Kako tvrdi kulturni teoretičar Dominic Pettman u svojoj knjizi 'Ghosting', pojava nestajanja 'bez riječi ili upozorenja' stara je koliko i ljudska vrsta. Međutim, ono što se promijenilo posljednjih godina, kaže autor, jest lakoća i okrutnost s kojom ljudi mogu ulaziti i izlaziti iz života drugih, zahvaljujući modernoj tehnologiji.

Ghosting je, prema njegovim riječima, postao način izlazaka iz odnosa s 'modernim začinom', a veće mogućnosti ignoriranja (od neodgovaranja na poruke do blokiranja na društvenim mrežama) učinile su ovu praksu univerzalnim, pa čak i banalnim iskustvom.

Zašto je ghosting tako frustrirajuć?

Premda je ghosting često shvaćen kao beznačajna pojava, on ostavlja duboki emocionalni trag, jer, iako se može činiti uobičajenim, može biti povrijeđujuće iskustvo, posebno iz razloga što 'ostavljena' strana ne dobiva konkretan završetak odnosa, a nerijetko može ostati i s osjećajem manje vrijednosti.

Pettman ghosting vidi kao proizvod previše socijalnog svijeta, u kojem su stvarne i virtualne veze toliko isprepletene da možemo izgubiti iz vida ljudsku dimenziju osobe s kojom komuniciramo. Ponekad, kaže autor, ghosting može biti suosjećajan čin u kojem osoba nestaje iz života druge zbog vlastitih komplikacija, osjećaja nesigurnosti ili nesvjesne želje da poštedi osobu od stvarne neugodnosti.

Nedostatak zaključenja odnosa i sumnja u sebe

Pa ipak, to nimalo ne ublažava frustraciju osobe koja se našla s druge strane, a koja nikada ne sazna stvarni razlog iznenadnog prekida komunikacije i odnosa.

Pettman tvrdi kako nas ghosting podsjeća da živimo u društvu kojim sve više prevladava socijalna udaljenost. Ali, kaže, u svemu možda postoji donekle utješna strana ove pojave koja bi nam mogla pomoći da joj pristupimo s više razumijevanja. Iako nije opravdanje za ghostanje, stručnjak poziva na razumijevanje složenih osjećaja koji stoje iza ove pojave – i na to da, možda, ovakvo nestajanje ponekad nije izraz hladnoće, već nespretne emocionalne nesigurnosti.