PSIHOLOGINJA MIA ROJE

Odlazak u vrtić teško pada i djeci i odraslima, a stručnjakinja poručuje: 'Niste loši roditelji jer 'ostavljate' svoje dijete'

  • Autor: Elma Katana
  • Zadnja izmjena 09.09.2018 17:21
  • Objavljeno 09.09.2018 u 17:21
Mia Roje, magistra psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba

Mia Roje, magistra psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Odlazak u vrtić važan je trenutak svakog djeteta i njegovih roditelja. Koliko god bili sigurni u svoju odluku da pošalju dijete u vrtić, mnogim roditeljima javljaju se dileme kada dođe trenutak odvajanja te osjećaju strah i nelagodu. Psihologinja Mia Roje iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih otkriva kako najbezbolnije proći kroz prilagodbu djeteta za vrtić

Polazak u vrtić predstavlja velik događaj u životu djeteta, ali i roditelja. Djetetu može biti teško i zastrašujuće prvo odvajanje te ostajanje s nepoznatim odraslima i djecom, a ni roditeljima nije puno lakše, kaže psihologinja Mia Roje iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih.

'Za sve što je novo trebamo period navikavanja, što se osobito odnosi na djecu kojoj je osjećaj sigurnosti od velike važnosti. Sigurnost djetetu daju prostor u kojem spava, najdraže igračke, poznati ljudi koje redovito viđa, svakodnevna rutina koja mu omogućuje predvidljivost njegova dana i tako dalje. Polaskom u vrtić sve opisano se mijenja i time dijete osjeća nesigurnost, tako da je sasvim prirodno da se treba naviknuti te ponovno uspostaviti sigurnost i povjerenje. Razvojno gledano, djetetu se u dobi od oko šest mjeseci javlja separacijska anksioznost, odnosno strah od napuštanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba. Svoj vrhunac separacijska anksioznost obično doživljava u razdoblju prvog dužeg odvajanja, a često je to upravo polazak u jaslice ili vrtić. Neka djeca lakše ostvare prilagodbu, a neka teže. Neka djeca mogu potpuno dobro funkcionirati u vrtiću prvih nekoliko dana ili tjedana pa tek onda doživjeti 'krizu' - svako dijete je drugačije', objašnjava Roje.

Ponašanje roditelja ima presudnu ulogu za prilagodbu djeteta na vrtić

Generalno se, dodaje, manje teškoća prilikom prilagodbe očekuje kod djece koja su starija, fleksibilnija, prije vrtića bila su odvojena od roditelja neko vrijeme, iskusnija su u druženju s vršnjacima, odrastala su u stabilnijim obiteljskim prilikama bez puno stresova te su uspostavila uobičajenu rutinu hranjenja i spavanja…

'Većina djece ostvari prilagodbu u tri mjeseca pa, koliko god ona bila mučna i djetetu i roditeljima, dobro je podsjetiti se da će i to proći. I važno je imati na umu to da će djeca koja imaju iskustvo vrtića u prosjeku biti više kompetentna za snalaženje u društvu, a mnoga istraživanja kažu i boljeg imuniteta od ostale djece. Isto tako, odvajanje je dio odrastanja i osamostaljivanja. Vrtić mnogoj djeci postane jako drago i važno mjesto u kojem će provoditi puno vremena, učiti, igrati se, uspostavljati prva prijateljstva, pripadati grupi i slično. Znatiželja i kreativnost djeteta u njemu će svakako doći do izražaja, a većina djece kroz vrtić postane više društveno kompetentna', kaže psihologinja.

Ponašanje roditelja ima presudnu ulogu za prilagodbu djeteta na vrtić. Roditelji bi mogli nekoliko mjeseci prije polaska u vrtić početi ostavljati dijete na nekoliko sati kod bake, djeda, prijatelja ili neke druge odrasle osobe kojoj vjeruju, dodaje, kako bi ono već imalo iskustvo boravka bez roditelja i razvilo povjerenje da će se roditelji vratiti.

KAKO SE POSTAVITI

Nekoliko korisnih savjeta za roditelje

Neka oproštaj bude topao i kratak -  morate ići na posao ili nešto obaviti, a dijete će biti u vrtiću pa ćete doći po njega primjerice nakon ručka/prije spavanja.

