Rijetko tko na domaćoj sceni zrači takvom prirodnošću i jednostavnošću kao Ana Marija Veselčić. Zbog kombinacije snage, humora i ranjivosti u 'Divljim pčelama' mnogi je već doživljavaju kao novo omiljeno lice domaćih ekrana. Iza snažne glumačke izvedbe krije se žena koja inspirira svojom životnom filozofijom i dozom zrelosti.

U iskrenom razgovoru za Tportal, ova svestrana glumica bez zadrške progovara o svojoj autentičnosti i građenju uloga kroz dragocjena sjećanja na vlastitu baku. Uz to, s puno srca dotiče se i tema koje su veće od samog glumišta, otkriva zašto je važno neprestano raditi na destigmatizaciji djece iz domova, kako je prigrlila vlastite nesavršenosti te u kojim to malim, svakodnevnim ritualima nježnosti i brizi o mentalnom zdravlju danas pronalazi svoj najveći unutarnji mir.

Jeste li očekivali toliku popularnost i pažnju koju serija trenutno ima?

Moram priznati da nisam očekivala ni izbliza tolike reakcije publike. U Zagrebu, naime, ne uspijem toliko doživjeti grad, jer smo po cijele dane na setu, pa mi uspjeh naše serije nije došao do svijesti dok nisam otišla na praznike u Split. Od iskusnijih kolega bih znala često čuti da, ako je nešto uspješno i gledano, osjetiš kad prođeš sv. Rok. Nisam toliko obraćala pozornost na to, ali ispostavilo se da nije daleko od istine. Dalmatinski svit nije baš od vrištanja i spopadanja, lijepo pozdrave, bace koju bazu i daju do znanja da te znaju na jedan sebi svojstven način, ispunjen dalmatinskim šarmom. Ljudi koje ja poznajem, kolege, prijatelji, članovi obitelji mahom gledaju i prate seriju, obavještavaju me što se događa s Katarinom ili generalom Badurinom i to mi je jako slatko, ponosna sam što i moja obitelj u Slavoniji može svakodnevno vidjeti što ja to točno radim i za što sam se ja to školovala tolike godine. Naravno, rado odlaze na Festival Glumca u Vinkovcima, pogotovo kad je predstava u kojoj igram na repertoaru, no ovo je jedna sasvim nova razina, ponosni su, a ja sam zahvalna da mogu iskusiti radost rada u ovom poslu na jednoj sasvim novoj platformi.

Gledatelje ste oduševili svojom ulogom drčne, hrabre, a opet tople Kate. Kako ste se pripremali za nju i i što vam je bilo najzanimljivije kod tog lika?

Godinama se družim s kolegicom Katarinom Romac, koja je ponosna Sinjanka, rado sam odlazila kod njezine mame na arambaše za Alku i Veliku gospu, jedan od omiljenih bendova s naših prostora mi je kultni sinjski bend M.O.R.T., a moja baka je jedna od bitnijih osoba u mom životu. Sva ta iskustva i afiniteti pomogli su mi da namaštam tu Katarinu Runje, izmišljenu osobu u izmišljenom selu Vrilo te da je učinim što stvarnijjom. Sve se složilo kad smo se Lidija Penić-Grgaš, Lidija Kordić i ja našle na prvoj probi, nekoliko dana prije početka snimanja. Pomislila sam: „To je to, možemo početi u miru“. Ono što me najviše privlači i zabavlja kod Katarine Runje je to da je stvarna, da radi pogreške te da nije savršena glavna junakinja, već ljudsko biće. I naravno, to što je duhovita i britka, baš kao toliko žena iz Dalmatinske zagore.

Od Splita do Slavonije: Kako je Kate osvojila publiku

Govor Dalmatinske Zagore ste savladali savršeno, pa čak i mote, mimiku lica žena iz Zagore. Pravi vas je gušt gledati i slušati. S kim ste radili na tome?

