Misije na Mars američke svemirske agencije NASA-e možda su ipak otkrile dokaze o životu na Crvenom planetu, tvrdi tim znanstvenika koji pokušava ispraviti nešto što smatraju 50 godina starom pogreškom zbog koje mislimo da je taj planet beživotan.

Viking 1 i Viking 2 sletjeli su na Mars 1976. godine. Na brodu su nosili tri eksperimenta za otkrivanje života, a oni su dali pozitivne rezultate.

Ali očit neuspjeh drugog instrumenta – plinskog kromatografa-masenog spektrometra (GC-MS) – u otkrivanju organskih molekula potrebnih za život naveo je znanstvenika iz projekta Viking Geralda Soffena na zaključak da nema života na Marsu.

Međutim znanstvenici pri floridskoj instituciji Foundation for Applied Molecular Evolution tvrde da podaci Vikinga pokazuju da su pronađene organske molekule.

GC-MS je zagrijavao uzorke prašine s Marsa – prvo na 120 stupnjeva Celzija kako bi se uklonio višak ugljikova dioksida iz njegove atmosfere, a zatim na 630 stupnjeva Celzija da bi isparile sve prisutne organske tvari, kako bi ih maseni spektrometar mogao analizirati.

Zbunjujući rezultati

Sve što je maseni spektrometar otkrio bio je neočekivan drugi nalet ugljikova dioksida te mala količina metil klorida i metilen klorida, što je bilo zbunjujuće zbog toga što su trebale biti prisutne neke organske molekule, makar samo od meteoritskih ostataka koji su se nakupljali tijekom milijardi godina.

Kako ih uopće ne bi bilo, tvrdio je svojedobno Vikingov tim, za to je bio potreban nepoznati oksidans. Smatralo se da je metil klorid nastao kontaminacijom od otapala za čišćenje koja potječu iz čiste sobe na Zemlji, gdje je instrument sastavljen.

Ovaj zaključak potkrijepljen je time što su tijekom leta do Marsa otkriveni freoni poput klorofluorougljika, a koji su došli iz čiste sobe. Problem s tim tumačenjem jest taj što metil klorid nije otapalo za čišćenje, već plin koji vrije na minus 24 Celzijeva stupnja.

Unatoč tome, Vikingov tim tvrdio je da oksidans ne samo da je uništio organske tvari, već bi mogao objasniti i ostala tri navodno pozitivna testa detekcije života, a mjerila su prividnu metabolizaciju radioaktivnog ugljika, emisiju kisika i fiksiranje ugljika (proces kojim se anorganski ugljik pretvara u organske spojeve).

Komplikacija je u tome što bi, kako bi se objasnila prividna metabolizacija radioaktivnog ugljika, oksidans morao biti vrlo jak. Vikingov tim zaključio je da je ovaj misteriozni oksidans neka vrsta peroksida, iako oni nikada nisu otkriveni na Crvenom planetu.

Kako bi mikrobi na Marsu mogli izgledati?

Iako su organske molekule kasnije pronađene na Marsu zahvaljujući roverima Curiosity i Perseverance, vjeruje se da većina njih potječe iz abiotičkih izvora, poput meteorita. Viking je imao manje osjetljive masene spektrometre od modernih rovera, no to i dalje ne objašnjava zašto uopće nije vidio organske tvari.

Odgovor je, prema novom istraživanju, došao 2008. godine, kada je NASA-in lander Phoenix otkrio perklorat na njegovoj površini. Perklorat je također oksidans, a dovoljno je jak za uništenje organske tvari iz meteorita tijekom tisućljeća, ali ne dovoljno jak da bi bio oksidans koji je Vikingov tim tražio kao objašnjenje rezultata.

Dvije godine kasnije dokazano je da kombinacija organskih tvari i perklorata rezultira metil kloridom i ugljikovim dioksidom. Ta reakcija proizvodi 99 posto ugljikovog dioksida i jedan posto metil klorida, što bi objasnilo dodatni nalet ugljikova dioksida i 'otapalo za čišćenje' koje se vidi kada se uzorak zagrije na 630 Celzijevih stupnjeva.

Otkrivanje organskih molekula GC-MS-om ide u prilog argumentu prema kojem su tri eksperimenta za otkrivanje života na dva Vikingova lendera možda ipak pronašla nešto što bi uklonilo potrebu za jakim i neotkrivenim oksidansom.

U tu svrhu istraživači su koristili model za to kako bi ti navodni marsovski mikrobi mogli izgledati. BARSOOM, kako su ga nazvali, kratica je od Bacterial Autotrophs that Respire with Stored Oxygen On Mars – bakterijski autotrofi koji dišu s pohranjenim kisikom na Marsu. Barsoom je ujedno naziv za Mars koji su koristili njegovi stanovnici u romanima Edgara Ricea Burroughsa.

Autotrofne bakterije koriste fotosintezu za proizvodnju svoje hrane te preko noći miruju, pohranjujući kisik koji su stvorile za korištenje kada se probude. To bi objasnilo emisiju kisika koju je otkrio Vikingov eksperiment, piše Science.

Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Astrobiology.