Rijetko tko na domaćoj sceni zrači takvom prirodnošću i jednostavnošću kao Ana Marija Veselčić. Zbog kombinacije snage, humora i ranjivosti u 'Divljim pčelama' mnogi je već doživljavaju kao novo omiljeno lice domaćih ekrana, a iza snažne glumačke izvedbe krije se žena koja inspirira svojom životnom filozofijom i dozom zrelosti.

U iskrenom razgovoru za tportal ova svestrana glumica bez zadrške progovara o svojoj autentičnosti i građenju uloga kroz dragocjena sjećanja na voljenu baku. Uz to se s puno srca dotiče i tema koje su veće od samog glumišta, otkriva zašto je važno neprestano raditi na destigmatizaciji djece iz domova, kako je prigrlila svoje nesavršenosti te u kojim to malim svakodnevnim ritualima nježnosti i brizi o mentalnom zdravlju danas pronalazi najveći unutarnji mir.

Jeste li očekivali toliku popularnost i pažnju koju serija trenutno doživljava?

Moram priznati da nisam očekivala ni izbliza tolike reakcije publike. Naime ne uspijem toliko doživjeti Zagreb jer smo po cijele dane na setu, pa mi uspjeh naše serije nije došao do svijesti dok nisam otišla na praznike u Split. Od iskusnijih kolega često bih znala čuti da, ako je nešto uspješno i gledano, osjetiš to kad prođeš sv. Rok. Nisam toliko obraćala pozornost na to, ali ispostavilo se da nije daleko od istine. Dalmatinski svit nije baš od vrištanja i spopadanja, lijepo pozdrave, bace koju bazu i daju do znanja da te znaju na sebi svojstven način, ispunjen dalmatinskim šarmom. Ljudi koje ja poznajem, kolege, prijatelji, članovi obitelji, mahom gledaju i prate seriju, obavještavaju me što se događa s Katarinom ili generalom Badurinom i to mi je jako slatko, a ponosna sam što i moja obitelj u Slavoniji može svakodnevno vidjeti što ja to točno radim i za što sam se to školovala tolike godine. Naravno, rado odlaze na Festival glumca u Vinkovcima, pogotovo kad je predstava u kojoj igram na repertoaru, no ovo je sasvim nova razina – ponosni su, a ja sam zahvalna da mogu iskusiti radost rada u ovom poslu na sasvim novoj platformi.

Gledatelje ste oduševili svojom ulogom drčne, hrabre, a opet tople Kate. Kako ste se pripremali za nju i što vam je bilo najzanimljivije kod tog lika?

Godinama se družim s kolegicom Katarinom Romac, koja je ponosna Sinjanka, a rado sam odlazila kod njezine mame na arambaše za Alku i Veliku Gospu. Osim toga, jedan od omiljenih bendova s naših prostora mi je kultni sinjski M.O.R.T., a moja baka je jedna od bitnijih osoba u mom životu. Sva ta iskustva i afiniteti pomogli su mi da namaštam tu Katarinu Runje, izmišljenu osobu u izmišljenom selu Vrilo, te da je učinim što stvarnijom. Sve se složilo kad smo se Lidija Penić-Grgaš, Lidija Kordić i ja našle na prvoj probi, nekoliko dana prije početka snimanja. Pomislila sam: 'To je to, možemo početi u miru.' Ono što me najviše privlači i zabavlja kod Katarine Runje to je da je stvarna, da radi pogreške te da nije savršena glavna junakinja, već ljudsko biće. I naravno, to što je duhovita i britka, baš kao toliko žena iz Dalmatinske zagore.

Od Splita do Slavonije: Kako je Kate osvojila publiku

Govor Dalmatinske zagore savladali ste savršeno, pa čak i mote i mimiku lica žena iz Zagore. Pravi vas je gušt gledati i slušati. S kim ste radili na tome?

