Turska serija 'Skrivena sudbina' (Can Borcu) osvojila je gledatelje emotivnom pričom o iskupljenju, obiteljskim tajnama i složenim odnosima. Među postavom ističe se mlađahni Demircan Kaçel kao Ferit Karahan, a ovaj svestrani 25-godišnjak bavi se i crtanjem stripova, svira gitaru te je velik ljubitelj životinja
Talentirani turski glumac Demircan Kacel rođen je 1999. godine u Istanbulu. Njegov umjetnički put započeo je u Srednjoj školi likovnih umjetnosti i sporta Işılay Saygın, a usavršio se na prestižnoj Folkart Academy. Karijeru gradi od 2019., kada se proslavio u seriji 'Svi za jednog' (Tek Yürek).
Uslijedile su uloge u popularnim serijama poput 'Tri sestre' (Üç Kız Kardeş') i međunarodno priznatoj seriji 'Let ptica' (Kuş Uçuşu). Osim televizijskih uloga, Demircan je aktivan na kazališnim daskama, a može se pohvaliti i s nekoliko filmova, što potvrđuje njegovu poziciju zvijezde u usponu.
U 'Skrivenoj sudbini' utjelovio je mladića čiji se život nalazi na raskrižju obiteljskih i emotivnih izazova: Ferit je prikazan kao emocionalno zreo i empatičan sin, ali rastrgan između ljubavi prema djevojci Yasemin i odanosti majci Emel. Kada otkrije tajnu vezu između majke i Yaseminova oca, njegov svijet se ruši, postavljajući ga pred teške i nemoguće odluke.
Tko je zapravo Demircan Kacel?
Demircan Kaçel voli crtati, stvarati glazbu, pisati i glumiti, osobito glumiti. Stvaranje je moj životni prostor, moj teren za igru. Imam dvije mačke. Volim punk, rock i blues, a najdraži mi je psihodelični rock. Ne mogu zamisliti život bez filmova i serija. Ponekad je lijepo živjeti u ritmu rock’n’rolla, a ponekad je jednako lijepo sjediti, piti kavu i promatrati ljude oko sebe.
Nakon srednje škole likovnih umjetnosti, kako ste se okrenuli glumi?
Oduvijek sam volio oživljavati i stvarati likove. Od malih nogu lako sam nosio energiju svega što gledam ili čitam. Nije to bila imitacija, nego iskreno preuzimanje emocije. Kada bi nas roditelji okupili na druženjima, umjesto klasičnih dječjih igara okupljao bih sve i smišljao priče koje bismo improvizirali. Osim formalnog obrazovanja u likovnoj umjetnosti, strip je uvijek bio dio mog života. Prije nego što bih nacrtao lik, najprije bih ga odglumio pred ogledalom da bih ga bolje razumio. Jednog dana taj neobjašnjivi osjećaj u meni jednostavno me povukao prema glumi. Danas, kad pogledam unatrag, čini mi se kao da sam cijeli život bio pripreman za taj put.
'Volim nositi ritam lika i ritam scene'
Kako teoriju pretvarate u glumačku praksu? Je li gluma, u usporedbi s drugim umjetnostima kojima ste se bavili, u većoj mjeri timski rad?
Najvažnije je biti svjestan i potpuno prisutan. Važno je ostati na istoj frekvenciji s partnerom u sceni, poput razmjene ili plesa. U teorijskom dijelu scenarij mi je polazište za gradnju lika. Mislim da je stvaranje lika nalik sklapanju dogovora s nekim novim u sebi. Kada mu odrediš sociološke, fiziološke i psihološke karakteristike, on počinje živjeti i stvara se nova energija. Nisam glumac metode, ali na setu volim nositi ritam lika i ritam scene. To mi daje male unutarnje igre. U glavi se podijelim na sebe i lik: Demircan rješava teoriju, a kada uđem na set, kao da se rukujemo i prepustim sve njegovoj energiji. Iako proces ima individualne korake, gluma je u svojoj suštini timski rad.
Koji vam je dio dosadašnjeg profesionalnog puta bio najizazovniji? Što biste promijenili da možete?
Naravno da postoje izazovi, ali vjerujem da ih dobra komunikacija u ekipi može nadvladati. Trenuci koji su u početku teški s vremenom postaju vrijedno iskustvo. Ako na kraju dana možeš sjesti, udahnuti i nastaviti dalje još čvršće, znači da si na dobrom putu.
Koji je dosad bio ključni preokret u vašoj karijeri?
Otkako glumim, stalno u sebi prolazim kroz male prekretnice i one se postupno odražavaju i na moju karijeru.
Digitalizacija i društvene mreže potpuno su promijenile dinamiku tradicionalnih medija. Na koje izvore se vi oslanjate? Kako se štitite od dezinformacija?
Digitalizacija je iz dana u dan sve kaotičnija. Društvene mreže, koje su zapravo samo komunikacijski alat, pretvorile su se u bezdan. Bez jasne granice vrlo je lako podleći manipulaciji, zato se ne gubim u svakoj vijesti. Ako mi nešto privuče pozornost, istražujem sve pouzdane izvore dok ne budem siguran u istinitost.
Trudi se biti svoj
Je li generacija Z, vaša generacija, sklonija izbjegavanju društvenih mreža? Kako to vidite u svom okruženju? Kako sebe predstavljate online?
Generacija Z, unatoč svim manama i vrlinama, zna vrlo dobro koristiti društvene mreže, ali nisam siguran pripadam li im i ja. Više ih vidim kao alat za kreativnost, prostor u kojem mogu nešto stvoriti i podijeliti. U našem poslu društvene mreže služe i kao svojevrsni izlog. Trudim se biti svoj i predstavljati se ponajprije kroz umjetnost i kreativnost. To mi je oblik osobnog izražavanja.
Kako vam je raditi s kolegama različitih generacija? Što smatrate prednostima, a što nedostacima?
U gotovo svim projektima u kojima sam sudjelovao bio sam najmlađi na setu. Čini mi se da se zapravo bolje razumijem sa starijima. Vršnjaka imam manje. Ne gledam na godine, nego pokušavam učiti iz svega što vidim. Generacijski jaz donosi iskustvo, a kada se tome dodaju znanje i prenošenje, možeš dobiti mnogo. Ako postoje i lošije strane toga, onda iz njih barem naučim što ne želim raditi, pa to pretvorim u vlastitu prednost.
Stignete li i dalje slikati?
Uvijek. Uvijek imam barem jednu skicirku sa sobom.
Što ovih dana najviše slušate?
Led Zeppelin – No Quarter
Yame – Becane
Red Hot Chili Peppers – Under the Bridge
Postoji li možda neki predmet uz koji ste emocionalno vezani i koji uvijek nosite sa sobom?
Nosim svoju ogrlicu.