Ono što je Oliver Dragojević Dalmaciji, to je Krunoslav Kićo Slabinac Slavoniji – doajen glazbene scene i ambasador svoje regije pjesmom, karizmom i osobnošću. Obojica jedinstveni i nezamjenjivi, svojim su odlaskom ostavili veliku prazninu na glazbenom nebu, a nju nitko ne može i ne pokušava popuniti.

Iako su Kićini ozbiljniji glazbeni počeci vezani za rock'n'roll, vrlo brzo postao je i velika pop zvijezda s nezaboravnim hitovima poput 'Plavuše' i 'Zbog jedne divne crne žene', a oba su, zanimljivo, Kićine autorske pjesme. Nakon toga ostavio je neizbrisiv trag u tamburaškoj glazbi. Postao je ambasador tamburice, šokačke pjesme i ponosa, čovjek koji kada zapjeva slavonsku pjesmu dira ravno u srce i ne ostavlja ravnodušnim ni one koji tu vrstu glazbe inače ne slušaju.

Koliki je utjecaj imao na hrvatsku tamburašku scenu, najbolje govori podatak da su na dan njegova posljednjeg ispraćaja 19. studenoga 2020. godine tambure u isto vrijeme zazvonile u njegovu Osijeku, ali i u brojnim drugim mjestima, Slavonskom Brodu, Đakovu, Županji... Iako je bilo vrijeme strogih mjera protiv covida, tamburaši su se spontano okupili i u podne toga dana svome Kići u čast svirali na trgovima 'Otišo je s mirisima jutra' i 'Tamburaški rastanak'.

Njegove su pjesme, poput 'Inati se Slavonijo' i 'Slavonijo, ja sam tvoje dijete', postale neslužbene himne kraja iz kojega je potekao i koji je do zadnjeg dana ostao razlog njegova postojanja. Iza sebe ih je ostavio oko 500 snimljenih, koncertima je obišao cijeli svijet, a i 1971. godine predstavljao je Jugoslaviju na Euroviziji s pjesmom 'Tvoj dječak je tužan'.

Nakon boravka u SAD-u 1970-ih godina vratio se u Hrvatsku i okrenuo glazbi iz svog kraja, u kojoj je bio jednako uspješan kao i u zabavnim vodama. Njegova 'Budi to što jesi' iz 1976. godine i danas se smatra prvom hrvatskom country skladbom u kojoj je spojio američki izričaj s domaćim, slavonskim potpisom.

Posljednja desetljeća karijere najviše je posvetio promociji tamburaške glazbe, a manje je poznato to da je rado pjevao i duhovne pjesme.

Bivša supruga ispunila neostvarenu životnu želju – knjigu o karijeri

Ono što je u Kićinoj karijeri ostalo neostvareno nakon njegove smrti ispunili su članovi obitelji: bivša supruga, hrvatska književnica Dubravka Bouša, uz pomoć sinova Ivana i Pavla, nakon četiri godine istraživanja i pisanja dovršila je knjigu 'Krunoslav Kićo Slabinac - Kad umjetnost dodirne dušu' u nakladi Croatia Recordsa. Za vrsnu poznavateljicu hrvatskog jezika i književnosti, doktoricu znanosti iz područja filologije i povijesti književnosti te autoricu brojnih knjiga, monografija i udžbenika to je bio ipak poseban izazov.

Biografska je to knjiga koja na više od 800 stranica donosi cjelovitu priču o životu i karijeri jednog od najboljih vokala s ovih prostora. U njoj će čitatelji naći niz zanimljivosti, poput one da je Kićo kao dječak plesao balet te isječka iz novina u kojima stoji da je kao dječak izveo Schubertovu serenadu u osječkom Dječjem kazalištu, a da je publika plakala, dirnuta ljepotom njegova glasa.

Sve prave ljubavi su tužne

Njihova je ljubavna priča započela 1977. godine. Dubravka danas kaže da nije mogla ni zamisliti kolika je zvijezda bio niti kolika će postati. 'Nisam ga doživljavala kao medijski eksponiranu osobu, ja sam radila u avijaciji, pa nisam toliko bila na zemlji, više sam putovala. Znala sam nekoliko pjesama, 'Plavušu' i 'Zbog jedne divne crne žene'', kaže za tportal. Ta je činjenica isprva bila prednost, no pretvorila se u nedostatak kada se suočila sa stvarnošću i obavezama koje nosi ta profesija.