Hvala vam na komplimentu, to je jako lijepo čuti. Trudim se svakodnevno ostati vjerna naglasku, a skupila sam ga upravo iz pjesama benda M.O.R.T. te savjeta kolegice i prijateljice Katarine Romac, a kao djevojčica rado sam provodila vrijeme s bakom, koju sam odmah prepoznala u Kati Runje, još u procesu audicija. Baka mi je veliki uzor, žena iznimno visoke inteligencije, jako duhovita i sposobna te, zbog okolnosti u kojima je provela svoj život, naučena na konstantnu borbu s vjetrenjačama. Način na koji zasuče rukave, uzima motiku u ruke ili puši cigaru (dok je još pušila), sve su to sitne geste koje su se tijekom djetinjstva urezale u moje pamćenje i samo su čekale priliku da budu iskorištene za stvaranje neke uloge.

Kako doživljavate reakciju publike na lik Kate?

Iznimno pozitivno, kako i ne bih. Posebno me vesele reakcije najmlađih, djevojčica koje žele biti hrabre baš kao Kate. I naravno, baka i majki, koje se prepoznaju u Kati. Za mene ne postoji druga moguća reakcija na to osim HVALA VAM!

Jeste li imali priliku pogledati grčku verziju serije 'Ágries Melísses' i možete li nam reći u kojim će se detaljima hrvatska adaptacija razlikovati, osobito s obzirom na to da je radnja smještena u Dalmatinsku zagoru 50-ih godina?

Koliko god se priča naslanja na originalnu grčku verziju, toliko naši glumci svakodnevnu hrvatsku verziju čine autentičnom. Ekipa iz Karmeline kavane, u izvedbi Matije Kačana i Antonija Scarpe te uz predivnu Mariju Jerneić, nešto je posebno, što je teško moglo biti adaptacija. Bio bi grijeh kad ne bih spomenula nezaboravnu babu Ljubu, u izvedbi maestralne Jolande Tudor, jer svojim šarmom svakodnevno nasmijava i grije srca gledatelja diljem Lijepe Naše, a i šire. Bojim se da ovdje neću govoriti o razlikama u razvijanju tijeka događaja kako bi gledatelji mogli ljepše uživati u preokretima iz epizode u epizodu. Ono što nam je grčki predložak donio je upravo to: zanimljivi preokreti, intrige i mješavina trilera, romanse i pomalo komedije. Svakako je ovo poseban projekt. Nažalost, nisam htjela gledati grčku verziju serije da se ne bih preopteretila izvedbom glumaca, odnosno kako bih mogla što slobodnije stvarati svoju ulogu.

Kako je snimati seriju u autohtonom okruženju koje evocira stvarni život Dalmatinske zagore i koliko vam je to pomoglo u pronalasku autentičnosti?

U Sinju smo snimali dok nas je još vrijeme služilo. Lokacije su prekrasne i monumentalne, a ljudi su toliko gostoprimljivi i topli, bilo nam je divno. Iskreno se nadam da će se stvoriti prilika da ponovno snimamo tamo, ne samo zato što mi je to bliže doma, nego i iz razloga što smo tih prvih nekoliko tjedana bili kao na školskom izletu. Završi snimanje i skupa jedemo, družimo se i još više upoznajemo. No, ako ništa drugo, to će mi razdoblje ostati u sjećanju kao nešto posebno i prekrasno.

Ljetos ste osvojili nagradu na filmskom festivalu u Locarnu za film 'Bog neće pomoći'. Kako ste doživjeli tu nagradu i što vam je značilo sudjelovati u tom projektu?

Filmski festival u Locarnu jedan je od najvećih europskih filmskih festivala, u rangu s Cannesom i Berlinom, a biti dio filma koji je imao premijeru na takvom festivalu s bogatom tradicijom za mene je bilo nestvarno. I sad, osam mjeseci poslije, ne mogu si predočiti što se tu točno dogodilo. Cijeli proces audicija bio je poseban, a poznanstvo s Hanom Jušić za mene znači nešto veliko i predivno te sam toliko toga naučila o sebi i glumi. Čim sam pročitala scenarij, bila sam zaljubljena u priču, a film mi se sviđa i jer znam koliko je to rijetko da se poklope uloga, kolege, redateljica i producentica. Ankica Jurić Tilić je posebna žena, a okupila je divne suradnike. Uvjeti rada na planini svakako nisu bili idealni, ali sad kad se sjetim samoga snimanja, nisam bila ni pod kakvim stresom, sve je glatko teklo. Zbog svakodnevnog druženja s kolegama Filipom Đurićem, Nikšom Butijerom, Tinom Orlandini i Maurom Gracinom činilo mi se kao da smo mali razred na ljetnom kampiranju u okolici Knina. Pastiri Željko i Josip, čije su ovce bile dio filma, toliko su jednostavni i divni ljudi da je bio užitak promatrati kako nam pomažu da se film snimi što bezbolnije i da sve prođe bez komplikacija. Sama dodjela bila je kao u snu. Bila sam u istoj prostoriji s veteranima europskog filma kad sam preuzela nagradu i postala svjesna da sam za upravo taj trenutak radila deset godina i preplavile su me neobjašnjive emocije. Ono što je još ostalo doživjeti je ponovni susret s Manuellom Martelli, glavnom glumicom filma, da skupa proslavimo nagradu koju smo skupa i zaslužile.

