Marija Miholjek već puna dva desetljeća jedno je od najvoljenijih i najprepoznatljivih zaštitnih lica Nove TV, ali i neizostavan dio humanitarne priče 'Želim život'. Za tportal i ovog puta otvoreno i iskreno govori o trenucima zbog kojih joj je koncert za Anu svake godine 'večer posebne emocije', otkriva kada je prvi put osjetila težinu povjerenja milijuna gledatelja i zašto iza svake emisije koju vodi stoji čitav tim, a ne jedno lice s ekrana.

Prisjetila se djetinjstva u Đakovu, objašnjava po čemu je tipična Slavonka, a dotaknuli smo se i njezina stila, beauty rituala te sitnih životnih navika koje su je, kako kaže, naučile cijeniti male i lijepe trenutke što nas oblikuju.

Što za vas osobno znači novo sudjelovanje na koncertu za Anu Rukavinu i koliko vas ono svaki put emotivno dotiče?

Svako sudjelovanje na koncertu 'Želim život' za mene ima veliko značenje i profesionalno i privatno. Uistinu sam ponosna i sretna što sam već godinama sa svojim kolegama dio priče koja senzibilizira javnost i čini dobro. S Anom sam studirala, generacija smo i zato mi je svake godine ta večer posebno emotivna. Divim se gospođi Mariji Rukavini i Aninoj obitelji. Nakon gubitka djeteta smoći snage uopće nastaviti dalje i još pokrenuti takvu veliku i plemenitu priču – to zaslužuje duboko poštovanje. Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica stalno raste, a mnogi su ljudi upravo zbog toga dobili novu priliku za život.

Pamtite li neki trenutak ili poziv gledatelja koji je na vas ostavio poseban dojam?

Bilo je nebrojeno poziva koji dolaze iz srca i ostavljaju dubok trag. Posebno emotivne budu poruke ohrabrenja i nade ljudi koji su se ili osobno ili u svojoj obitelji susreli s leukemijom. Dopustite mi da i ovom prilikom zahvalim svima koji neumorno svake godine zovu broj 060 9000 ili na bilo koji drugi način podupiru rad Zaklade Ana Rukavina – od onih najmlađih do naših umirovljenika, a oni su uvijek posebno angažirani i spremni pomoći.

Njezina najveća motivacija

Dugo ste jedno od zaštitnih lica Dnevnika Nove TV. Kada ste prvi put osjetili težinu odgovornosti koju nosi izgovoriti 'dobra večer' u udarnom terminu?

Već u prvom Dnevniku 10. listopada 2005. godine. Za mene to nije samo pozdrav, već i dobrodošlica i zahvalnost našim gledateljima što su odlučili provesti večer upravo uz nas. Odgovornost podrazumijeva da u ovom poslu nikad ne smijemo zaboraviti da je svaki novi dan ujedno novi početak. Svjesna sam da ljudi od nas očekuju točnost, smirenost i povjerenje i nikada to ne zaboravljam.

Gledatelji vas doživljavaju kao svoju, člana obitelji, 'lice od povjerenja'. Kakav je osjećaj znati da vas gleda cijela Hrvatska i regija?

Imati priliku raditi ono o čemu si maštao još kao dijete, doći na posao koji voliš, među kolege i prijatelje s kojima je pravo zadovoljstvo raditi, uistinu je lijep osjećaj. Baš kao i osjećaj da si dio nečije svakodnevice. To je uvijek tako lijepo čuti i za dušu i za elan. Upravo je povjerenje koje gledatelji daju Dnevniku Nove TV moja najveća motivacija.

Što je za vas danas, nakon svih ovih godina, dobro odrađen Dnevnik?

Onaj koji gledatelje informira, ali im bude i blizak. Svaki Dnevnik u kojem smo donijeli zanimljiv i novi kut neke teme, analizu, priču koja je samo naša, kada smo našim gledateljima nešto približili. Događaji diktiraju tempo pa ima dana u kojima se u kasnim poslijepodnevnim satima potpuno promijeni sadržaj, a to opet zahtijeva potpuno novu organizaciju poslova. Treba brzo reagirati, stresa bude najviše, ali i najviše olakšanja i zadovoljstva kad sve na kraju dobro završi. Onda uvijek citiramo našu Ivanu Pezo Moskaljov: 'Što je frka veća, bolje funkcioniramo.'

Provjeravate li prije početka livea je li sve u redu, ponavljate li u sebi vijesti, teme ili možda kakvom šalom razbijate tremu?

Premda Dnevnik pripremamo cijeloga dana, sat prije početka vrijeme je najvećeg fokusa. Prođem cijelu emisiju još jednom, provjerim naglaske ako imam nekih dvojbi, čujem se s kolegama na terenu ima li kakvih promjena kod njih, konzultiram se s našim urednicima oko završnih detalja. Ukratko, uvjerim se da sve teče kako treba, a ti zadnji koraci samo su dio puno šireg procesa.

