U svijetu 'Divljih pčela', punom glasnih sukoba, izdaja i naglih obrata, jedan se lik izdvaja toplinom i mirnoćom koja često govori više od svake rečenice, a to je Ivica Vukas, kojega utjelovljuje zadarski glumac i dugogodišnji lutkar Dragan Veselić
Osjećajan, skroman i nenametljiv, a opet glumački iznimno snažan, Dragan Veselić već desetljećima gradi karijeru jednog od onih glumaca koje publika možda ne viđa na svakom crvenom tepihu, ali ih zato bez greške pamti po ulogama. Zadarski glumac i dugogodišnji član Kazališta lutaka Zadar osvojio je gledatelje i na malim ekranima, osobito kao Ivica Vukas u seriji 'Divlje pčele', gdje svojim tihim, suptilnim pristupom priči daje posebnu težinu i toplinu.
Dok njegov brat Ante gradi moć, Ivica bira savjest, a publika je u tom tihom i suzdržanom čovjeku prepoznala moralnu vertikalu serije, ali i oca koji nosi golemu krivnju i nježnost koju ne zna uvijek pokazati. Dragan Veselić u razgovoru za tportal priznaje da privatno više voli slušati nego govoriti, ali zato na setu bez problema 'pusti suzu'.
'Lako mi je zalakati'
Ivica Vukas je jedan od 'tiših', ali emocionalno najsnažnijih likova. Kako ste gradili tu tišinu – što se kod njega govori pogledom, a ne rečenicom?
Mislim da je ta tišina meni nesvjesna. Inače sam i privatno tih, nisam čovjek od velikih riječi. Više volim slušati nego govoriti. A ono što progovorim više je siže svih onih koji su nešto rekli ili crnohumorna rečenica ili neka konačna riječ koja sublimira sve.
Tako mi je i u seriji nekako podsvjesno došlo da sam tiši od drugih likova. Upijam sve što slušam oko sebe i normalno je da se tu stvaraju neke emocije i onda to grune iz mene. Sva nekakva sreća i nezadovoljstvo, sve to prijeđe na suze. Tako da mi je lako zaplakati, ne trebaju mi nikakva pomagala na setu, mogu vrlo lagano pustiti suzu. (smijeh)
Što biste rekli: je li Ivica prije svega idealist, otac ili čovjek kojeg je život naučio oprezu?
Životni put koji je imao kao partizan i sudionik rata u Španjolskoj, kao i razlozi zbog kojih je otišao su ga oblikovali. Ne bih rekao da je idealist, jer nije on u Španjolski građanski rat otišao zbog ideala, nego zato što je napravio nered u Vrilu i zbog cijele te situacije s Divnom Runje.
Tako da je idealist vjerojatno postao malo kasnije, nakon rata. Ima tu idealizma u nekim njegovim postupcima, poput osnivanja zadruge u ovim recentnim epizodama.
On je prije svega čovjek kojeg je život naučio oprezu, pa roditelj, pa idealist.
Ivica je suprotnost bratu Anti – dok jedan bira moć, drugi bira savjest. Kako glumac dozira tu moralnu vertikalu da ne zvuči propovjednički?
Antu i mene je ista majka dojila. Ne bih rekao da sam predaleko od tog karaktera kakav ima moj brat, samo što ja reagiram na drugačiji način. Znate, živjeti u tom podneblju, u kojem su kamen, poskoci i samoniklo bilje, to čeliči čovjeka. Ivica je isto nagao, samo on to pokazuje emotivno, instinktivno, dok Ante to radi planski. Ne bih rekao da smo potpuna suprotnost. Obojica volimo i čuvamo svoju obitelj, iako nije u njima sve savršeno. Ali publika, gledajući sve to, navija za mene jer sam 'dobar'. Emotivniji, ustvari.
Ivica nosi krivnju i tihu bol u odnosu sa sinovima. Koji vam je bio njegov najteži sloj za prenošenje – krivnja, nemoć ili ljubav?
Neostvarene ljubavi jako znaju boljeti, pogotovo u mladosti, kad je čovjek još mentalno nezreo. Boli ga nerealizirana ljubav, pa se to često pretvara i u ljubomoru i tako dalje... Ostala mi je u sjećanju posebno scena s Anom Marijom Veselčić. Kad mi je Katarina na Divninom grobu rekla što me ide, a ja sam plakao, muha se nije čula na tom setu! Znate, kad imate dva glumca ispred kamere, a četrdesetak ljudi iza, i da se nitko nije zakašljao ili pomaknuo – svi su osjetili da je to neka posebna scena i posebna energija. To mi se urezalo u pamćenje.
Postoji li možda neka scena ili situacija u kojoj ste osjetili: 'E, sad ga stvarno razumijem'?
Nadam se da će postojati, još ne. Ne bih volio ništa unaprijed otkrivati, ali vidio sam u scenariju da mi se priprema nešto glumački zanimljivo i baš me zanima kako ću to riješiti.
'Karakter svakog čovjeka diktira okruženje'
'Divlje pčele' odvijaju se u specifičnom, 'kamenom' svijetu, u kojem su ljudi oštriji, a odnosi crno-bijeli. Koliko vam lokacije i krajolik pomažu da odmah uđete u stanje lika?
Iz Zadra sam, a zadarsko zaleđe ne bježi puno od sinjskog kraja. I govorno mi je dosta blisko, stvar je samo nijansi. Vrlo lako mi je bilo ući u taj lik, u govorno područje, jer sam u životu bio okružen ljudima iz toga kraja.
To su ljudi koji su, za razliku od urbanih, vrlo iskreni i idu 'u glavu', a ja jako volim takve ljude. Oni će odmah reći sviđa li im se netko ili ne, nisu umotani u bijele rukavice.
