I dok gledatelje pred malim ekranima žesti svaka odluka Ante Vukasa, istovremeno ne štede riječi hvale za glumca koji ga utjelovljuje. Alan Blažević u 'Divljim pčelama' uspio je ono najteže – izgraditi lik kojeg je lako mrziti, ali nemoguće ga je ignorirati.

Domaćoj publici ponajviše je poznat po filmovima: 'Sve će biti dobro' (2008.), 'Happy!' (2011.) i 'Unterwegs mit Elsa' (2013.), serijama 'Larin izbor', 'Zabranjena ljubav' i 'Ponos Ratkajevih', no iza njega su brojne uloge u svjetskim produkcijama, među kojima su filmovi 'Nürnberg' (2023.), 'Sixty Minutes' (2024.), 'Tribes of Europa' (2021.), 'American Renegades' (2017.) te serije 'FBI: International', 'Sniffer', 'Spides'...

U razgovoru za tportal otkriva kako je gradio Antu, zašto ga na ulici zovu Vukas, što misli o usporedbama s današnjim moćnicima, ali i kako se nakon teških scena vraća u mirnijeg Alana. Dotaknuli smo se i njegovih iskustava u svjetskim produkcijama te intimnijih tema – od glazbe koju sluša do malih rituala uz koje puni baterije između zahtjevnih snimanja.

'Zovu me Vukas na ulici'

Dogodio se zanimljiv fenomen – gledatelji preziru Antine postupke, ali hvale vašu izvedbu kao jednu od najuvjerljivijih u domaćim serijama zadnjih godina. Zaustavljaju li vas ljudi na ulici da vam 'očitaju bukvicu' ili prevladavaju čestitke? Zovu li vas Ante?

Iznenađen sam činjenicom koliko me rijetko ljudi kritiziraju zbog Antinih postupaka. Mislim da je to znak zrelosti koju naši gledatelji imaju. Obitelj Vukas je omotana u dosta mračnu radnju, što podsjeća na žanrove drama ili krimića i što naša kinematografija dodatno vizualno podupire. Samim time se stvori distanca od svakodnevnog realnog okruženja naše publike. A vrijeme radnje smješteno u pedesete godine prošlog stoljeća to samo još utemelji. Najčešće me zovu Vukas na ulici. (smijeh)

Ranije ste izjavili da 'inspiraciju crpite iz promatranja ljudi, njihovih briga i nade, tražeći u tome humor i melankoliju'. Kada ste gradili Antu Vukasa, koga ste promatrali? Jeste li možda u nekom stvarnom čovjeku prepoznali tu specifičnu mješavinu moći i nemoći koju Ante nosi?

Ante je mozaik raznih susreta s ljudima iz mog života, a sam se nudi iskačući sa stranica scenarija. Ta mješavina 'moći i nemoći' dobro ga opisuje. To mu daje podlogu koja označuje jako interesantne likove iz klasične literature. Na meni je da popunim prostor između ta dva polarizirajuća stanja.

Koliko je Ante Vukas relikt nekih prošlih vremena Dalmatinske zagore, a koliko ga možemo prepoznati i u današnjim moćnicima?

Kroz evoluciju se životinje prilagođavaju svom staništu, mijenjaju strukturu krzna, boje, način lova, kao i navike za opstanak. Mislim da se ljudi ne razlikuju po tom pitanju. U svakom Vrilu će se naći pokoji Ante. Pitanje je koliko mjesta ima koja su još nalik Vrilu i koliko dugo će ih biti.

Serija se bavi teškim obiteljskim odnosima. Kako 'skidate' tu težinu sa sebe nakon snimanja? Je li teško nakon scena u kojima ste autoritativni otac četvero djece odmah prebaciti prekidač i biti 'običan' Alan?

Naša velika sreća je da imamo zaista izvanrednu i uigranu ekipu na setu. Unatoč dinamičnom rasporedu, uspijevamo se svakodnevno napuniti dozom smijeha prepričavanjem anegdota i zezancijom dok se pripremamo. To je odličan ispušni ventil, meni dragocjen. Ne opterećuje me neka pojedina scena u toj mjeri, već je u pitanju učinak složenog djelovanja. Ante je u prosjeku u 90 posto svojih scena u konfliktu s nekim. Na kraju tjedna ipak osjetiš taj zamor. Pogotovo ja, premda sam privatno osoba koja izuzetno teži miroljubivom i vedrom okruženju.

Što biste voljeli da publika razumije o vašem liku iz 'Divljih pčela', a da se ne opravdava njegovo ponašanje?

Ante Vukas se ne budi ujutro s naumom kako zagorčati život drugima ili kako biti zao prema nekome. On je izuzetno ambiciozan čovjek koji ima zacrtan životni plan. Instrumenti kojima se on služi da bi ostvario tu svoju viziju, a pritom primarno mislim na 'mjere' i 'granice' koje čovjek ima zacrtane i preko kojih ne bi prešao, postavljeni su u zoni koja poziva taj mrak u njegov život. Zašto je tako i kako je došlo do toga, pitanja su čiji odgovori ukazuju na ranije spomenutu nemoć. Ni u jednom trenutku on nije isključivo crn niti bijel. Ante ima mnogo nijansa sivila kojima se meni jako zabavno poigravati.

'Što to hrvatska produkcija ima što drugi nemaju?'