Što se tiče šala, toga kod nas nikad ne manjka. Posebno u našem kutku redakcije, gdje je najviše smijeha oko Saše Kopljara.

Na što ste u profesionalnom smislu danas najponosniji i što biste voljeli da o vama znaju oni koji vas gledaju s druge strane ekrana?

U profesionalnom smislu najponosnija sam na to što sam punih 20 godina dio Dnevnika Nove TV i što radim posao koji volim. Velik je to dio mog života, vrijeme u kojem sam imala priliku učiti i stasati uz kolege koji dijele istu emociju prema ovom poslu.

Ako bih voljela da naši gledatelji nešto znaju, onda je to činjenica da iza svakog Dnevnika stoji velik broj ljudi, velik trud, puno predanosti, razgovora, dogovora, provjera i zajedničkog rada cijele ekipe koja od jutra promišlja kako da emisija taj dan bude još malo bolja.

'Trudim se biti dosljedna'

Na poslu ste stalno okruženi teškim temama. Kad dođete kući, nastavljate li pratiti vijesti i televiziju ili se potpuno isključite od medija?

Kako-kad. Nekad se uspijem, zapravo i želim potpuno isključiti od vijesti i to u pravilu bude tijekom godišnjeg odmora. U slobodnim danima važno mi je ostati informirana, ali uz mali odmak i predah koji ponekad baš dobro dođe.

Privatni život godinama uspješno držite podalje od javnosti. Je li to bila svjesna odluka od samog početka ili je do toga došlo prirodno?

Jednostavno sam se tako osjećala najugodnije, a kažu da ono što ti je dobro ne treba mijenjati. Posao je sam po sebi izložen javnosti i dragocjeno mi je imati dio života koji ostaje za mene i moje najbliže. Moj mir. Razumljivo je da svatko bira ono što je u skladu s njegovom osobnošću, načinom života i onim što ga čini zadovoljnim i sretnim. Sve opcije su legitimne.

Jeste li stroga ili popustljiva mama?

Mislim da sam negdje između. Trudim se biti dosljedna i jasno postaviti granice, a istovremeno našu djecu ne ograničavati da neke životne lekcije nauče iz vlastitog iskustva.

'Volim svoj rodni kraj'

Kako biste opisali ono što vam je danas najteže u odgoju djece?

Rekla bih da je to možda upravo ovo traženje balansa između podrške i postavljanja granica. Stalno se događa nešto novo, nekad izazovno, nekad zabavno, ali to je život.

Što vam prvo pada na pamet kad se sjetite svog djetinjstva u Đakovu?

Toplina, jednostavnost života, ulica puna djece, igranje, smijeh, mirisi domaće hrane, druženje sa sestričnama, bratićima, prijateljima. Ljeti smo pogotovo bili vani po cijele dane, dok ne bih čula mamu kako s prozora viče da idem kući. Nismo mogli ni sanjati da će jednoga dana mobiteli toliko toga promijeniti. To su bili neopterećeni dani, ispunjeni veseljem, i oni su me, sigurna sam, uvelike oblikovali te naučili vrijednostima malih i lijepih trenutaka.

Po čemu ste tipična Slavonka?

Volim svoj rodni kraj, njegove ljude, prelijepa mala mjesta i gradove, običaje, tamburu, pjesmu, kuhinju, tradiciju, ljepotu svega onoga što nam je ostavljeno u nasljeđe i što trebamo čuvati i njegovati.

Odjeću za Dnevnik birate u suradnji sa stilistima – događa li se da nešto jednostavno 'nije vi' pa kažete odlučno - ne, ili ste uglavnom usklađeni oko izbora? Koliko se vaš televizijski stil razlikuje od onoga što nosite privatno, kad niste pred kamerama?

Naš stilist Ivan Friščić jako me dobro poznaje, znamo se godinama i s punim povjerenjem taj dio televizijskog posla prepuštam njemu. Naglasak je na elegantnom i odmjerenom. Privatno više volim udobnost i opuštenost, a kad su neke prigode u pitanju, odijela su najčešće moj prvi izbor jer se u njima najbolje osjećam.

Izgledate kao da ne starite. U čemu je tajna vaše mladolikosti, koji su vaši beauty rituali?

Prije svega, hvala vam na komplimentu, no moram priznati da se godine ipak pobrinu da podsjete na svoju prisutnost. Ako ni po čemu drugom, onda po vremenu potrebnom za vraćanje u ritam nakon, recimo, božićnog partyja s mojom redakcijom. Ipak, smijeh i dobra atmosfera vrijedni su toga.

Nekoć davno pročitala sam da je najvažnija redovitost i kontinuitet kad je njega u pitanju, pa se i ja toga držim. Iako vjerujem da nam genetika puno toga diktira, nastojim se brinuti i o prehrani i općenito o zdravlju. Isto tako, ne zaboravljam da je svaki trag na licu koji donose godine ujedno dio našeg života – smijeha, suza, radosti, uspomena, u konačnici naše osobnosti.