Prof. dr. sc. Ozren Polašek jedan je od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika. Doktor medicine postao je 2003. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je stekao i prvi doktorat iz znanosti, a drugi je obranio na Sveučilištu u Edinburghu. Od 2010. godine radi na Medicinskom fakultetu u Splitu, gdje je redoviti profesor i voditelj Centra za globalno zdravlje. Objavio je više od 350 radova, citiran je više od 43.000 puta, a vodio je brojne nacionalne i međunarodne projekte te devet doktoranada.

Bio je voditelj Znanstvenog centra izvrsnosti za personaliziranu medicinu, član više stručnih panela i recenzent brojnih časopisa. Vlada ga je 2020. godine imenovala članom Znanstvenog savjeta za borbu protiv koronavirusa. Dvostruki je dobitnik državne nagrade za znanost, a Research.com uvrštava ga među vodeće hrvatske znanstvenike u genetici, molekularnoj biologiji i medicini. Dužnost upravitelja Hrvatske zaklade za znanost preuzeo je 1. veljače 2023. godine.

Znanstveni i društveni učinak

Polašek je u podcastu s Bojanjcom otvoreno razgovarao o tome kako se financira hrvatska znanost, zašto ne možemo biti 'pomalo dobri u svemu' i što će se morati promijeniti ako želimo zadržati i privući ozbiljne istraživačke timove. Iako su teme na prvu 'nišna znanost', implikacije su šire, jer radi se o tome hoće li Hrvatska uspjeti zadržati svoje najbolje ljude, privući nove i imati istraživanja koja nešto mijenjaju ili će ostati trajno u zoni prosječnosti.

Uloga Zaklade je, naglašava Polašek vrlo jasna, a to je odabrati najbolje ideje i pratiti njihovu provedbu.

'Zaklada funkcionira neovisno o ostatku sustava i na taj način stvara objektivno mjerljiv napredak jer samim biranjem projekata potiče izvrsnost. Natječaji Zaklade nisu zamišljeni kao socijalni program, nego kao mehanizam za poticanje izvrsnosti. Kad nekome dodijelimo projekt, to nije kraj nego početak. Pratimo provedbu i rezultat nam je jednako važan kao i početna ideja', tumači Polašek.

Drugim riječima, HRZZ ne vidi svoju ulogu u tome 'da svatko dobije nešto', nego u usmjeravanju ograničene količine novca tamo gdje može stvoriti najveći znanstveni i društveni učinak.

Dotaknuo se pritom i izazova, a kao jedan od glavnih problema spomenuo je razinu ulaganja. Tako navodi da Hrvatska prema izdvajanjima za istraživanje i razvoj značajno zaostaje za europskim prosjekom: 'Prosjek EU-a je 2,3 posto BDP-a, a mi smo sad na oko 1,4 posto. Ispod prosjeka smo i imamo prostora za napredak. Razlika je golema i ona određuje mogućnosti koje imamo.'

'Nemamo dovoljno novca da budemo izvrsni u svemu'

U takvim okolnostima sustav ne može raditi sve odjednom, kaže profesor. 'Uglavnom postoje dva pristupa financiranja: jedan je financiranje izvrsnosti, a drugi je financiranje svih manjim iznosima. Nemamo dovoljno novca za oba pristupa, ali zemlje koje tradicionalno više ulažu, poput Švicarske i Švedske, imaju zaklade s različitim ulogama pa na taj način pokrivaju oba pristupa. Nemamo dovoljno novca da budemo izvrsni u svemu i moramo birati područja u kojima možemo biti međunarodno relevantni', kaže Polašek.

Ističe i da postoje jasne metrike koje pokazuju koje su skupine produktivne i gdje se događa vrhunska znanost. 'Na temelju toga treba graditi nacionalne prioritete. Zaklada sama ne može određivati strategiju, ali može dati podatke koji pokazuju gdje sustav stvarno ima snagu', tumači profesor.

Stoga je posebnu težinu u razgovoru imala tema mladih istraživača i doktoranada. 'Stabilnost financiranja doktoranada jedan je od ključnih prioriteta. To je temelj na kojem se gradi cijeli sustav. Mladi istraživači ne mogu razvijati karijeru ako svake dvije godine moraju strepiti hoće li projekt preživjeti. Da bismo uvodili finije i pametnije modele financiranja, prvo moramo postići stabilnost. Bez stabilnog sustava nema dugoročnog planiranja. Ulaganje u mlade nije trošak, nego preduvjet da uopće imamo znanost u budućnosti', tumači profesor.