I danas je često pitaju: zašto su se rastali? 'Bili smo deset godina zajedno. Da smo živjeli negdje u inozemstvu, on bi imao ekipu od barem deset ljudi koji bi se brinuli o njegovoj karijeri. Ovako je on sve obavljao sam uz moju pomoć, a kad su došla djeca, to je bilo jednostavno nemoguće. Ali kao što Balašević kaže, sve prave ljubavi su tužne i da bi svi ostali živi, onda smo se rastali', prisjeća se Dubravka.

Danas, kada se prisjeća sretnih dana, najčešće su joj u sjećanju šale, smisao za humor i Kićina sposobnost da od svake situacije napravi štos. Obiteljskih anegdota bilo je bezbroj, od toga da je znao ući u krivi smjer automobilom pa do brojnih situacija kada bi zaboravio dio odijela za nastup i zvao suprugu tražeći da ga netko doveze barem do naplatnih kućica u gradu u kojem bi nastupao.

Svi koji su bili dio njegova svijeta imali su privilegiju vidjeti Kiću 'u elementu'. 'Ako se leti avionom, nema spavanja, cijeli avion smije se njegovim vicevima. Bio je doista tvornica viceva. Osim što ih je sam stvarao, puno je čitao i puno pamtio. Šteta je da kada takav čovjek ode s njim ode cijeli jedan svijet', zaključuje Dubravka.

Zbog suradnje s katoličkom misijom uzeli mu putovnicu

Ipak, iza Krunoslava Kiće Slabinca, otkriva Dubravka, ostale su tri neostvarene želje. Prva je bila otvoriti glazbeni studio u kući, što zbog rastave, ali i poroka kojima se odao, kaže, na kraju nije uspio. Druga želja bila mu je snimiti nove duhovne pjesme, a treća imati turneju po kazalištima u Hrvatskoj. Iako nije uspio sve što je planirao, njegova je pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni bila i ostala jedinstvena.

Pjevač iznimnih glasovnih sposobnosti i posebnog senzibiliteta često je pionirski ulazio u projekte, a Dubravka priznaje da je njegovu veličinu i utjecaj na generacije glazbenika shvatila tek kada je pisala knjigu.

'On je popularizirao tamburicu, koja do tada u medijima nije bila zastupljena, svirala se po kavanama i po čardama. I onda se pojavio Kićo, koji je bio popularan u zabavnoj glazbi, ali se okrenuo tamburici. Sada svjedočimo ekspanziji tambure poslije 90-ih godina', prisjeća se Dubravka i nastavlja:

'Kada je imao bend Dinamiti, u svojoj rock fazi, zvučali su kao dobar liverpulski bend. Bio je izvrstan i u duhovnim pjesmama. Surađivao je u vrijeme Jugoslavije i s katoličkom misijom, snimio CD božićnih pjesama, a kako to nije bilo politički prihvatljivo, kratko vrijeme ostao je zbog toga bez putovnice. Bio je višeslojna ličnost, pa je ušao i u politiku', pojašnjava različite segmente njegove osobnosti.

U čemu je tajna njegova uspjeha i činjenice da se Kićine pjesme slušaju i danas, pitamo je.

'Emocija koju on unosi u svoje pjesme stvorila je dimenziju koja nas je digla do uzvišenosti, dotaknuli smo nebo. I kad se opustimo, kad nam Kićina pjesma prođe kroz krv, čovjek nema što drugo nego samo slušati i plakati', poetično je zaključila.

Sinovi naslijedili očev talent za glazbu

Ivan i Pavao, Kićini sinovi, naslijedili su njegov glazbeni talent. Ivan je ostao u sviračkim vodama dok se Pavao bavi tonom i produkcijom. Za Ivana, priznaje, zaobići glazbeni put bilo je nemoguće uz oca glazbenika i veliku zvijezdu. Obožavao je rock'n'roll, a ključni trenutak za njegovu glazbenu karijeru dogodio se 1997. godine, kada je s ocem i bratom bio na turneji u Australiji.

'Bila je to turneja na kojoj je otac bio s Duškom Lokinom i Ivom Fabijanom. U jednom trenutku sjeo sam za bubanj, otac je slušao i rekao: 'Pa tebi, sine, dobro leži ritam, ti bi trebao biti bubnjar.' Od tada sam počeo vježbati. Ipak, jasno mi je poručio da me može sve naučiti, ali da me neće proguravati na scenu samo zato što sam njegov sin. Prihvatio sam to i smatram da sam uspio jer me ljudi često zovu na svirke da bubnjam ili pjevam', kaže Ivan.

Očeva smrt ostavila je traga ne samo na njegovoj karijeri. Ivan je radio kao bolničar u KBC-u Zagreb dok je Kićo živio svoje posljednje dane.