Mišljenja sam da karakter svakog čovjeka diktira okruženje. Na tom su području, kako sam već rekao, samo kamen, samoniklo bilje i poskoci, i samim time su i ljudi u karakteru malo žešći. Nema tu sivila, ili je crno ili bijelo.
Što vas najviše veseli kad čujete da gledatelji 'obožavaju Ivicu' - je li to kompliment za vas ili potvrda da je publika prepoznala dobrotu kao snagu?
Naravno da se preispitujem svaki dan je li to što sam snimio i dobro. Možda mi je to i mana, ta pretjerana samokritičnost. Rijetko kad sam zadovoljan onime što snimim, ali uvijek je, naravno, lijepo čuti pozitivne komentare gledatelja.
Postoji li neka scena koju priželjkujete za Ivicu?
Nedavno sam snimao scenu u kojoj je bio emotivno rastrojen i baš me zanima kako će to izgledati.
Nisam gledao grčki izvornik i ne opterećujem se previše onime što ga čeka. Svakako se nadam da će biti neki sretan kraj za neke karaktere, a bit će tu i tragedija jer takav tip serije traži nagle obrate. Ne može biti sve veselo i radosno, mora biti različita paleta emocija.
Obiteljski mir mu je najvažniji
Serije su vam poznat teren. No kako je kazalište lutaka i kazališne daske zamijeniti setom?
Kad krenem raditi na nekom televizijskom formatu, moram priznati da mi uvijek treba oko mjesec dana da se prešaltam jer kao glumac lutkar najčešće se služim rukama, a to kamera ne voli i set više zahtijeva mirnoću. Mora postojati ta glumačka raznolikost, a ja to volim i to me uvijek interesira. Sklon sam i znatiželji da saznam kakav sam u različitim spektrima glumačkog izričaja.
Na glumačkoj sceni ste (skoro) tri desetljeća. Što ste naučili o sebi kao glumcu, a što tek sada imate hrabrosti pokazati?
Učio sam najviše o samopouzdanju. Neke nesigurnosti koje sam imao u mladosti dosta sam teško uklonio, a sad sam nekako mirniji, posloženiji, posebice u ovakvim TV formatima koji od glumca traže dosta samodiscipline i samokontrole. U njima si samo jedna karika u lancu, to je kolektivan čin, tvornica sadržaja.
Kad si glumac lutkar, tvoje se lice ne vidi, vidi se lice lutke. Sada me ljudi zbog angažmana u seriji prepoznaju i mnogi kažu: 'Nisam znao da si takav glumac!' Odavno ja znam što mogu i što znam, a neki ljudi to tek sada otkrivaju.
Koju životnu lekciju ste naučili na teži način, a danas vam je temelj i u poslu i privatno?
Strpljenje i mir, općeživotna kontrola. Kad imam snimanje cijeli dan ili dvije-tri lutkarske predstave u danu, onda volim doći doma i malo govoriti jer instinktivno ili podsvjesno čuvam glas za idući dan. Ali volim mir, a obiteljski mir mi je najvažniji. Svi smo karakterno malo tiši pa mi to odgovara.
Ljubav kao pokretač svega
Rekli ste da ste sa suprugom i dvoje djece dobili životni jackpot i da vam ništa više ne treba. Što vam je najveći izazov u postizanju ravnoteže između glume i privatnog života – imaju li vaši najmiliji neki ritual koji vas sve drži na okupu?
Rekao sam odavno da mi je žena eurojackpot. Naime moja žena je Čehinja, a oni su prije nego mi ušli u Europsku uniju i moja su djeca rođena u Češkoj. Nemam što na to dodati, svaka joj čast na svemu. Znate, kad netko s koferom dođe iz Češke živjeti s nekim glumcem u Zadru pa u tih 20 godina stvori sebi zanimanje i posloži život, nema druge nego joj skinuti kapu. A sve to samo zbog ljubavi! A ljubav je pokretač svega, bez daljnjega!
Volim imati tu sredinu između poslovnog i privatnog. Nije da ću sad baš izlaziti na ekranima kao iz paštete jer ne želim zanemariti taj obiteljski dio, a opet, sa suprotne strane, moraš nešto i raditi. Cijeli život trudim se balansirati i mislim da to funkcionira. Supruga i ja smo posloženi, a djeca su već velika, tinejdžeri su i funkcioniraju sami.
Što se tiče omiljenog rituala, vjerojatno ste primijetili da se ljudi uglavnom slabo grle. Mi se izuzetno puno grlimo, često i ničim izazvani, raširi se između nas ta neka energija. Zagrlimo se i to je kao neko resetiranje, svojevrsna molitva, ne znam kako bih to drukčije opisao.
Osim obitelji, što vas u životu najviše resetira nakon napornog snimanja: more, šetnja, tišina, rutina?
Ima više tih stvari! U ovim godinama u kojima jesam, to su već 60-e, više nisam raspoložen za ona razmišljanja 'kad dođe Božić, Nova godina, godišnji, pa ću ja nešto'... Ne, ja već godinama prakticiram resetiranje na dnevnoj bazi. Paše mi, ako sam u gradu, otići na marendu. Nije to stvar samo žlice, nego je to kulturološki, sociološki čin, gdje ljudi raznih profila i zanimanja dolaze na mjesto na kojem se razgovara. Volim slušati te priče raznih ljudi, a ima tu šala, viceva, ljutnje, ljudi se nekako opuste. Konoba je prostor u kojem se možeš osloboditi i malo si olakšati dušu, a još nešto pojedeš i popiješ – pa gdje ćeš bolje!