

NASA smatra da je ISS pun pogodak. U mikrogravitaciji se odvijaju procesi koji na Zemlji nisu mogući: toplinsko strujanje i sedimentacija nestaju, proteini rastu pravilnije, a stanice se ponašaju drukčije. U takvim uvjetima astronauti su uzgajali bolje kristale proteina za razvoj lijekova, 3D printali živo tkivo koje bi jednog dana moglo poslužiti za transplantacije te proučavali učinke kemoterapije na tumorske stanice koje u bestežinskom stanju brže rastu, pa daju rezultate u kraćem vremenu.

'Na ISS-u sam izvela prvo sekvenciranje DNK u svemiru', kaže Kate Rubins, astronautkinja koja je u dvije misije provela više od 300 dana u orbiti. 'Učimo stvari o regenerativnoj medicini i terapijama matičnim stanicama koje će pomoći pacijentima na Zemlji.'

No i sama Rubins priznaje da će do primjene tih otkrića u medicini proći godine. Kelly pak dodaje: 'Da pitate prosječne Amerikance što se istražuje na ISS-u i kako će to poboljšati njihov život, vjerojatno ne bi znali odgovoriti. Možda jednog dana hoće.'

Od Reaganove ideje do čuda inženjerstva u orbiti

Korijeni projekta ISS-a sežu u 1984. godinu, kad je Ronald Reagan naredio NASA-i da izgradi stalno naseljenu svemirsku postaju, tada nazvanu Freedom. Prva procjena troška bila je osam milijardi dolara. Nakon raspada SSSR-a Bill Clinton pretvorio je taj projekt u međunarodni pothvat u kojem su, uz Rusiju, sudjelovali Kanada, Japan te zemlje unutar Europske svemirske agencije.

Kad su Shepherd, Gidzenko i Krikaljov 2000. godine stigli na postaju, ISS je imao samo tri modula. Danas ih ima 16, s ogromnim prostorom koji čine dvije kupaonice, teretana, šest kabina za spavanje i prozračna kupola s panoramskim pogledom na Zemlju. Cijela konstrukcija, teška preko milijun funti, svojim solarnim krilima mogla bi prekriti nogometno igralište.

Premda smo na početku spomenuli da vrijedi oko 160 milijardi dolara, bivši astronaut Terry Virts procjenjuje da je stvarni trošak 'vjerojatno preko 200, možda i 250 milijardi'. NASA svake godine troši oko četiri milijarde dolara samo na njezino održavanje, a partneri plaćaju još toliko za svoje module, opskrbu i obuku posada.

Rubins dodaje da su upravo na ISS-u astronauti naučili izvoditi dugotrajne šetnje u svemiru i složene montaže u bestežinskom stanju te poboljšali dizajn svemirskih odijela. Sve su to znanja koja će biti ključna pri hodanju Mjesecom ili Marsom.

Kako se ISS približava kraju – a o tome nešto kasnije u tekstu – privatne kompanije već planiraju nasljednike: Vast, Blue Origin Jeffa Bezosa i Axiom Space razvijaju komercijalne postaje koje bi trebale preuzeti istraživanja i otvoriti tržište orbitalne ekonomije. NASA im pritom pomaže kroz program Commercial Low-Earth Orbit Development, a on bi trebao ublažiti prijelaz s javnog na privatni sektor.

'Svemirska industrija doživljava procvat', kaže bivši astronaut Mike Massimino. 'Vjerujem da idemo prema eri komercijalnih svemirskih stanica. Ljudi ulažu ozbiljan novac.'

'Naša suradnja važnija je od politike na Zemlji'

Ono što se možda neće moći replicirati jest 'mekana moć' ISS-a koji spaja države i ljude i onda kada se razilaze na Zemlji. Godinama su američki astronauti putovali ruskim Sojuzima, a ruski kozmonauti SpaceX-ovim Crew Dragonima. Iako su njihovi moduli razdvojeni, posade jedu i rade zajedno.

