psihologinja poručuje:

'Često vidimo da roditelj djetetu govori kako nije sve u novcu, a sav je obučen u skupu odjeću'

  • Autor: Elma Katana
  • Zadnja izmjena 04.11.2018 19:49
  • Objavljeno 04.11.2018 u 19:49
Psihologinja Swea Jelić Tuščić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Psihologinja Swea Jelić Tuščić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Djeca usvajaju odnos prema novcu još u ranom djetinjstvu, a najčešće oponašajući osobe oko sebe, u prvom redu roditelje. Na koji način roditelji mogu pomoći mladima izgraditi pozitivan odnos prema novcu uz niz korisnih savjeta za roditelje i djecu za tportal otkrila je Swea Jelić Tuščić, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Swea Jelić Tuščić, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, kaže kako djeca svoje poimanje svijeta, pa tako i novca, stvaraju promatrajući osobe oko sebe.

Djeca stječu ideju, dodaje, pa time i stvaraju mišljenje o pojmu novca promatrajući svijet oko sebe, a ponajprije gledajući ponašanje okoline - svojih roditelja (već od rane dobi) te prijatelja (koji postaju bitni djetetu polaskom u školu).

'Vrlo brzo dijete može roditelja iznenaditi pitanjima o tome koliko novca zarađuju, jesu li bogati i siromašni i slično. Izbjegavanje razgovora o novcu ili prekoravanje djeteta zbog ispitivanja o tome može mu poslati poruku da je novac nešto loše ili pak njemu nedostižno te ga je u tom smislu potrebno demistificirati i, sukladno dobi, pružiti mu neke okvirne informacije', otkriva psihologinja.

Djeca rane školske dobi počinju se uspoređivati s drugima pa ih u tom smislu zanima jesu li bogatiji ili siromašniji od drugih.

Jelić Tuščić: 'Djecu se već u predškolskoj dobi, oko tri, četiri godine, može upoznati s pojmom novca kroz početne štednje - popularne kasice prasice'.

Jelić Tuščić: 'Djecu se već u predškolskoj dobi, oko tri, četiri godine, može upoznati s pojmom novca kroz početne štednje - popularne kasice prasice'.

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

'Često zapravo dijete želi znati hoćemo li se moći brinuti o njemu te mu priuštiti ono što želi. Ukoliko je tako, možete reći djetetu da se ne mora bojati i da imate dovoljno da se dobro brinete o njemu. Tinejdžeri često žele znati nešto jasnije brojke i u redu im je dati približnu informaciju, ali ona mora biti stavljena u kontekst, što bi značilo da ukoliko mu kažete okvirni iznos vaših dohodaka, mora znati i udio novca koji odlazi na kredite, dugove, stalne režije i sl., kako bi dobio realniju sliku raspoloživog novca za obitelj', objašnjava Jelić Tuščić.

U tom svjetlu davanje džeparca može biti vrlo praktičan način učenja djeteta raspolaganju novcem.

'Davanje djetetu ranije dogovorenog iznosa u pravilnim vremenskim intervalima, čega se pridržavamo, ne popuštajući pritiscima da 'uskočimo' ukoliko ga potroši prije vremena, uči dijete na prirodan način da, ako potroši sve odjednom na slatkiše, neće imati za novu majicu ili odlazak na sladoled s prijateljima, odnosno za slatkiše drugi dan', kaže ona.

Vrlo brzo na taj način dijete nauči da njegovi izbori imaju svoje posljedice te uči donijeti odluku koja je za njega povoljnija.

Davanje džeparca može biti vrlo praktičan način učenja djeteta raspolaganju novcem

'Dobivanjem džeparca djeca se uče i štednji, odnosno odgađanju užitka – odricanju od dijela svakodnevnih povlastica kako bi se skupio novac za nešto vrednije. No voljela bih naglasiti kako davanje džeparca nije obveza roditelja te se neke obitelji odlučuju ne davati džeparac, nego djeca traže novac kad im je potreban ili se roditelji brinu za to da dijete uvijek ima nešto novca za svakodnevne potrebe poput užine i nekih sitnica', objašnjava psihologinja.

Savjetuje i da se djecu već u vrtićkoj dobi može upoznati s pojmom novca i štednje.