Domaši: Intimna priča koja je donijela stvarne promjene u društvu

Jedna je od najvažnijih nagrada u vašoj karijeri je Nagrada hrvatskog glumišta za autorski dramski tekst predstave 'Domaši'. Koliko vam je bilo teško raditi na tako osobnoj temi?

Bila sam iznimno mlada i ambiciozna te sam toj temi pristupila na studiozan način, a veliki uzor bila mi je nobelovka Svetlana Aleksijevič jer svojim djelima pristupa upravo na taj način. Znala sam da je tema odrastanja u sustavu socijalne skrbi puno veća od mene te nisam u tekstu obrađivala osobna iskustva. Ono što je osobno moje je iskustvo odrastanja u sustavu. To i ništa više od toga. Nagrada, koju sam dobila 2019. godine, puno mi znači i danas jer sam bila u ozbiljnoj konkurenciji s Tomislavom Zajecom i Ninom Mitrović. Bila sam tako ponosna i zahvalna. Kupila sam si skupo odijelo i bila sam si jako važna, osjećala sam se kao Patti Smith na dodjeli Nobelove nagrade Bobu Dylanu 2016. godine. A odgovor na vaše pitanje: 'Koliko vam je bilo teško?' glasi 'Bilo je potrebno.' Nakon nekoliko godina igranje predstave 'Domaši' dogodile su se divne akcije i stvarne promjene u sustavu i to mi je najveća nagrada.

Na koji način društvo i pojedinci mogu pomoći u boljem prihvaćanju i integraciji djece iz domova i koliko je važno educirati širu javnost o stvarnim životnim pričama djece iz domova da bi se smanjila stigmatizacija?

Jako je važno educirati širu javnost o raznim načinima na koje integrirati u društvo djecu koja odrastaju u sustavu. Čini mi se da, kad je riječ o osjetljivim temama, uvijek valja polaziti od sebe. Također, činjenica da postoje djeca koja i danas odrastaju u sustavu socijalne skrbi (centri za pružanje usluga u zajednici, udomiteljske obitelji, posvojiteljske obitelji i drugo) ukazuje nam na to da ta djeca svakim danom odrastaju i ulaze u društvo, postaju njegovi ravnopravni članovi te funkcionalni odrasli ljudi. Postoje razne akcije i udruge koje pospješuju kvalitetu prelaska u odrasli život, kao što je zaklada Vaša pošta pod vodstvom divne Senke Klarić. Stigmatizacija o kojoj govorite uvelike se smanjila, a na njoj možemo svakodnevno još raditi, podsjećajući se da je svako biće prije svega čovjek. Također, generacija ljudi s kojima sam ja odrasla svakodnevno radi na destigmatizaciji svojim primjerom – to su danas veliki ljudi, imaju svoje obitelji, karijere te žive male i velike divne živote.

Juniorka, Teglenica i bojanke

Kako izgleda vaš tipični dan kada niste na setu ili na pozornici? U čemu pronalazite svoj unutarnji mir i na koji način obnavljate energiju za nove kreativne izazove?