Poljubite ga, zagrlite, nasmijte se i uz mahanje odite.

Nije preporučljivo zadržavati se na hodniku, gledati kako se dijete snalazi i vraćati se. Čak i ako dijete reagira plačem pri odlasku roditelja, vjerojatno će se nakon nekoliko minuta smiriti i uključiti u igru.

Djeci je preporučljivo dozvoliti da ponesu neku omiljenu igračku ili dekicu, što predstavlja njihov prijelazni objekt, odnosno predmet koji služi kao most između života kad je bilo tjelesno stalno s roditeljima i života djeteta kao sve samostalnije individue.

Odgojitelje i stručne suradnike dobro je prihvatiti kao saveznike, informirati ih o djetetovim navikama spavanja i hranjenja, bitnim medicinskim podacima te tražiti savjet ako ste u nedoumici, savjetuje psihologinja Roje.

'Preporučljivo je socijalizirati dijete, poticati na igru i druženje s drugom djecom u raznim prilikama kako bi naučilo dijeliti, čekati na svoj red i slično, odnosno ponašati se socijalno kompetentno za svoju dob jednom kada dođe u vrtić. Djetetovu samopouzdanju također godi osjećaj samostalnosti, tako da ga se može poticati da samo jede žlicom ili pije iz boce (ako kreće u jaslice), odnosno da pospremi igračke, odjene se i slično prije polaska u vrtić. Sve ove promjene trebale bi biti postepene, a ne nagle, jer je djetetu sam polazak u vrtić dovoljno velika promjena u tom razdoblju. Naglije promjene, poput prestanka nošenja pelena, bilo bi dobro uvoditi u neko drugo vrijeme, a ne baš kada dijete kreće u vrtić', smatra ona.

'Bilo bi dobro s djetetom prošetati do dvorišta vrtića, razgovarati o tome što se tamo radi, koga se sve tamo upozna, pogledati igračke koje se nalaze vani. Što se više govori o vrtiću s uzbuđenjem i pozitivnim tonom, to će dijete također biti više uzbuđeno i pozitivno. Pritom treba paziti da mu kažemo samo informacije u koje smo sigurni, na primjer da se u vrtiću puno igra, da ima puno druge djece... Mnogi roditelji kažu djeci, primjerice, da će im biti sve super, da će im svi biti prijatelji ili da nema razloga da budu tužni kada krenu u vrtić. To ne možemo znati, a ako dijete osjeti da su mu roditelji slagali u razdoblju kad mu je poljuljan osjećaj sigurnosti, može ispasti da su iz najbolje namjere napravili štetu', ističe Roje.

Djetetu je također poželjno dati do znanja da je u redu ako mu bude teško i reći da neka djeca osjećaju strah, da se rasplaču i rastuže, a kasnije budu dobro i jako sretna što su u vrtiću.

Roje: 'Koji god bili razlozi polaska u vrtić, bez obzira na to što se djetetu (i vama) možda teško prilagoditi, konstrukcija da 'ostavljate' dijete nije točna i pomisao da ste zato loši roditelji također nije točna'

Roje: 'Koji god bili razlozi polaska u vrtić, bez obzira na to što se djetetu (i vama) možda teško prilagoditi, konstrukcija da 'ostavljate' dijete nije točna i pomisao da ste zato loši roditelji također nije točna'

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

'Ono što smo djetetu obećali jako je važno ostvariti'