'Dok je Rusija 2015. godine vojno intervenirala u Siriji, mi smo mirno razgovarali s kozmonautima, a bile su to gotovo filozofske rasprave', prisjeća se Kelly. 'Naša je suradnja bila važnija od politike na Zemlji. Povjeravali smo jedni drugima svoje živote.' Terry Virts zaključuje: 'Najvrjedniji povrat ISS-a nije bio tehnološki, već ljudski – međunarodni odnosi koje smo izgradili.'

ISS je također treći najsvjetliji objekt na noćnom nebu nakon Mjeseca i Venere, vidljiv 8,2 milijardi ljudi. 'To je jasan znak da možemo surađivati kao globalne sile na nečemu što koristi cijelom čovječanstvu', kaže Rubins.

Naravno, odnosi nisu uvijek idilični. Nakon što je Rusija 2014. godine anektirala Krim, SAD joj je uveo sankcije, a ruski dužnosnik Dmitrij Rogozin sarkastično je poručio: 'Ako mislite da nas možete sankcionirati, neka Amerikanci dođu do ISS-a trampolinom.'

Tijekom godina SAD je plaćao Rusiji i do 90 milijuna dolara po sjedalu za letove Sojuzom, sve do 2020. godine, kad su, zahvaljujući SpaceX-u Elona Muska, Amerikanci napokon ponovno poletjeli u svemir bez pomoći Rusa. Danas Kelly priznaje da bi, da može, 'izbacio Rusiju iz projekta' zbog invazije na Ukrajinu, no zna da to nije moguće jer ISS i dalje ovisi o ruskom Progresu, jedinoj letjelici koja održava stabilnost i orijentaciju postaje.

Kraj ISS-a za pet godina

No ISS više nije siguran. Osim starenja strukture, svakodnevno je izložen brojnim opasnostima, a mikrometeoroidi i komadi svemirskog otpada predstavljaju mu stalnu prijetnju. Dovoljna je čestica boje da probije prozor, što se dogodilo 2016. godine, a 2022. oštećenje ruske kapsule Sojuz dovelo je do toga da posada nije mogla sigurno napustiti postaju sve dok nije stigla zamjenska letjelica.

Temperaturni stres također ozbiljno opterećuje konstrukciju. Postaja u 90 minuta obiđe Zemlju – što znači da 16 puta dnevno prelazi iz žarkog sunca u ledenu sjenu, uz temperaturne razlike veće od 250 Celzijevih stupnjeva, a stalno širenje i skupljanje materijala s vremenom slabi spojeve.

Stoga se njezin radni vijek bliži kraju. Iako je ISS već daleko nadmašio prvotno predviđenih 15 godina operativnosti, NASA ga tek oko 2030. godine planira kontrolirano deorbitirati, točnije spektakularno okončati najambiciozniji međunarodni znanstveni projekt u povijesti rušenjem u Tihi ocean.

Zadatak će povjeriti SpaceX-ovoj posebno modificiranoj kapsuli Dragon, a ona će usmjeriti ISS prema Zemlji i omogućiti da većina njegove strukture izgori u atmosferi dok će eventualni ostaci završiti u nenaseljenom dijelu Pacifika poznatom kao Point Nemo.

SpaceX-ov Dragon, u toj misiji ojačan s 46 poboljšanih potisnika i većim spremnicima goriva, imat će ključnu ulogu u vođenju ISS-ova kontroliranog pada, a to će biti najkompleksniji projekt upravljane deorbitacije u povijesti čovječanstva. Iako se ideja rušenja možda čini drastičnom, stručnjaci su jednoglasni: ISS je došao do kraja svog radnog vijeka jer mu iznimno skupi popravci, stalna izloženost svemirskim opasnostima i ograničenja postojećih tehnologija ne dopuštaju daljnji rad.

Za pet godina moći ćemo tako procijeniti je li čovječanstvo dobro uložilo svojih 250 milijardi dolara i četvrt stoljeća truda.