Bez obzira na to što trenutačno radili, vaš mozak troši oko petinu tjelesne energije, a gotovo ništa od toga se ne koristi za ono što upravo radite. Čitanje teksta na ekranu i osjećaj težine vlastitog tijela u stolici zajedno jedva da mijenjaju brzinu kojom mozak troši energiju.

Znanstvenici Thomas Pace s Instituta Thompson Sveučilišta Sunshine Coast i Roger Koenig-Robert s Tehnološkog sveučilišta u Sydneyju u svom su radu, objavljenom u časopisu Psychological Review, proučavali na što točno mozak troši ogromne količine energije. Oni tvrde da se čak 99 posto te energije koristi za aktivnost koju mozak sam generira – na aktivnost neurona koji se aktiviraju i prenose informacije jedni drugima, bez obzira na to što osoba u tom trenutku radi.

Kako su pojasnili u tekstu objavljenom na portalu The Conversation, ljudska mašta oblikuje slike koje vidimo u umu, urezujući ih u pozadinsku moždanu aktivnost. Umjesto da se oslanja na slike koje vidimo očima, mozak prilikom maštanja provodi obrnuti postupak – 'gleda iznutra, umjesto izvana'. Primjerice, kad gledamo očima, svjetlost ulazi u njih i pada na osjetilne stanice koje šalju signale kroz živce. Ti signali putuju kroz niz moždanih područja posvećenih vidu i svako se nadovezuje na rad prethodnog. Prvo prepoznajemo rubove i linije, potom kombiniramo oblike i prepoznajemo objekte, a tek u konačnici sastavljamo cijela lica i scene.

Kad je mozak, odnosno mašta u pitanju, krećemo s druge strane. Želite li zamisliti lice prijatelja, započinjete s apstraktnom idejom o njemu – sjećanjem ili imenom – a onda kreće vizualni slijed u rana vizualna područja koja rekonstruiraju sam izgled lica. Ti se signali nazivaju povratnom aktivnosti.

Međutim ranija istraživanja pokazala su da ova povratna aktivnost ne potiče vizualne neurone na isti način kao kada osoba stvarno nešto vidi – ona modulira moždanu aktivnost, odnosno povećava ili smanjuje aktivnost moždanih stanica, preoblikujući ono što ti neuroni već rade.

Pace i Koenig-Robert proveli su eksperimente na miševima, tijekom kojih su umjetno aktivirali samo 14 neurona u senzornoj regiji mozga, a to je bilo dovoljno da životinja to primijeti te kao odgovor poliže mlaz šećerne vode.

'Iako ne znamo koliko je neurona potrebno za usmjeravanje unutarnje aktivnosti u svjesno iskustvo mašte kod ljudi, sve je više dokaza koji pokazuju važnost prigušivanja neuronske aktivnosti', ističu znanstvenici. Istraživanja na miševima pokazuju da je dovoljno aktivirati vrlo mali broj neurona da bi se promijenilo ponašanje, što upućuje na to da i male promjene u mozgu mogu imati mjerljiv učinak.

Kod ljudi još nije jasno koliko je neurona potrebno za stvaranje svjesne mentalne slike, ali sve više dokaza pokazuje da je važnije smanjenje, a ne povećanje moždane aktivnosti. U ranijim pokusima utvrđeno je da se tijekom zamišljanja bilježi smanjena aktivnost neurona, što su potvrdila i druga istraživanja. Dodatne dokaze daju razlike među ljudima: oko jedan posto njih uopće ne može stvarati mentalne slike dok ih neki doživljavaju vrlo živo. Pokazalo se da oni s lošijim mentalnim slikama imaju 'aktivnija' rana vidna područja mozga, što otežava oblikovanje stabilnih unutarnjih slika.

Sve to podupire novu teoriju prema kojoj mašta ne stvara slike ni iz čega, nego preoblikuje postojeću, spontanu aktivnost mozga. Zato su slike koje 'vidimo' u mašti slabijeg intenziteta od onih koje vidimo očima, ali ih ipak možemo jasno razlikovati.