Tardigrade, sićušna i iznimno otporna bića poznata i kao vodeni medvjedi, često se opisuju kao gotovo neuništiva. No novo istraživanje pokazuje da čak ni ona ne mogu lako preživjeti uvjete slične onima na površini Marsa – barem ne bez dodatne obrade tla.

Studija objavljena u International Journal of Astrobiology ispitivala je kako tardigrade reagiraju na laboratorijski proizvedene simulacije marsovskog regolita, odnosno rastresitog mineralnog sloja koji prekriva čvrstu podlogu Crvenog planeta.

Marsovsko tlo u laboratoriju

Tim znanstvenika izradio je dvije vrste simuliranog tla s Marsa na temelju podataka koje je prikupio rover Curiosity tijekom istraživanja naslaga Rocknest u krateru Gale. Jedan od uzoraka, nazvan MGS-1, predstavljao je 'globalni' regolit, odnosno opći sastav površine Marsa. Drugi, OUCM-1, razvijen je s naglaskom na kemijski sastav i mineralnu strukturu.

Istraživači su promatrali ponašanje tardigrada u dva stanja: aktivnom, kada se kreću i hrane, te dormantnom, kada su dehidrirane i ulaze u stanje nalik hibernaciji – upravo ono koje im omogućuje preživljavanje u ekstremnim uvjetima, uključujući vakuum svemira, snažno zračenje i ekstremne temperature.

Neočekivano štetan učinak

Aktivne tardigrade dodane su u oba uzorka regolita, a njihova je aktivnost praćena nekoliko dana. Rezultati su pokazali da je MGS-1 znatno smanjio njihovu aktivnost i neki su primjerci već drugog dana postali potpuno neaktivni. Suprotno tome, tardigrade u uzorku OUCM-1 ostale su relativno vitalne tijekom cijelog promatranog razdoblja.

U oba slučaja primijećene su mineralne čestice u blizini njihovih usta, bez obzira na to jesu li primjerci bili živi ili mrtvi.

Znanstvenike je posebno iznenadila štetnost uzorka MGS-1. Pretpostavili su da se u tlu možda nalazi neka specifična tvar koju je moguće ukloniti, a kada su MGS-1 jednostavno isprali vodom prije dodavanja tardigrada, njihova se otpornost znatno povećala. U 'opranom' uzorku preživjele su dulje i pokazivale veću aktivnost.

Ovaj rezultat sugerira da marsovski regolit može sadržavati kemijske spojeve izrazito štetne za zemaljske organizme, ali i da se barem dio tih spojeva može ukloniti relativno jednostavnim postupkom.

Planetarna zaštita i ograničenja studije

Glavni cilj istraživanja bio je procijeniti rizike za tzv. planetarnu zaštitu, skup mjera kojima se nastoji spriječiti kontaminacija drugih nebeskih tijela zemaljskim organizmima, ali i obrnuto.

Tardigrade su odabrane jer su poznate po iznimnoj otpornosti i sposobnosti preživljavanja u svemiru. Ako ni one ne mogu lako opstati u marsovskom tlu, to bi moglo značiti da je rizik od dugotrajne biološke kontaminacije manji nego što se strahovalo.

Ipak, istraživači naglašavaju nekoliko važnih ograničenja. Eksperiment je proveden s laboratorijskim simulacijama regolita, a ne s pravim uzorcima s Marsa. Također, nisu u potpunosti simulirani svi uvjeti na tom planetu, poput niskog tlaka i ekstremnih temperatura. Nadalje, otpornost tardigrada ne mora nužno odražavati ponašanje drugih organizama, osobito ekstremofila.

Unatoč tome, rezultati pružaju vrijedan uvid u to kako marsovsko tlo može djelovati na zemaljski život i koliko je kompleksno pitanje zaštite drugih planeta od nenamjerne biološke kontaminacije. Tardigrade, iako nisu nepobjedive, još su jednom potvrdile reputaciju jednih od najotpornijih organizama na Zemlji, piše Gizmodo.