Moj tipičan dan zapravo je slabo i nikako atraktivan. Ustanem, idem na set ili na probu, radim, odlazim doma, jedem i spremam se za sutra te tako ispočetka sve do petka. Subotom i nedjeljom šećem Reu, mijenjam sadržaj perilice za rublje, čitam te gledam hrpu televizije. Najviše me veseli otići u Split, no ne uspijem to često, pa se ovdje nadam sunčanim danima. Odem na tržnicu, a nedavno sam si kupila bojanku i bojice, pa upalim film ili seriju, koje sam gledala već deset puta, i bojim, to me opušta. Volim kuhati i obilaziti second hand dućane. Trenutno nemam vremena, no obožavam reformer pilates i veselim se povratku u svoju grupu superžena u Contrology studio u Splitu :)

Čula sam da imate dva zanimljiva nadimka u ansamblu - Juniorka i Teglenica. Što oni znače?

Istina, izvori su vam pouzdani. Juniorka je nastao prije Teglenice, a oba su potekla od kolega Stipe Radoje i Mare Banića. Juniorka i Seniorka bile smo Katarina Romac i ja – ne sjećam se kako je to nastalo, ali moja Juniorka se zalipila i ostala. A Teglenica je, čini mi se, nastala na nekom sastanku, nosila sam naočale i pitala 500 pitanja. Imam veliku dioptriju i naočale mi stalno padaju na nos, pa ih namještam dok govorim, često i nesvjesno. Uglavnom, to su Radoja i Banić primijetili i nazvali me Teglenica. Vjerojatno zato što su debela stakla i što postanem tetka čim ih stavim na nos. Eto, to je to. Sviđaju mi se oba.

Pohađali ste glazbenu školu, svirali violinu i klavir, a služite se i gitarom. Zasvirate li ikad u društvu?

Imala sam ambicioznu odgajateljicu u to vrijeme, a ona me poslala u glazbenu školu i imala je velike planove za mene. Bilo je tu i talenta, da se ne lažemo, no bila sam jako lijena vježbati. Ta radost s violinom trajala je dvije godine, a ovim se putem ispričavam divnoj profesorici Stočko – toliko se žena trudila uvjeriti me da se vježbanje isplati. Klavir sam pokušala svirati godinu dana, no i to je bilo potrebno vježbati, naravno, pa sam brzo odustala. Gitare sam sama uhvatila u srednjoj školi, pokušavala nešto nekoliko godina, no nisam neki virtuoz i mogu izvesti akorde u ritmu, to je otprilike to. Nažalost, ne stignem svirati, a kad stignem, nemam volje, tako da već godinama doma skuplja prašinu. Sviranje u društvu? Neka fala, ka' da jesan!

Skincare, psihoterapija i male radosti

Malo je poznata činjenica i da pišete. Planirate li ikad objavljivanje kojeg rukopisa?

Pišem iz potrebe i gušta, pišem dnevnik, pjesme, nešto što može biti proza, a objavljivanje planiram za pedeset ili za sto godina. :)

Kako definirate zrelost i kada ste osjetili da ste zakoračili u nju?

Jako zanimljivo pitanje, nisam sigurna jesam li dovoljno zrela da podrobno i sveobuhvatno odgovorim na njega, no za mene je zrelost osjećaj mira i sposobnost da pustim stvari i događaje, odnosno da se ne držim grčevito za njih.

Kako se brinete o sebi - iznutra i izvana? Imate li svoje male rituale nježnosti?

Imam svoju skincare rutinu, a nju sam s godinama dotjerivala prema potrebama svoje kože, i rutine kad je riječ o pranju kose ili pilingu tijela. Kao što sam već spomenula, volim i reformer pilates. Volim jesti puno povrća i variva. Volim slušati muziku, to me opušta. Već nekoliko godina idem na psihoterapiju kod iste psihoterapeutkinje i mentalno zdravlje mi je jako bitno, pogotovo zbog posla koji radim. Volim se počastiti, bio to odlazak u neki azijski restoran, dobar parfem ili samo toćanje u kadi doma. Volim planirati godišnji odmor, za koji se nadam da će se ovo ljeto napokon i dogoditi. Volim se družiti s bliskim ljudima, sjediti na bijelim plastičnim stolicama i smijati se.

U seriji volite Jakova Vukasa. Ima li u privatnom životu netko tko vam grije srce?

Sretna sam i zadovoljna.