Hvala vam na komplimentu, to je jako lijepo čuti. Trudim se svakodnevno ostati vjerna naglasku, a mjesta na kojima sam ga skupila su upravo pjesme od benda M.O.R.T., savjeti kolegice i prijateljice Katarine Romac, a kao djevojčica rado sam provodila vrijeme sa svojom bakom, koju sam odmah prepoznala u Kati Runje, još u procesu audicija. Baka mi je veliki uzor, žena iznimno visoke inteligencije, jako duhovita i sposobna, te okolnostima u kojima je provela svoj život, naučena na konstantnu borbu s vjetrenjačama. Način na koji zasuče rukave, uzima motiku u ruke ili puši cigaru (dok je još pušila), sve su to sitne geste koje su se tijekom djetinjstva urezale u moje pamćenje i samo su čekale priliku da budu iskorištene u svrhu stvaranje neke uloge.

Kako doživljavate reakciju publike na lik Kate?

Iznimno pozitivno, kako i ne bih. Posebno me vesele reakcije najmlađih, djevojčica koje žele biti hrabre baš kao Kate. I naravno, bake i majke, koje se prepoznaju u u Kati. Za mene postoji druga moguća reakcija na to osim HVALA VAM!

Jeste li imali priliku pogledati grčku verziju serije 'Ágries Melísses', i možete li nam reći u kojim će se detaljima hrvatska adaptacija razlikovati, posebno s obzirom na to da se radnja smješta u Dalmatinsku zagoru 50- ih godina?

Koliko god se priča naslanja na originalnu grčku verziju, toliko naši glumci svakodnevnu hrvatsku verziju čine autentičnom. Ekipu iz Karmeline kavane, u izvedbi Matije Kačana i Antonija Scarpe uz predivnu Mariju Jerneić, nešto je posebno, što je teško moglo biti adaptacija. Bio bi grijeh kad ne bih spomenila nezaboravnu babu Ljubu u izvedbi maestralne Jolande Tudor, koja svojim šarmom svakodnevno nasmijava i grije srca gledatelja diljem lijepe naše, a i šire. Bojim se da ovdje neću govoriti o razlikama u razvijanju tijeka događaja, kako bi gledatelji mogli ljepše u živati u preokretima iz epizode u epizodu. Ono što nam je grčki predložak donio je upravo to; zanimljivi preokreti, intrige i mješavina trilera, romanse i pomalo komediije. Svakako je ovo poseban projekt. Nažalost, nisam htjela gleda gledati grčku veziju serije, kako se ne bih preopteretila izvedbom glumaca, odnosno kako bih mogla što slobodnije stvarati svoju ulogu.

Kako je snimati seriju u 'autohtonom' okruženju koje evocira stvarni život Dalmatinske zagore i koliko vam je to pomoglo u pronalasku autentičnosti?

U Sinju smo snimali dok nas je još vrijeme služilo. Lokacije su prekrasne i monumentalne, a ljudi su toliko gostoprimljivi i topli, bilo nam je divno. Iskreno se nadam da će se stvoriti prilika kad ćemo ponovno snimati tamo, ne samo zato što mi je bliže doma, nego i iz razloga što smo tih prvih nekoliko tjedana bili kao na školskom izletu. Završi snimanje i skupa jedemo, družimo se i još više upoznajemo. No, ako ništa drugo, to će mi razdoblje ostati u sjećanju kao nešto posebno i prkrasno.

Ljetos ste osvojili nagradu na filmskom festivalu u Locarnu za film 'Bog neće pomoći'. Kako ste doživjeli tu nagradu i što vam je značilo sudjelovati u tom projektu?

