Diljem rukometnog svijeta sve su glasnije kritike na račun Europske rukometne federacije, čije se odluke doživljavaju kao nehumane i apsurdne. Sve više prevladava dojam da je profit stavljen ispred zdravlja igrača, a posljedično i ispred kvalitete samog rukometa.

Situacija je dodatno pogoršana logističkim apsurdom. Polufinale se igra u Herningu, a tri od četiri polufinalista smještena su upravo ondje. Jedina iznimka je Hrvatska, koja je smještena u Silkeborgu, četrdesetak kilometara udaljenom od Herninga, što znači dodatno putovanje i gubitak dragocjenog vremena za oporavak u najosjetljivijem dijelu turnira.

Koliko je sve to iscrpilo hrvatske rukometaše najbolje pokazuje fotografija koju je objavio kolega Ivan Forjan. Na njoj se vidi kako hrvatski igrači, potpuno iscrpljeni, spavaju na podu autobusa tijekom prijevoza. Slika koja je u kratkom vremenu obišla društvene mreže postala je simbol svega onoga što je na ovom Euru krenulo u pogrešnom smjeru.

U trenutku kada bi fokus trebao biti isključivo na rukometu i sportskom nadmetanju, priča se ponovno vraća na osnovno pitanje: koliko daleko se može ići u ignoriranju granica ljudske izdržljivosti?

Hrvatska je unatoč svemu izborila polufinale. No cijena koja se za to plaća postaje sve teže objašnjiva – i sve teže opravdana.