'Najgore što mi odrasli možemo napraviti s dječjim emocijama je odbaciti ih i posramiti. Teško nam je vidjeti djecu u patnji i najradije bismo im objasnili da nemaju zbog čega biti tužni ili prestrašeni kako bi prestali plakati i kako bi nam odmah svima bilo lakše. To je prirodna potreba, koju treba kontrolirati i pustiti dijete da slobodno i bez srama izrazi kako se osjeća. Ako dijete vidi da to može učiniti, da će ga roditelj razumjeti, zagrliti i podržati, zadržavajući pritom svoju mirnoću te dosljedno održavajući granice (npr: 'Vidim da si jako tužan i da ne želiš ostati u vrtiću jer te strah. Sada ću te zagrliti još minutu i onda ćeš ostati tu, a ja ću doći po tebe kad završi popodnevno spavanje'), to će mu razviti osjećaj povjerenja i sigurnosti. Ono što smo djetetu obećali jako je važno ostvariti. Ako smo rekli da ćemo doći kad završi popodnevno spavanje, trebamo doći kad završi popodnevno spavanje. Nekad roditelji 'pobjegnu' kad se dijete zaigra da ne bi vidjelo da odlaze pa da ne bi plakalo. Nekad roditelji kažu da se vraćaju za nekoliko minuta da bi ih djeca lakše pustila da odu. Na taj način uče da nam ne mogu vjerovati i osloniti se na nas i, iako će kratkoročna reakcija možda biti mirnija, dugoročno smo naštetili odnosu s njima', kaže ona.

Ako dijete primijeti da je roditelj tužan, u strahu, da teško odlazi ili se čak vraća ponovno se pozdraviti, osjetit će da je situacija opasna te će i ono reagirati takvim emocijama i ponašanjem, što god mu riječima rekli, objašnjava psihologinja.

'Djeca imaju 'šesto čulo' i više vjeruju onome što vide i osjete od roditelja, nego onome što čuju. Sigurno znate iz vlastitog iskustva da vas djeca pročitaju i pitaju primjerice zašto ste tužni, čak i kad ste tugu sakrili velikim osmijehom. Mene djeca na poslu znaju pročitati kad ni sama nisam osvijestila kako se točno osjećam, primjerice nedavno mi je jedna djevojčica rekla da su mi 'umorne oči'. Zato neka oproštaj bude topao i kratak - morate ići na posao ili nešto obaviti, a dijete će biti u vrtiću pa ćete doći po njega nakon ručka/prije spavanja. Poljubite ga, zagrlite, nasmijte se i uz mahanje odite. Nije preporučljivo zadržavati se na hodniku, gledati kako se dijete snalazi i vraćati se', objasnila je Roje.

Roje: 'Najgore što mi odrasli možemo napraviti s dječjim emocijama je odbaciti ih i posramiti'

Roje: 'Najgore što mi odrasli možemo napraviti s dječjim emocijama je odbaciti ih i posramiti'

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Čak i ako dijete reagira plačem pri odlasku roditelja, dodaje, vjerojatno će se nakon nekoliko minuta smiriti i uključiti u igru.

Kvalitetu roditeljstva određuje upravo to kako ćete se postaviti u situacijama koje su djetetu nove, teške i zahtjevne

'Konačno, ovo mi je jako važno reći. Nažalost, čula sam u društvu, ali i od nekih stručnjaka, osude roditelja kada po nečijem mišljenju prerano šalju dijete u vrtić ili inzistiraju na polasku u vrtić unatoč djetetovu odbijanju. S roditeljima treba raditi, savjetovati ih i podržati, odnosno ponašati se prema njima upravo onako kako ih nastojimo usmjeriti da se ponašaju prema svojim mališanima. Iz iskustva praktičnog rada, poručila bih svim roditeljima nešto jako važno, a to je da nisu loši roditelji jer 'ostavljaju' svoje dijete, kako mnogi od njih znaju reći. U suvremenom svijetu mnogi roditelji moraju raditi i nemaju mogućnost biti s djecom doma, mnogi roditelji nemaju bake i djedove koji bi uskočili, nemaju novca za privatne tete čuvalice, žele se vratiti na posao ili se baviti nečim drugim za sebe, čime će biti sretniji i ispunjeniji, a tako i bolji roditelji kad su s djecom, vjeruju da je vrtić dobar i koristan te da bi djeca trebala ići u vrtić čak i kad ih ima tko čuvati doma... Koji god bili razlozi polaska u vrtić, bez obzira na to što se djetetu (i vama) možda teško prilagoditi, konstrukcija da 'ostavljate' dijete nije točna i pomisao da ste zato loši roditelji također nije točna', rekla je.

Kvalitetu roditeljstva određuje upravo to kako ćete se postaviti u situacijama koje su djetetu nove, teške i zahtjevne te kako ćete ga na tom putu podržati, zaključila je psihologinja.