Prije sofisticiranih modela i razrađenih shema sustav treba postati predvidiv i pouzdan, barem za one koji tek ulaze u znanost, smatra Polašek.

Dvostupanjski postupak prijave projekata

Jedna od konkretnih promjena o kojima je govorio jest uvođenje dvostupanjskog postupka prijave projekata. Ideja je, kaže, jednostavna: umjesto da stotine istraživača mjesecima pišu opsežne prijave koje možda nikada neće stići na detaljnu evaluaciju, prvo se šalje kratki koncept, a samo najbolje ideje prelaze u drugu fazu.

'Nema potrebe da svi troše mjesece na dokumente od 30 stranica ako se ključna ideja može brzo procijeniti. Cilj je da prvi krug bude brz i jasan, da znanstvenici u roku od mjesec dana dobiju povratnu informaciju i znaju trebaju li ulagati dodatni trud', tumači Polašek.

U drugom krugu fokus se prebacuje na izvedivost. 'Očekujemo da timovi dokažu ne samo da je ideja dobra, nego da je projekt zaista moguće provesti. U drugi krug ide dvostruko više projekata nego što imamo novca, tako da 50 posto prijavljenih projekata u drugom krugu na kraju dobije financiranje', tumači Polašek.

Ističe i da prolaznost ovisi o dinamici prijava. 'Ovisi to o nizu parametara, naprimjer o količini novca koju imamo na raspolaganju, ali i o interesu. Na upravo održanom natječaju iznenadio nas je veći broj IP projekata nego što smo očekivali, ali i manji broj UIP projekata, pa je bila mala prolaznost na IP projektima, a iznenađujuće velika na UIP-ovima', kaže Polašek.

Tumači i kako si sustav više 'ne može priuštiti 700 potrošenih 'čovjek-mjeseci' samo na pisanje prijava'. 'Zato uvodimo dvostupanjski model', pojašnjava.

Sustav recenzija puca po šavovima

Polašek se u podcastu osvrnuo i na recenziranje projekata. Problem, kaže, nije specifično hrvatski jer broj prijava raste svugdje, a broj kvalificiranih recenzenata stagnira ili pada. 'Svi idu na olakšanje peer-reviewa, da bude što lakši i jednostavniji, a da se zadrži stabilnost, jer recenzija koju dobijemo od nekvalificiranog recenzenta ništa nam ne vrijedi.'

U takvom kontekstu sve ozbiljnije se razmatra uvođenje umjetne inteligencije u dio postupka vrednovanja: 'Tu ima progresivnih ideja: date AI-u da napravi procjenu sadržaja, konzistentnosti i utjecaja projekta. Nitko ne vjeruje u potpunosti AI-u, ali mu možete dati da prođe temeljne stvari, da ne zamarate recenzenta formalnim uvjetima. Neka na kraju ljudi gledaju samu ideju i koliko ona vrijedi.'

Pritom naglašava da je ključna riječ – brzina: 'Ne možete trpjeti to da morate pisati neki dokument pa čekati da ga netko pogleda i odobri, jer ako gubite brzinu, gubite i dio kompetitivnosti.'

HRZZ se pritom ne odriče ljudske odgovornosti. Postoji i mehanizam prigovora kad recenzije zakažu: 'Nezgodno je kad napišete prijavu i recenzent kaže da ne valja. Nisu svi recenzenti uvijek u pravu. Na ovolikom broju koji imamo sigurno se dogodi i pogrešna recenzija. Zato i postoji povjerenstvo za prigovore.'

Polašek podsjeća da rast broja prijava nije hrvatski kuriozitet, nego globalni trend. 'Prije par tjedana u Natureu se pojavio članak koji komentira rastući broj prijava projekata na natječaje. Na UIP-u i IP-u je bilo 700 prijava. Na Marie Curie je navodno 40 posto više prijava nego prošle godine. U Hrvatskoj rastemo istom stopom. Jedan od uvjeta za napredovanje je vođenje znanstvenog projekta, pa sve više znanstvenika ide u tom smjeru. Broj prijava u cijelom svijetu raste. Baš zato je i potrebno dobro razmisliti o dvostupanjskoj prijavi', zaključuje profesor.