Filmski festival u Locarnu jedan je od najvećih europskih filmskih festivala, u rangu s Caanom i Berlinom, a biti dio filma, koji je premijeru imao na jednom takvom festivalu s bogatom tradicijom, za mene je bilo nestvarno. I sad, osam mjeseci nakon, ne mogu si predočiti što te tu točno dogodilo. Cijeli proces audicija bio je poseban, poznanstvo s Hanom Jušić za mene znači nešto veliko i predivno, toliko sam toga naučila, o sebi, koliko o glumi. Čim sam pročitala scenarij, bila sam zaljubljena u priču, a film mi se sviđa i znam koliko je to rijetko, da se poklope uloga, kolege, redateljica i producentica. Ankica Jurić Tilić je posebna žena, okupila je divne suradnike. Uvjeti rada u planini svakako nisu bili idealni, ali sad kad se sjetim samoga snimanja, nisam bila ni pod kakvim stresom, sve je teklo tako glatko u tom smislu. Svakodnevna druženja s kolegama Filipom Đurićem, Nikšom Butjerom, Tinom Orlandini, Maurom Gracinom, bili smo svi kao mali razred na ljetnom kampiranju u sred okolice Knina. Pastiri Željko i Josip, čije su ovce bile dio filma, su toliko jednostavni i divni ljudi, da je bio užitak promatrati kako nam pomažu da se film snimi što bezbolnije i da sve prođe bez komplikacija. Sama dodjela je bila kao u snu. Bila sam u istoj prostoriji s veteranima europskog filma, kad sam preuzela nagradu, postala sam svjesna da sam za upravo ovaj trenutak radila deset godina i preplavile su me neobjašnjive emocije. Ono što je još ostalo za doživjeti je ponovni susret s Manuellom Martelli, glavnom glumicom filma, da skupa proslavimo nagradu koju smo skupa i zaslužile.

Domaši: Intimna priča koja je donijela stvarne promjene u društvu

Jedna je od najvažnijih nagrada u vašoj karijeri je Nagrada hrvatskog glumišta za autorski dramski tekst predstave 'Domaši'. Koliko vam je bilo teško raditi ako vrlo osobnu temu?

Bila sam iznimno mlada i ambiciozna, temi sam pristupila na jedan studiozan način, veliki uzor mije bila nobelovka Svetlana Aleksijevič, koja svojim djelima pristupa upravo na taj način. Znala sam da je tema odrastanja u sustavu socijalne skrbi puno veća od mene te nisam u tekstu obrađivala osobna iskustva. Ono što je osobno je moje iskustvo odrastanja u sustavu. To i ništa više od toga. Nagrada, koju sam dobila 2019.g., puno mi znači i danas, iz razloga što sam bila u ozbiljnoj konkurenciji s Tomislavom Zajecom i Ninom Mitrović. Bila sam tako ponosna i zahvalna. Kupila sam si skupo odjelo i bila sam si jako važna, osjećala sam se kao Patti Smith na dodjeli Nobelove nagrade Bobu Dylanu 2016.g. A odgovor na vaše pitanje: 'Koliko vam je bilo teško?' Je: 'Bilo je potrebno.' Nakon nekoliko godina igranje predstave Domaši dogodile su se divne akcije i stvarne promjene u sustavu i to je moja najveća nagrada.

Na koji način društvo i pojedinci mogu pomoći u boljem prihvaćanju i integraciji djece iz domova i koliko je važno educirati širu javnost o stvarnim životnim pričama djece iz domova kako bi se smanjila stigmatizacija?

Jako je važno educirati širu javnost o raznim načinima kako integrirati djecu koja odrastaju u sustavu u društvo. Čini mi se da, kad je riječ o osjetljivim temama, uvijek valja polaziti od sebe. Također, činjenica da postoje djeca koja i danas odrastaju u sustavu socijalne skrbi (centri za pružanje usluga u zajednici, udomiteljske obitelji, posvojiteljske obitelji i drugo), ukazuje nam na to da ta djeca svakim danom odrastaju i ulaze u društvo, postaju njezini ravnopravni članovi, funkcionalni odrasli ljudi. Postoje razne akcije i udruge, koje pospješuju kvalitetu prelaska u odrasli život kao što je zaklada Vaša pošta pod vodstvom divne Senke Klarić. Stigmatizacija, o kojoj govorite uvelike se smanjila, a na njoj možemo još raditi svakodnevno, podsjećajući se da je svako biće prije svega čovjek. Također, generacija ljudi s kojima sam ja odrasla svakodnevno rade na destigmatizaciji svojim primjerom, to su danas veliki ljudi, imaju svoje obitelji, karijere, žive male i velike divne živote.

Juniorka, Teglenica i bojanke

Kako izgleda vaš tipični dan kada niste na setu ili na pozornici? U čemu pronalazite svoj unutarnji mir i na koji način obnavljate energiju za nove kreativne izazove?

