Kako objašnjava doc. dr. sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, nalazimo se u situaciji koja je krizna i u kojoj smo preplavljeni emocijama, misli su nam zbrkane ili smušene te onda ponekad ne znamo što da radimo.

'Puno je ovih dana savjeta vezano za psihološko stanje djece i odraslih u situaciji zdravstvene krize. Mnogi će takve savjete pročitati po nekoliko puta, neki neće za njih imati strpljenja, ali je dobro da se u krizi oni ponavljaju. Dobro je, jer mnogi u krizi teže koriste uobičajene načine suočavanja ili nam oni više nisu dovoljni pa je dobro čuti i podsjećati se na neke nove strategije. Dodatna psihološka podrška potrebna je zato i roditeljima i njihovoj djeci. Naizgled, razgovor s djecom o bolesti Covid-19 može se činiti kompliciranim, osobito ako i sami preuzimamo različite informacije koje čujemo iz medija i u bliskim kontaktima. Naravno da je to stresno za roditelje, da su zabrinuti i teško im je odvagnuti koliko od toga reći djeci, a isto su tako uznemirena i zabrinuta djeca. Kao i u svim kriznim vremenima, svu djecu treba informirati u skladu s njihovom dobi, dati im jasne i jednoznačne informacije, ne preplavljivati ih informacijama koje ne mogu razumjeti, pokušati čuti i njihove brige u sadašnjoj situaciji, nikako njihove brige ne umanjivati ili tješiti djecu na način da negiramo ono što ih muči', objašnjava psihologinja.

Razgovarajte s djecom o njihovim strahovima

Najvažnije je, dodaje, podsjetiti se da djeca gledaju odrasle i njihove reakcije u stresnim situacijama, tj. ako smo preplavljeni uznemirenošću, to će se odraziti na djecu.

'I odrasli i djeca trebaju konkretne i jasne instrukcije što raditi i kako izbjegavati širenje virusa te pomoći sebi i drugima. Stoga je prva stvar poučiti djecu zdravstvenim preventivnim mjerama o kojima se ovih dana puno govori i koje su zbilja dostupne svima na najrazličitije načine te uz to razgovarati o njihovim strahovima. To će im dati neki, pa makar i mali, osjećaj preuzimanja kontrole u vremenima koja su neizvjesna', kaže ona.

Ne bojte se razgovarati s djecom, dodaje ona, većina njih već puno toga zna, a u stanju krize zaista je bitno da dobiju informacije od najbližih.

'Roditelj/odrasla osoba je važna jer ona daje emocionalni ton onome što djeca već znaju, a to je 'filtar' koji im je najvažniji. Međutim važno je osigurati im informacije bez prenošenja uznemirenosti i stresa, ili barem to pokušati, te podsjetiti djecu da odrasli sve rade kako bi riješili problem i dati im jasne upute kako zaštititi sebe. U razgovoru s djecom krenite od uputa koje su operativne i praktične (pranje ruku, briga o sebi). Ako se osvrnemo na vlastito iskustvo, upravo taj dio nam svima ovih dana daje osjećaj kontrole i da ima nešto što možemo učiniti u ovoj situaciji', smatra psihologinja Profaca.

Naravno, kaže, dajte djeci onoliko informacija koliko mogu razumjeti.

'Umjesto da im govorite i stvari koje ne razumiju, više odgovarajte na njihova pitanja. Također, u redu je ako ne znate sve odgovore, bitno je da ste djetetu dostupni. Možete zajedno potražiti odgovor ili razgovarati na koji način i vi i dijete možete izdržati stanje neizvjesnosti, što vam inače pomaže kada nemate odgovor na pitanja i teme koji su vam važni. Neka dječja pitanja i dileme budu vaš vodič. Budite strpljivi, djeca ne razgovaraju uvijek otvoreno o svojim brigama. Potpuno je normalno, npr. za malu djecu, da nešto pitaju, pa se otiđu igrati, i kasnije se vrate s novim pitanjima', rekla je Profaca.

Koliko god su sva djeca ista u svojim razvojnim potrebama i pravima, ističe, s druge strane jako su različita po svojim osobinama, ranijim iskustvima, načinima suočavanja, isto kao i odrasli.

