U razgovoru za tportal Lidija Penić-Grgaš među ostalim otkriva da ju je kod Cvite najprije privukla briga za ljude koje voli, poštovanje prema drugima i potreba da uvijek sluša srce. Dotaknula se i govora koji publika posebno hvali: dalmatinski vlaški nije doživjela kao klasičnu pripremu, nego kao nešto što se upija slušanjem ljudi i njihovih naglasaka, toliko da joj se neki ponekad 'zalijepe' i u privatnom životu.

Cvita je 'kupila' gledatelje svojom prirodnošću, šarmom i emocijom koju donosi u svaku scenu. Što vas je prvo osvojilo kod nje kad ste dobili ulogu, a što vas je najviše iznenadilo kad ste je krenuli graditi?

Prvo me osvojila njezina briga za ljude koje voli, to poštovanje koje ima prema drugima i ta njezina potreba da sluša vlastito srce. Kad sam je krenula dublje graditi, iznenadilo me koliko dugo i koliko tiho može patiti. Koliko toga može progutati i nositi u sebi, bez potrebe da se opravda ili objasni.

Koju biste njezinu osobinu najradije zadržali i u privatnom životu, a koju bi joj najradije odmah izbili iz glave?

Zadržala bih njezin snažan osjećaj za druge, tu sposobnost da vidi, čuje i osjeti ljude oko sebe. A to da gotovo uopće ne misli na sebe, da se stalno stavlja na zadnje mjesto, to bih joj stvarno najradije odmah izbila iz glave.

Publika komentira da ste savršeno savladali dalmatinski 'vlaški' govor – koliko je trajala priprema i što vam je bilo najteže u tom procesu?

Nikad to nisam doživljavala kao klasičnu pripremu. Oduvijek slušam ljude, njihove naglaske, ritmove, tišine između riječi. Govori su mi fascinantni jer nose cijele živote u sebi. Uz iskustvo, sluh i pomoć kolega, taj govor je postao dio mene.

Jeste li se možda ulovili da Cvitin govor nosite kući, u svakodnevne situacije?

Apsolutno. Uhvatim se često u tome i doma i među prijateljima.

Ona i Nikola totalno su osvojili gledatelje. Kako izgleda rad na ljubavnim scenama da ostanu nježne i istinite, a da se ne sklizne u klišej?

Uvijek polazimo iz istine lika i situacije. Kad su emocije jasne i opravdane, nema potrebe za 'igranjem' romantike, ona se sama dogodi. Puno razgovaramo, slušamo se i vjerujemo priči koju pričamo.

Imate li svoju 'najdražu' njihovu scenu do sada i zašto vam je draga?

Teško mi je izdvojiti samo jednu jer smo ih snimili zaista puno, ali nekako mi se posebno urezala scena na rijeci, kad joj Nikola pokloni knjigu. U toj jednostavnosti ima puno nježnosti i smisla.

Što vam je najizazovnije na snimanju – tempo, emocije u scenama ili kontinuitet lika kroz epizode?

Sve pomalo, ali rekla bih da je najveći izazov održati kontinuitet lika kroz brz tempo snimanja, a da emocija svaki put ostane svježa i istinita.

Rekli ste da ste o glumi maštali još od vrtića – sjećate li se prve 'scene' ili trenutka u kojem ste shvatili da je pozornica vaše mjesto?

Ne sjećam se jedne konkretne scene, više osjećaja. Tog uzbuđenja kad možeš biti netko drugi, a zapravo si najbliže sebi.

Gledatelji vas se sjećaju po ulozi Suzi u 'Crno-bijelom svijetu', a iza vas su i brojne druge uloge u serijama i filmovima. Izjavili ste da dosad niste odbili nijednu – je li to bila svjesna strategija ili jednostavno osjećaj da svaka prilika nosi neku lekciju?

Rekla bih da je to prije osjećaj da svaka prilika nosi svoju lekciju. Naravno, sve je uvijek pitanje izbora: razmisliš, izvažeš i onda odlučiš. Dosad nisam imala puno dilema jer su mi ponuđene uloge imale smisla. Zahvalna sam na svakoj prilici, ali istovremeno vjerujem da u ovom poslu s vremenom moraš učiti razmišljati i strateški. Tako da je to vjerojatno kombinacija jednog i drugog.

Među najzahtjevnijima ste istaknuli Anu Karenjinu. Što vam je ta uloga promijenila kao glumici?

Ta me uloga naučila strpljenju, disciplini i povjerenju u proces. Otvorila mi je novi odnos prema tekstu, tijelu i tišini – i prema vlastitim granicama.

Savjeta Kostadinke Velkovske o strpljenju i zahvalnosti držite se i danas – kad vam je taj savjet najviše pomogao u praksi?

Pomaže mi svaki dan. Jer ako nismo strpljivi i zahvalni u svakodnevici, teško možemo istinski budni sanjati.

Koji su vam sljedeći profesionalni snovi?

Sanjam da otkrivam, istražujem i oživljavam likove s dna hranidbenog lanca. Za mene su oni ponosni i iscrpljeni, nasmijani i iskorišteni, srčani i slomljeni – i baš takvi najsavršenija su bića na svijetu.

Kad imate rijedak slobodan dan bez proba i snimanja, kako izgleda vaše idealno offline vrijeme?

Dan u kojem sam popila ice coffee, pogledala cijelu sezonu serije, otišla s dečkom šetati psa po Maksimiru, popila kavu sa svim ljudima koje dugo nisam vidjela, ručala sa svojima, bacila đir do Gardelanda, odigrala partiju društvenih igara, isplesala se u izlasku i zaspala u 22 sata. U prijevodu — dan koji ne postoji. 😉

Spominjete da vam puno znači vrijeme za sebe, obitelj i prijatelje, dečka – imate li neki mali ritual koji vas vraća u balans?

Nemam nikakav konkretan ritual. Balans mi se najčešće dogodi spontano u razgovoru, šetnji, smijehu ili tišini. Kad slušam sebe, sve se nekako samo posloži.