Moj tipičan dan je zapravo slabo i nikako atraktivan. Ustanem se, idem na set ili na probu, radim, odlazim doma, jedem i spremam se za sutra, te tako ispočetka sve do petka. Subotu I nedjelju šetam Reu, mijenjam sadržaj perilice za rublje, čitam te gledam hrpu televizije. Najviše me veseli otići u Split, no ne uspijem to često, pa se ovdje nadam sunčanim danima, odem na tržnicu, a nedavno sam si kupila bojanku i bojice, pa upalim film ili seriju, koju sam gledala već deset puta i bojam, to me opušta. Volim kuhati i obilaziti second hand dućane. Trenutno nemam vremena, no obožavam reformer pilates, veselim se povratku u svoju grupu superžena u Contrology studio u Splitu :)

Čula sam da imate dva zaniljiva nadimka u ansamblu - Juniorka i Teglenica. Što oni znače?

Istina, izvori su vam pouzdani. Juniorka je nastao prije Teglenice, a oba su potekla od kolega Stipe Radoje i Mare Banića. Juniorka i Seniorka smo bile Katarina Romac i ja, ne sjećam se kako je to nastalo, ali moja Juniorka se zalipila i ostala. A Teglenica je, ćini mi se, nastala na nekom sastanku, nosila sam naočale i pitala 500 pitanja. Imam veliku dioptriju i naočale mi stalno padaju na nos, pa ih namještam dok pričam, često i nesvjesno. Uglavnom to su Radoja i Banić primjetili i nazvali Teglenica. Vjerojatno zato što su debela stakla i što postanem tetka čim ih stavim na nos. Eto, to je to. Sviđaju mi se oba.

Pohađali ste glazbenu školu, svirali violinu i klavir, a služite se i gitarom. Zasvirate li ikad u društvu?

Imala sam ambicioznu odgajateljicu u to vrijeme, koja me poslala u glazbenu školu, imala je velike planove za mene. Bilo je tu i talenta, da se ne lažemo, no bila sam jako lijena vježbati. Ta radost s violinom je trajala dvije godine, ovim se putem ispričavam divnoj profesorici Stočko, toliko se žena trudila uvjeriti me da se vježbanje isplati. Klavir sam pokušala godinu dana, no i to je bilo potrebno vježbati, naravno, pa sam brzo odustala. Gitaru sam sama uhvatila u srednjoj školi, nešto pokušavala nekoliko godina, no nisam neki virtuoz, mogu svirati akorde u ritmu, to je otprilike to. Nažalost, ne stignem svirati, a kad stignem, nemam volje, tako da doma skuplja prašinu već godinama, nažalost. Sviranje u društvu? Neka fala, ka' da jesan!

Skincare, psihoterapija i male radosti

Malo je poznata činjenica i da pišete. Planirate li ikad objavljivanje kojeg rukopisa?

Pišem iz potrebe i gušta, pišem dnevnik, pjesme, nešto što može biti proza, a objavljivanje planiram za pedeset ili za sto godina. :)

Kako definirate zrelost i kada ste osjetili da ste zakoračili u nju?

Jako zanimljivo pitanje, nisam sigurna jesam li dovoljno zrela za odgovoriti na njega podrobno i sveobuhvatno, no za mene je zrelost osjećaj mira i sposobnost da pustim stvari i događaje, odnosno da se ne držim za iste grčevito.

Kako brinete o sebi - iznutra i izvana? Imate li svoje male rituale nježnosti?

Imam svoju skincare rutinu, koju sam kroz godine dotjerivala prema potrebama svoje kože, imam svoje rutine kad je riječ o pranju kose ili pilingu tijela. Kao što sam već spomenila, volim i reformer pilates. Volim jesti puno povrća i variva. Volim slušati muziku, to me opušta. Već nekoliko godina idem na psihoterapiju kod iste psihoterapeutkinje, mentalno zdravlje mi je jako bitno, pogotovo zbog posla koji radim. Volim se počastiti, bio to odlazak u neki azijski restoran, dobar parfem ili samo toćanje u kadi doma. Volim planirati svoj godišnji odmor, za koji se nadam da će se ovo ljeto napokon i dogoditi. Volim se družiti s bliskim ljudima, sjediti na bijelim plastičnim stolicama i smijati se.

U seriji volite Jakova Vukasa. Ima li u privatnom životu netko tko vam grije srce?

Sretna sam i zadovoljna.