'Djecu se već u predškolskoj dobi, oko tri, četiri godine, može upoznati s pojmom novca kroz početne štednje - popularne kasice prasice. Tako s djecom učimo brojati novčiće te mijenjati određeni broj novčića za ono što time možemo kupiti - slatkiš, neku sitnicu... Djeca u ovoj dobi još nemaju usvojen pojam količine, odnosno određene svote novca, pa ne treba očekivati da štede za neku skupu stvar, ali stječu prvu ideju da moramo dati novac u zamjenu za nešto što nemamo. Koliko im je to zanimljivo, možemo vidjeti i iz igre koju jako vole - igranja trgovine u koju rado pozivaju svoje roditelje', kaže Swea Jelić Tuščić.

KAKO RASPOLAGATI DŽEPARCEM

Nekoliko savjeta za roditelje i djecu

U igri s manjom djecom na zabavan način uvedite pojam novca od najranije dobi (3-4), igrajući se, primjerice, trgovine, a i dajte im njihovu kasicu prasicu, u koju ubacujte kovanice. S njima možete brojati novčiće i poći ih zajedno zamijeniti za neku sitnicu - ideja je da dijete ove dobi shvati da novac skupljamo (zarađujemo) i mijenjamo ga za nešto što nemamo - novcem kupujemo stvari koje nam trebaju ili koje želimo. 

U redu je većoj djeci dati manje količine džeparca u manjim intervalima i pustiti ih da uče o posljedicama raspolaganja novcem na prirodan način - potroše li sve danas, neće imati za sutra.

Starijoj djeci možete dati veće iznose na dulji vremenski period – time se uče strukturiranju, samokontroli impulsa, odgađanju užitka, štednji za vrednije stvari. Starija djeca, odnosno tinejdžeri mogu povremeno odraditi i neke honorarne poslove kako bi povećali džeparac.

Davanje džeparca je vrsta ugovora između roditelja i djeteta, kojim mu iskazujete povjerenje, ali mu se prepušta i učenje o raspolaganju novcem na prirodan način. Novac je vlasništvo djeteta te budite fer i pridržavajte se dogovorenih pravila. Nemojte džeparac koristiti kao vid discipliniranja. Treba zapamtiti da su i djeca, baš kao i odrasli, različito vješti s novcem te smo mi roditelji njihov najvažniji model.

Što je dijete manje, dodaje, to je i interval između davanja novca manji.

'Djeci u nižim razredima škole novac se može dati dan ili dva unaprijed, pa opet za drugi dan ili sljedeća dva dana. Očekuje se da bi novac trebao pokriti nešto tipa užine ili neki slatkiš na putu do ili od škole. U ovoj im je dobi teško odoljeti impulzivnom nagonu da sve što imaju potroše na nešto baš zanimljivo što su ugledali u izlogu pa tome treba prilagoditi i roditeljska očekivanja. Kako djeca rastu, interval, ali i iznos novca koji im dajemo raste pa obično bude na tjednoj bazi, a starijim tinejdžerima možemo davati i mjesečni iznos - to je zahtjevnije jer od njih traži da predvide sve moguće potrebe za čitav mjesec i suzdrže od impulzivne kupnje kako ne bi ostali bez novca prije vremena', rekla je psihologinja.

Iznos džeparca, kaže, ovisi o roditeljskim mogućnostima.

'To je nešto što svaki roditelj, odnosno obitelj treba odrediti za sebe. No mora se znati na što se sve odnosi džeparac, odnosno na što će taj novac dijete trošiti. Podrazumijeva li on samo neke sitnice koje kupuje, je li to i štednja, uz uzimanje manjih količina za svaki dan, ulazi li u to i pokrivanje posebnih prigoda poput izleta i rođendana i sl. Nije isto dobije li dijete 50 kuna tjedno i to mu je samo za užinu ili mu je to i za izlet, kino i sl. U prvom slučaju malom djetetu to je sasvim dostatan iznos, dok u drugom već nije', objašnjava.

Djecu nikako djecu ne treba učiti rasipnosti ili hvalisanju novcem

No nikako djecu ne treba učiti rasipnosti ili hvalisanju novcem, kaže psihologinja, već trebaju znati da je, kad je o financijskom statusu riječ, samozatajnost osnovna pristojnost.

'Smatram da je roditeljima korisno imati dogovor da se posebni događaji drugačije vrednuju pa ili za njih plaća roditelj ili se za njih unaprijed odvaja količina novca. Također, može se djetetu ponuditi dvije kasice - onu za svakodnevicu i onu za važnije prigode, u kojoj čuva veće količine novca, pogotovo ono što dobiva za npr. rođendane', ističe psihologinja.

Što se tiče financijske odgovornosti, nisu ni svi odrasli jednako vješti po pitanju baratanja novcem pa to ne bi pošteno očekivati i od sve djece.