Vaša biografija je impresivna. Imate diplomu prestižnog Lee Strasberg instituta u New Yorku i bogato iskustvo u stranim produkcijama. Kada usporedite inozemne setove s domaćim setom 'Divljih pčela', što je ono što hrvatska produkcija ima, a veliki sustavi ponekad izgube?

Sama organizacija i pristup radu na setu se tu ne razlikuju. Naša ekipa zna raditi u produkcijama širom Europe. Mislim da je preciznije definirati te razlike po formatu u kojem radite. Dakle sapunica će imati jedan sistem rada dok će snimanje dramske serije, koja proizvodi deset epizoda u sezoni i snima se jedna od njih po dva tjedna, imati skroz drugu dinamiku.

O dugometražnom filmu da i ne govorimo. A što to hrvatska produkcija ima što drugi nemaju? Naši ljudi su drugačiji i to u najboljem smislu! Međuljudska povezanost, toplina i humor – tu smo sam vrh!

Imate li granicu – postoji li nešto što kao glumac ne biste radili ni za veliku ulogu?

Imam u svemu i ni u čemu. Projekt starta dobrim scenarijem. U njemu pronalazite odgovore na svoj lik, njegov karakter i odluke koje donosi. Upravo tu je ključ, što ide i što ne ide, jer određeni postupak mora biti opravdan iz stajališta lika. Ako radite nešto čisto da biste zadovoljili neki nepovezan naum, kompromitirate integritet karaktera i gubite kompas prema kojem se orijentira. No načelno sam uvijek jako otvoren prema vrsti lika koji mi je ponuđen.

Glumili ste na engleskom, njemačkom, hrvatskom... Mijenja li jezik na kojem glumite vaš 'glumački habitus'? Osjećate li se 'opasnije' kao negativac na njemačkom ili na našem dijalektu?

Iskreno, nisam o tome razmišljao. Engleski je moj najomiljeniji glumački jezik. Mislim da se tu vraćamo na scenarij i kako je pisan. Vidite, kod Ante taj dijalekt Dalmatinske zagore daje određenu dimenziju – ja ga namjerno tempiram po potrebi i u danoj situaciji. A to ima utjecaj na 'melodiju' scene. Na isti način na koji će npr. snažan irski dijalekt rezonirati drugačije od standardnog engleskog naglaska.

Rođeni ste u Njemačkoj, živjeli u SAD-u, sada ste u Hrvatskoj. Gdje se danas osjećate najviše doma? Je li vam povratak u Hrvatsku i rad na materinjem jeziku donio neku vrstu profesionalnog smirenja?

Bez obzira gdje bih se nalazio, ja sam u srcu uvijek bio doma u Hrvatskoj. Ne znam kako objasniti tu povezanost, možda je upravo zato toliko izražena u meni jer sam rođen vani.

Međutim vrlo sam otvoren i znatiželjan šta se tiče sredine u kojoj boravim. Nastojim je što bolje upoznati i postati dio tog suživota. Tako je bilo u New Yorku, Los Angelesu, Berlinu, Parizu. Inače sam već od mladih nogu usvojio stav tražiti zajedničke točke među ljudima širom svijeta radije nego secirati sve na 'naše i vaše'. Ovo prvo vodi do puno lijepih i iznenađujućih iskustava u susretu sa svijetom.

Imali ste priliku upoznati Toma Cruisea, Jacka Nicholsona, Ala Pacina i Roberta De Nira. Kakav su dojam ostavili na vas?

To vam je neko šapnuo nešto pogrešno, ne poznajem Cruisea. Pa da, to sad zvuči tako pretenciozno, no ti krugovi u Hollywoodu su dosta mali i tijekom vremena upoznat ćete puno ljudi čisto kroz vaša te njihova poznanstva, kako to već ide.

Iz generacije sam koja je odrasla uz rad Pacina i De Nira, tako da je to za mene bilo izvanredno iskustvo. Jack Nicholson je izvan konkurencije kao glumac i kao čovjek. Imam lijepa sjećanja. Znam da bi čitatelji željeli čuti više o tome, no ja sam izuzetno lojalna osoba u svemu, pa tako i u čuvanju privatnih konverzacija.

O vašem se privatnom životu malo pisalo i malo zna. Što nam možete otkriti?

Da, to nije slučajno tako... Sve lijepo, sve pet. Supruga izuzetno cijeni svoju privatnost, ja izuzetno cijenim suprugu. I eto nas, u medijalnom mraku (hahaha). Samo ću vam otkriti toliko da Alan živi puno sretniji život od Ante. :)

Znam da volite Olivera Dragojevića, rekli ste da ste puštali njegove pjesme dok ste bili voditelj u francuskim restoranima. Kakvu glazbu osim njegove volite?

Uh, širok raspon. Ovisi u kojem sam raspoloženju. Najčešće jazz ili dobar R&B. Isto tako volim klasičnu glazbu.

Kako izgledaju vaši trenuci odmora i opuštanja? U čemu uživate, što vas veseli?

Dobro ste rekli, 'trenuci', jer za sve duže nema vremena. Uglavnom vikendom idemo nešto lijepo pojesti, prošećemo se kroz Maksimir kad vrijeme dozvoli ili se zaletimo do Opatije. A kad imam više vremena, onda su mi putovanja na prvom mjestu. Jednako ne trebam nikamo krenuti ako sam u društvu dragih prijatelja koji se okupe oko stola uz malo dobrog vina i zabavne razgovore. Onda mi je srce puno.