Zamislite situaciju u kojoj vam prilazi konobar pitajući što želite popiti. Ne razumijete ga, ali pretpostavljate što je rekao pa mu pokazujete kavu ili sok u cjeniku, nadajući se da će donijeti ono što ste naručili. Ili da se, recimo, vozite starim tramvajem u nepoznatom gradu. Nema informativnih ekrana, a ni razglasa, pa morate brojiti stanice do odredišta.

Zamislite, naprimjer, da ste sami u banci ili pošti, no ne razumijete što vam djelatnica poručuje jer govori brzo i nerazgovjetno. Ništa, ni riječ. I dok se većini ovi scenariji možda čine filmski, često je upravo takva svakodnevica osoba oštećena sluha.

Asistivna tehnologija

Iako im zakonodavni okviri jamče ravnopravnost, praksa je drukčija jer u Hrvatskoj nedostaje prevoditelja, a mnogi već godinama upozoravaju na nedostatnu zastupljenost hrvatskog znakovnog jezika te adekvatne prilagodbe u medijima, obrazovanju i situacijama poput onih s početka priče. Znakovni jezik, pritom, ima status zasebnoga jezika koji – poput hrvatskog standardnog jezika – ima svoja morfološka, fonološka, sintaktička i semantička pravila. To, dakle, nije isto što i hrvatski standard, a različite zemlje imaju različite znakovne jezike.

U Hrvatskoj je on priznat kao važna spona između dvaju svjetova, no nije jedini način sporazumijevanja, jer danas postoje softveri i aplikacije koji osobama oštećena sluha olakšavaju svakodnevicu. Da ne bi bilo zabune, oni zakonski imaju pravo odabrati na koji će način komunicirati, bilo to znakovnim jezikom, ručnom abecedom, čitanjem s lica i usana, titlovanjem ili pak tehnološkim rješenjima koja napreduju razvojem umjetne inteligencije.

Sve to obuhvaća širok pojam asistivne tehnologije, a ona je, iako ima brojne prednosti, mnogima skupa i nedostupna, no poseban je problem taj što se u Hrvatskoj donedavno rijetko tko bavio razvojem uređaja i aplikacija koji će osobama s različitim vrstama invaliditeta osigurati ono što im pripada: pravo na ravnopravno sudjelovanje u društvu, sa što manje komunikacijskih i fizičkih barijera.

Mali, no velik korak prema boljem društvu jest aplikacija Gestura, a osmislila su je četvorica studenata Tehničkog fakulteta u Rijeci: Karlo Jakopović, Bruno Pjevalica, Marin Mikulec i Nolan Ilisić. Karlo, Bruno i Marin odrasli su u Petrinji, a kad su se zbog studija preselili u Rijeku, upoznali su Nolana i pomislili da bi bilo lijepo napraviti društveno korisnu aplikaciju.

Jedne večeri rodila se ideja

'Oduvijek smo našim aplikacijama htjeli pomagati drugima. Željeli smo se prijaviti na studentska natjecanja i jedne smo večeri razgovarali o idejama. Mučili smo se dosta oko toga da nađemo neku ideju, no znali smo da želimo kreirati aplikaciju za učenje i spojiti to sa željom za pomaganjem', otkrivaju mladići u razgovoru za tportal. Kako kažu, proučavajući koje sve vrste invaliditeta postoje, uvidjeli su da nedostaje aplikacija usmjerenih na osobe oštećena sluha.

'Recimo, za osobe oštećena vida već postoje mnoge AI aplikacije. Tako da nam je to otpalo. Budući da se fokusiramo na izradu softvera, nismo mogli pomoći osobama u kolicima, pa smo došli do disleksije. Ta nam se ideja svidjela, no nije bila dovoljno dobra, i tako smo došli do oštećenja sluha, ali i gluhosljepoće', prisjećaju se Bruno, Karlo, Marin i Nolan.

Stoga je ranije ove godine nastala Gestura, inovativna aplikacija koja ima puno potencijala – i zbog koje je vrijedilo na mjesec dana staviti fakultetske obaveze u drugi plan, kažu uz smijeh. Aplikacija je to za dvosmjernu komunikaciju, a kako nam objašnjavaju, ima dvije glavne funkcionalnosti. Po uzoru na popularni Duolingo, uz pomoć nje mogu se učiti slova znakovnog jezika, i to kroz igru.

Druga je značajka mogućnost prevođenja govora na znakovni jezik u realnom vremenu, što je izuzetno korisno kada kronično nedostaje prevoditelja. Jednostavno, pomoću kamere i mikrofona na mobitelu, aplikacija prepoznaje govor, prevodi ga i prikazuje korisniku i obratno.

Osmišljavanje ovakvog proizvoda kompleksan je pothvat, i iako su izradili prototip u manje od dva mjeseca, žele ga usavršiti. Pitamo ih kako uopće nastaje ovakva aplikacija?

Sad slijedi pravi posao

'Svaka aplikacija, naravno, treba krenuti od teme i ideje. To je u našem slučaju bila ideja za učenjem znakovnog jezika. A nakon toga se prolazi kroz pitanja koje bi funkcionalnosti bile osnovne i potrebne. Naravno, treba dizajnirati aplikaciju, što je lijepo napravio kolega Bruno. Nakon toga se podijelimo i svatko radi određeni dio – neki ono što nazivamo frontend, dakle ono što korisnik vidi kad otvori aplikaciju, a dio nas je radio ono što se, hajmo reći, ne vidi', objašnjavaju studenti te naglašavaju da je trebalo prikupiti podatke i sve istrenirati da bi AI uopće radio.

Zbog kompleksnosti unošenja podataka krenuli su s američkim znakovnim jezikom, no imaju veliku želju proširiti aplikaciju na hrvatski znakovni jezik. Interes postoji, ali navode da bi im trebalo od tri do šest mjeseci samo da bi unijeli sve podatke vezane uz hrvatski znakovni jezik. Pametno je, stoga, ići korak po korak: prvo će se usredotočiti na američku verziju i vidjeti kamo će ih to odvesti. Iza njih je ljetna pauza, a sada nastavljaju raditi punom parom.

'Moramo upoznati osobu koja bi testirala aplikaciju, no prije toga trebamo usavršiti neke stvari i lansirati osnovni proizvod da bi se uopće mogao testirati. Prototip imamo, on radi, no trenutno aplikacija može prepoznavati samo slova pa se komunikacija u ovoj fazi svodi na slovkanje. No nastavljamo raditi', složni su studenti te vjeruju da se ovakvi izazovi itekako isplate već tijekom studija.

No koliko se potiču kod mladih?

'Nije da se ne potiče razvoj ovakvih aplikacija jer postoje brojna natjecanja, ali apsolutno mislim da bi se to trebalo više poticati jer je ovo važna branša, pogotovo da bi se osobe s invaliditetom osjećale ravnopravno', tvrde jednoglasno Karlo, Bruno, Marin i Nolan. Dodaju da je potrebno motivirati mlade za upuštanje u ovakve projekte koji, kažu, svijet čine boljim mjestom.

Glavni im je cilj izbaciti Gesturu na tržište i učiniti je dostupnom na mobilnim uređajima. Pritom će, nadaju se, potaknuti i druge stručnjake na razvijanje tehnoloških rješenja kojima bi se konačno mogli dokinuti neugodni scenariji s početka priče – korak po korak.