'Najvažniji model po kojem dijete uči raspolagati novcem su roditelji pa je poželjno da su i sami odrasle osobe koje mudro upravljaju njime. Davanjem džeparca želimo naučiti djecu da novac dolazi u određenim intervalima te da na njega treba čekati, odnosno zaraditi ga i da ga nije mudro potrošiti odjednom jer ga onda neće imati do sljedećeg dogovorenog datuma. Također učimo djecu odgađanju užitka, odnosno štednji za nešto vrednije. Novac treba uvijek dati na dogovoren datum te ne popuštati pritiscima djeteta za više novca ili prijevremenom davanju, odnosno posuđivanju. Davanjem džeparca djetetu iskazujemo povjerenje, ali i potičemo njegovu odgovornost i samostalnost', kaže Jelić Tuščić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

VJEČITA DVOJBA

Trebaju li djeca dobivati nagradu za obavljanje kućanskih poslova?

Što se tiče novca koji neka djeca dobivaju kao nagradu za obavljanje određenih kućanskih poslova, psihologinja smatra da to može postati 'nesigurno' područje.

'Neki se roditelji odlučuju povezati obavljanje kućanskih poslova s davanjem džeparca, ali to lako može postati 'nesigurno' područje na kojem se lako poskliznuti te u tom slučaju treba dobro odrediti pravila. Radije bih savjetovala roditeljima da obavljanje kućanskih poslova primjerenih njihovoj razvojnoj dobi bude dio njihovih svakodnevnih odgovornosti (poput pisanja zadaće i pranja zuba), a ne nešto za što ih se nagrađuje ili plaća. Eventualno, ako dijete obavi neki jako zahtjevan posao ili se samo ponudi da obavi nešto neuobičajeno za njega (poput toga da opere automobil roditelju), onda ga se može nagraditi dodatnim iznosom novca', kaže Swea Jelić Tuščić.

Kad jednom damo novac, on postaje djetetovo vlasništvo

'Ako je novac dan djetetu, dopustite mu da ga upotrijebi na način na koji želi (uz eventualni savjet i pomoć oko nalaženja alternativa na što bi moglo potrošiti taj novac dok su djeca mlađa i još uče o načinima baratanja njime). Ovo je najbrži put vlastitog učenja o financijama. Iznimka od ovog pravila je ako se dijete raspolažući svojim novcem ponaša na način koji je za njega ugrožavajući (kupuje stvari koje su za njega opasne ili primjerice pojede nekoliko vrećica slatkiša dnevno). U tom slučaju treba s djetetom sjesti i otvoreno mu reći u čemu vidite problem, a ne mu samo ukinuti džeparac 'jer ne zna s novcem'. Primjerice, možete reći: 'Brinem se jer mi se čini da donosiš neke odluke koje nisu dobre za tebe. Ne želim ti uzeti novac, ali želim da se dogovorimo kako ćeš njime raspolagati jer je moj posao brinuti se za tebe i tvoje zdravlje', smatra Jelić Tuščić dodajući kako džeparac ne bi smio nikad postati sredstvo discipliniranja.

Mnogi roditelji imaju poriv kontrolirati potrošnju džeparca, no psihologinja smatra kako je to pogrešno i da bi se trebali suzdržati.

'Važno je zapamtiti da jednom kada dijete dobije novac, on je njegov i nije ga u redu uzimati i posuđivati. Također, treba djeci dati slobodu raspolaganja novcem, sukladno njihovoj dobi i mogućnostima razumijevanja. Naravno da ih se u početku baratanja novcem uči kako to pravilno činiti, ali ponekad je potrebno pustiti ih i da pogriješe – impulzivno kupe nešto što im ne treba, ostanu bez novca već na pola tjedna i sl. To je također dobar način na koji uče o posljedicama svojih postupaka. Najbolja kontrola džeparca je prirodna posljedica: ostajanje bez novca. Dobro je da je djeca osjete s manjim iznosima pa su već upoznati s tom realnošću prilikom raspolaganja većim sumama', objašnjava psihologinja.

Djecu treba naučiti raspologati džeparcem

To znači da ako je dijete potrošilo sav novac prije sljedećeg datuma kad ga dobiva, on ga više nema i roditelj mu ga ne bi trebao davati.

'Da bi roditeljima bilo lakše podnijeti tu 'muku', dok se djecu tek uči raspolaganju džeparcem, on se daje češće, da lakše prebrode tugu zbog prerano potrošenog novca te se, ako je baš nešto nužno, može nešto drugo dati djetetu, npr. večer prije škole pripremi im se zamjenska užina za koju nemaju novca', objašnjava ona.

