Potez Dagura Sigurdssona izazvao je nezapamćenu buru. Ne samo na ovom Europskom prvenstvu, nego u cijelom rukometnom svijetu. I vrlo je moguće da će, ako uopće ima razuma, pokrenuti tektonske poremećaje koji bi mogli promijeniti rukomet kao sport.

Rukomet je predivan. Brz, atraktivan, lepršav. Za razliku od nogometa, u rukometu se sve može okrenuti u nekoliko minuta, a upravo ta stalna mogućnost preokreta daje mu draž, uzbudljivost i nepredvidivost. To je sama suština sporta.

Rukomet je divan, ali ostat će seljački sport zbog ljudi koji ga ubijaju

Ali rukomet nikad nije bio, niti će biti, globalni sport, barem ne dok ga vode ljudi koji ga danas vode.

Kako je jednom brutalno točno rekao Mirza Džomba: ‘Bili smo i ostat ćemo seljački sport u kojem nema para i blještavih reflektora.’ I to je istina. Kad pogledamo gdje su danas najveće rukometne sredine, ali i gdje su bile nekoć, gotovo uvijek govorimo o malim mjestima, sredinama bez snažnih nogometnih ili košarkaških centara. Jasno, iz te priče izuzimamo klubove poput Barcelone ili PSG-a, koji pripadaju sportskim društvima navedenih velikana.

Flensburg, Magdeburg, Veszprem, Szeged, Montpellier, Kielce danas. Nekad Šabac, Gummersbach, Bjelovar, Metković, Koprivnica. Rukomet je sport periferije, sport radnika, sport tvrdog kruha.

Najbolji igrači svijeta plaćeni su višestruko manje od prosječnih nogometaša. Mathias Gidsel, bez konkurencije najbolji rukometaš današnjice, nedavno je produžio ugovor s berlinskim Füchseom. Plaća mu je porasla s 40 na 50 tisuća eura bruto mjesečno. Godišnje, oko 600 tisuća eura. Treba li dalje objašnjavati?

Kako jedan predivan sport pati zbog rukometnih Georgeova Costanzi

Rukomet je divan sport, ali sport koji si zbog parazitskih birokrata, konzervativnih rukometnih Georgeova Costanzi, ljudi koji nikad nisu bacili loptu prema golu, a kamoli osjetili svlačionicu, puca ne u nogu, nego ravno u srce.

Možemo zanemariti vječne rasprave o pravilima, pasivnom napadu, sucima koji sude nešto što nije jasno ni trenerima ni igračima, a kamoli gledateljima. Ovo što se dogodilo Hrvatskoj puno je važnije.

Ovakav pasji tretman, zbog kojeg je neugodno i Nijemcima, s kojima igramo za finale, pa čak i Dancima, našim najvećim sportskim rivalima otkako Francuza više nema, do kraja je ogolio sav jad i bijedu EHF-a.

A ono što je Dagur Sigurdsson danas napravio najveća je pljuska svim tim kokošarima koji desetljećima upravljaju ovim krasnim sportom zbog sitnih, jadnih interesa. Tim ljudima nije stalo do rukometa. Nije ih briga za ljepotu igre. Sportski duh ih ne zanima. Operirani su od svakog kodeksa časti.

I znate zašto su i dalje tu? Zato što ih nitko ne propituje. Sve do danas.

Kako je jedan Islanđanin u ime Hrvatske krenuo u rat

Sve dok Dagur Sigurdsson, u trominutnoj paljbi po toksičnom sustavu, nije alarmirao cijeli rukometni svijet. Možda je prerano reći da se svijet digao na noge, ali nešto se pokrenulo. I neka se pokrene. Neka taj njegov Urbi et Orbi bude okidač promjena dok još nije kasno.

Ono što je danas napravio jedan Islanđanin u ime Hrvatske nešto je što nikad nismo vidjeli od hrvatskih sportskih djelatnika. A kamoli od političara. Možete li zamisliti nekoga od njih da se ovako suprotstavi svjetskim moćnicima?

Kako je pjevao Balašević u onoj krasnoj pjesmi ‘Kao Gary Cooper sam je izašao pred barabe.’ I rekao im ono što se nitko ne bi usudio.

Dagur Sigurdsson je ovim istupom puno riskirao. Ušao je u borbu s vragom sam, s podrškom samo svojih igrača i sa spoznajom da radi ispravnu stvar. Za Hrvatsku. I za rukomet.

Zato je Dagur Sigurdsson junak ne dana, nego tjedna, mjeseca i godine. Bez obzira kako će ova priča završiti.