Poručio je to ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Kao da to potvrđuje, ruski predsjednik Vladimir Putin ističe da bi kontroverzni američki mirovni plan s 28 točaka 'mogao poslužiti kao osnova za konačno rješenje', no i dalje inzistira na tome da se Ukrajina povuče iz dijelova Donbasa koje drži. Kijev to odbija, unatoč rastućem pritisku Washingtona.

Posljednji susreti pregovarača nisu donijeli napredak, a čini se da i Moskva i Kijev sve jasnije definiraju svoje crvene linije te se sve svodi na teritorij, piše portal Meduza u velikoj analizi trenutne situacije na bojnom polju.

Spori pregovori i sumnjiv mirovni plan

Najnoviji krug razgovora počeo je 19. studenoga, nakon što je u javnost procurio nacrt novog mirovnog plana. Dokument je odmah izazvao kritike jer je djelovao kao sažetak ruskih maksimalističkih zahtjeva. Dva dana potom Putin je izjavio da plan 'može poslužiti kao osnova', što je dodatno uzburkalo diplomat­ske kanale.

Slijedili su dani kaosa: razgovori preko oceana, curenje snimki poziva i stalna prepisivanja nacrta. Zelenski i europski partneri predložili su amandmane, ali ažurirana verzija plana nije predstavljena javnosti. Ono što se zna jest da teritorij ostaje glavna prepreka.

Putin ponavlja isti zahtjev: Ukrajina se mora povući iz dijelova Donbasa koje kontrolira, a Zelenski uzvraća da 'teritorij ostaje najteže pitanje'. Nakon petosatnog sastanka u Kremlju, izaslanici Donalda Trumpa, Steve Witkoff i Jared Kushner, nisu izvukli nikakav ustupak od ruskog predsjednika. Kremlj i dalje naglašava da je 'glavno pitanje' upravo teritorij.

Što američki plan kaže o budućoj karti Ukrajine?

U točki 21. spornog plana navodi se:

• Krim, Luhansk i Donjeck dobili bi status 'de facto ruskog teritorija'
• Herson i Zaporižja ostali bi zamrznuti na liniji kontakta, čime bi se postojeće stanje potvrdilo kao realno razgraničenje
• Rusija bi se odrekla ostalih okupiranih područja izvan pet regija
• Ukrajina bi se povukla iz dijela Donecke regije koji drži, gdje bi nastala demilitarizirana tampon-zona, formalno smatrana ruskim teritorijem, ali bez ulaska ruskih snaga.

Za sada nijedna strana ne pristaje na takav koncept u cijelosti.

Putin ne odustaje od cilja uspostave potpune kontrole nad Doneckom i Luhanskom, premda sve rjeđe govori o Hersonu i Zaporižji. Nakon sastanka s Trumpom na Aljasci, ruski dužnosnici neslužbeno su prestali spominjati zahtjev za kontrolom svih okupiranih regija.

U jednom od razgovora koji su izašli u javnost, Witkoff navodi: 'Znam što treba da dođe do sporazuma: Doneck i možda neku zemlju treba negdje zamijeniti.' Herson i Zaporižja pritom nisu ni spomenuti.

Unatoč tome, postoji sumnja da bi Putin prihvatio aranžman bez međunarodnog priznanja aneksije. Jedan od ruskih dužnosnika nedavno je rekao da Rusija ima tri uvjeta oko kojih 'nema popuštanja': Donbas, ograničavanje ukrajinske vojske i međunarodno priznanje teritorija.

Kijev zasad odbacuje bilo kakvu razmjenu teritorija. Zelenski tvrdi da se o teritorijalnim pitanjima može razgovarati 'tek nakon primirja', a Moskva ga uzima u obzir tek 'nakon povlačenja ukrajinskih snaga'.

No razlika je jasna u odnosu na prošlu godinu: Ukrajina više ne inzistira na potpunoj obnovi granica kao početnoj točki, a Rusija više ne prijeti maksimalističkim zahtjevima. I jedni i drugi počinju pregovarati u okvirima realnosti na terenu, a ona se dijelom mijenja.

Simbolika Donbasa

Ukrajina i dalje kontrolira tek dio Donbasa, uglavnom područje Kramatorska i Slavjanska. Strateški gledano, ta područja imaju ograničenu vrijednost. Rusija u Donbasu već drži veće i važnije zone, a zauzimanje malog preostalog dijela ne bi posebno promijenilo ravnotežu na frontu.

No simbolički je to sasvim druga priča.

Za Moskvu bi potpuna kontrola Donbasa bila uvjet za proglašenje pobjede, a za Kijev bi gubitak tog područja značio prihvaćanje najdubljeg udarca koji je rat donio, odnosno gubitka regije koja je u ratu od 2014. godine i djelomično je motivirala invaziju 2022. U teoriji igara to se naziva 'nedjeljivim dobrom' – pitanjem oko kojeg nijedna strana ne želi prepustiti ni pod kojim uvjetima.

Rusija vodi rat iscrpljivanja

Rusija je pokrenula invaziju s uvjerenjem da će postići brzu pobjedu. Nakon što je ta iluzija propala, prebacilo se na rat iscrpljivanjem, vjerujući da će prednost u ljudstvu i industriji na duge staze nadvladati ukrajinsku obranu.

Ukrajina, međutim, nije slomljena. Novi oblik ratovanja – kombinacija dronova, topništva, razmještenih jedinica i stalnog izviđanja – gotovo je onemogućio brze proboje i opkoljavanja. Kijev, Harkiv, Odesa i Dnjepar nisu u neposrednoj opasnosti od pada.

To Ukrajini stvara nadu da može nastaviti rat još godinu dana u očekivanju toga da će rastući troškovi primorati Rusiju na veće ustupke. Slično razmišljanje dio je pregovaračke dinamike i u drugim ratovima: kada trošak rata nadmaši očekivanu korist, pregovori postaju racionalniji.

Mir bi mogao biti krhak

Čak i ako se postigne mirovni dogovor, obje strane strahuju da ga ona druga neće poštovati. Zbog toga pregovori često traju dulje nego što se očekuje, a ponekad i godinama nakon što se front stabilizira. Jedan od najočitijih primjera toga je Korejski rat, u kojem je primirje potpisano dvije godine nakon prestanka značajnijih pomaka na bojištu.

U slučaju Ukrajine i Rusije dodatni rizici su:

• mogući ruski prodor u Zaporižju, što bi Ukrajini donijelo nove teritorijalne gubitke
• mogućnost da će Moskva zaoštriti uvjete ako Ukrajina doživi veće poraze
• nedostatak snažnih međunarodnih jamstava, što ostavlja otvorenim put za nove sukobe.

Unatoč svim ograničenjima, analitičari procjenjuju da su obje strane već prikupile gotovo sve 'nedostajuće informacije' o snazi protivnika, što često prethodi završetku rata. No put do primirja može potrajati, kao i u mnogim povijesnim primjerima.