Ipak, dodaje, bolje je da dijete pretrpi posljedicu jer se time uči odgovornosti, ali i dosljednosti, koja je, kao što znamo, jedan od najvažnijih faktora učinkovitog roditeljstva.

Naravno, dobro je naučiti djecu da odvajaju novac, npr. podijele veće iznose koje dobivaju za rođendane ili svetu potvrdu te dio potroše, a veći dio štede za neku veću vrijednost.

Novac ne smije zamijeniti prave vrijednosti

Ponekad starija djeca odluče raditi za dodatan iznos džeparca (npr. kositi travu susjedima ili čuvati djecu, izvesti psa u šetnju, otići umjesto njih u nabavku) i to im treba dopustiti dok god takav dogovor odgovara objema stranama i dok odgovorno obavljaju svoje zadatke.

Danas smo često svjedoci kako roditelji kompenziraju nedostatak vremena za kvalitetno druženje skupim poklonima, gadgetima, no psihologinja kaže kako novac ne smije zamijeniti prave vrijednosti...

'Voljela bih kada bi svi roditelji vjerovali kako je vrijeme koje provode s djecom važnije od stvari i kako novac ne smije zamijeniti prave vrijednosti. Naravno, to i sami svojim primjerom moraju pokazati djeci, da bi ona slijedila njihov primjer. Nažalost, danas često vidimo da roditelj djetetu govori kako nije sve u novcu, dok sav obučen u skupu odjeću drži najskuplji model telefona na uhu. Djeca jako dobro znaju prepoznati ono što je važno njihovim roditeljima, a procesom identifikacije žele biti poput njih. Ili ukoliko roditelj pred drugim roditeljem ponosno kaže kako nikad ne kupuje u 'tom i tom bezveznom dućanu', i njegova će se djeca ubrzo početi pitati odakle dolazi njegova, odnosno odjeća njegovih prijatelja', kaže Jelić Tuščić.

'Novac, odnosno status nikako nije i ne bi trebao biti glavna stvar po kojoj procjenjujemo osobu ili prijatelja', ističe psihologinja S. Jelić Tuščić.

'Novac, odnosno status nikako nije i ne bi trebao biti glavna stvar po kojoj procjenjujemo osobu ili prijatelja', ističe psihologinja S. Jelić Tuščić.

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ističe kako je danas teško balansirati između svih zadataka koje imaju roditelji i naravno da nekad pokleknemo.

'Važno je redovito razgovarati s djecom i saznati kakvo je njihovo mišljenje o nekim bitnim temama poput novca i statusa te nekad i izazvati njihov stav ako je potrebno - tražiti argumente, navoditi primjere, ali na način da im to bude ugodna rasprava u kojoj se osjećaju odraslima i vide da se uvažava njihovo mišljenje', objašnjava Swea Jelić Tuščić.

Djecu treba senzibilizirati za potrebe drugih

Vrlo je korisno ponekad sjesti s djecom i zajedno gledati ono što njih zanima, pitajući ih za komentar ili mišljenje, dodala je.

'Dobro je da roditelji i djeca povremeno odvoje i poklone neke stvari ili doniraju određeni iznos novca potrebitima, još bolje ako dijete može i samo sudjelovati u tome, kako bi naučilo da njegov razred ne predstavlja stanje u čitavom svijetu i kako bi znalo da ima i djece koja nemaju jednake mogućnosti. Tako učimo djecu različitosti, ali ih i senzibiliziramo za potrebe drugih, kojima može uz vlastito odricanje ponekad popraviti tešku svakodnevicu', smatra ona.

Danas je, dodaje, teško biti dijete jer im je otrgnuta nevinost djetinjstva.

'Od najranije su dobi bombardirani stvarima, zahtjevima, idealima i ciljevima. No razvijanje 'imuniteta' kod djece na ono što je popularno i svi imaju proces je koji se događa tijekom cijelog odrastanja, kroz brižan, topao i otvoren odnos, kroz odgajanje djece koja su sretna i sigurna u sebe zbog sebe samih i okružja koje im pruža ljubav te znaju da se ne moraju dokazivati stvarima. Dobro je poticati i pohvaliti originalnost djece i shvaćanje da ne moramo biti isti te da se vrednuju različite vrline. Novac, odnosno status nikako nije i ne bi trebao biti glavna stvar po kojoj procjenjujemo osobu ili prijatelja', ističe psihologinja, zaključujući:

'Na kraju zapamtite da su djeca, baš kao i odrasli, različito vješti s novcem te smo mi roditelji njihov najvažniji model.'