'Brinuo sam o njemu kada je imao moždani udar, a nakon operacije srca, koja nije dobro prošla, doslovno se borio za život, no nije uspio. To su mi toliko bolna sjećanja da mi je trebalo pet godina do ponovno sjednem za bubanj', prisjeća se svoje životne traume. Njegov je otac, kaže, bio talentiran za sve, svirao je i volio različite glazbene žanrove, od rocka do bećarca.

'Pokazao sam tati Kiću, a on mi opalio čvoku i rekao – pa, sine, to sam ti ja'

'Sjećam se, a još sam bio klinac, nisam uopće imao pojma da mi je tata velika zvijezda. Gledao sam televiziju doma i kreće tatin koncert. On se u tom trenutku vraćao kući s neke turneje, ja ga zagrlim, odvedem pred televizor i govorim mu: 'Ovo ti je moj tata.' On mi na to opali čvokicu i kaže: 'Pa, sine, to sam ti ja.' Mislim da sam tek tada povezao da je moj otac pjevačka zvijezda', kaže nam Ivan.

Puno je anegdota iz djetinjstva koje, ističe, neće zaboraviti, poput situacije kada mu se u Omišlju na Krku, gdje su imali obiteljsku kuću, odlučio pridružiti na pozornici. Otac ga je samo pogledao i tiho rekao: 'Odi, sine, mami, kradeš mi publiku.'

Bez obzira na to što bi se očeva karijera često ispriječila između njih i što ga često nije bilo, Ivan smatra da se sve isplatilo. 'Očeve se pjesme i dalje slušaju, generacije odrastaju uz njegovu glazbu. Vjerujem da bi njemu bilo drago zbog toga da je zapravo glazba ono što ostaje iza njega', zaključuje Ivan Slabinac.

Branko Schmidt: Kićo je za mene bio Bog u Mini Morrisu

Bliski Kićini prijatelji opisuju ga kao velikog čovjeka kojemu je humor bio prirodna stvar. Znao je, kažu, u danu smisliti tri nova vica koja će vas natjerati do suza. Bio je prava zvijezda nekadašnje Jugoslavije, ali Osječani pamte da je bio pristupačan i srdačan te nije mu nikad bio problem zastati i popričati.

Poznati hrvatski filmski redatelj, Osječanin Branko Schmidt, kaže da je upravo Kićo bio prva zvijezda s televizije koju je vidio uživo. 'Kao mali sam mu kucao na prozor i onda mi je njegova mama davala slike s njegovim autogramom. Za mene je bio Bog u crvenom Mini Morrisu koji je prašio po Osijeku', govori poznati redatelj.

Schmidt je stoga prihvatio jedan od najvećih izazova, a to je da o svojem idolu iz djetinjstva snimi igrani film. Poziv je stigao od direktora Croatia Recordsa, ujedno producenta Želimira Babogredca, i objeručke ga je prihvatio. Iako ne želi otkrivati detalje filma, a pogotovo tko će glumiti Kiću, istaknuo je da će glazbenik biti prikazan u njemu i u dokumentarnim snimcima.

Za Schmidta danas nema dileme da je upravo Krunoslav Slabinac bio jedan od najvećih glazbenika s ovih prostora.

'Kićo je najtalentiraniji glazbenik ne samo u Hrvatskoj i Osijeku, nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. KOKS, klub obožavatelja Kiće Slabinca, imao je preko milijun članova u bivšoj državi. Osijek i sama Hrvatska prepoznali su njegovu veličinu, ali ne dovoljno, pogotovo zato što ga više nema. Nadam se da će film pomoći da Kićo dobije ono mjesto koje zaslužuje', zaključuje Schmidt.

Kićo će dobiti i ulicu u Osijeku

Pionir rocka i ambasador tambure, vrstan interpretator i 'tvornica viceva' u rodnom će Osijeku konačno dobiti i svoju ulicu. Bit će to ulica u kojoj je grad izgradio veliki Kulturni centar i koncertnu dvoranu na prostoru na kojem se nekada nalazio Radnički dom, a u njemu je upravo Kićo sa svojim Dinamitima ostvario prve zapaženije nastupe i uspjehe.

Uz monografiju, ulicu i uskoro film – Osječani ne daju da se ime njihova sugrađanina ikada zaboravi. A koliko je Kićo bio vezan za rodni kraj, govori i rečenica koju je tadašnjoj supruzi često znao reći: 'Kad umrem, molim te da me spalite i moj pepeo prosipate po cijeloj Slavoniji.'