Moći ćete pomoći djeci ukoliko pomognete sebi

'Vodite računa o tome koji su događaji iz djetetovog života prethodili sadašnjoj situaciji, jesu li doživjela neki gubitak, neki stresni događaj... Takva djeca s ranije poljuljanom sigurnošću sigurno su sada rizičnija u emocionalnom smislu i trebaju dodatnu podršku', kaže psihologinja.

Teško je ne brinuti se, dodaje, i kao što nama ne pomaže kad nas netko olako uvjerava da se ne treba brinuti, tako je i djeci.

'Moći ćete pomoći djeci ukoliko pomognete sebi. Djeca će uvijek slijediti vaš odgovor na vijesti koje čujete. Ako ste emocionalno preplavljeni, to nije trenutak za razgovor s djecom. Pričekajte malo, razgovarajte kad se uspijete smiriti i kad ćete se moći nositi sa svojom uznemirenošću i dječjim pitanjima. Ukoliko ste zbilja preplavljeni, uzmite neko vrijeme za sebe, radite ono što vam pomaže u stresnim situacijama, izaberite nekog za razgovor od ljudi koje imate ili nazovite neku od linija za psihološku pomoć (široko su dostupne takve mogućnosti). Napravite nešto za sebe što će vam pomoći da se opustite i oporavite od uznemirenosti. Osim ljudi koji su vam podrška, prisjetite se svega što vam inače pomaže u situacijama stresa: vježbanje, aktivnosti koje volite, čitanje, razgovor, filmovi, igre s djecom... Odlučite unijeti i neke druge sadržaje i usmjeriti se na vaše interese koji će vam pomoći da se barem malo odmaknete od vijesti i preusmjerite pažnju na manje uznemirujuće stvari. I sve što možete - primjenjujte', poručila je psihologinja.

U situaciji krize, upozorava, svi osjećaji su 'normalni'.

'Često se u medijima govori o panici, a nerijetko se misli zapravo na strah koji je očekivan u ovakvim situacijama. Također, uz strah normalno je osjećati tugu, uznemirenost, brigu, zbunjenost ili ljutnju. Međutim preplavljenost osjećajima ponekad smanjuje kritičnost prema različitim dezinformacijama, zato je važno da preplavljenost prepoznate kod sebe i bliskih ljudi. Osjećaj koji nas u obitelji može dodatno uznemiriti, stvoriti emocionalnu tenziju je česta ljutnja članova obitelji u novonastalim kriznim situacijama, osobito kod djece, ili u odnosu između roditelja i djece. Ljutnja je pratitelj drugih emocija i ponekad omogućava da osjećamo barem neku kontrolu nad situacijom u kojoj se nalazimo, osobito u krizi, kad ne vidimo konkretnog 'neprijatelja' na kojeg se ljutnja može usmjeriti. Nikako djeci ne govorite ono što u nemoći roditelji često rade - da ne budu ljuti, već imajte razumijevanja jer često iza ljutnje zapravo stoje strah, uznemirenost, zabrinutost za druge...', rekla je Profaca.

Djeca možda trebaju dodatnu pažnju i potrebu da govore o onome što ih brine

U takvim situacijama, ističe, važno je slušati dijete, priznajte njegove osjećaje, pokažite razumijevanje za njih.

'Zajednički možete razmotriti razliku između s jedne strane očekivanih osjećaja kao što je ljutnja, koja je česta, i s druge strane nekih štetnih ponašanja u tim situacijama za dijete i za druge (npr. agresija prema bratu). I opet, važan je prostor za razgovor, ali prvenstveno za slušanje, slušanje, slušanje... Djeca možda trebaju dodatnu pažnju i potrebu da govore o onome što ih brine. Važno je da znaju da to mogu reći onome tko im je važan. S druge strane, ako ne žele razgovarati, uvažite i to. Pokažite im da ste tu za njih i da su im vrata otvorena kad žele', kazala je.

Stresu pogoduje nesigurnost

Dakako, novonastale su okolnosti bitno drukčije pa su mnogi roditelji u tzv. kućnom uredu, a djeca koja ne idu u vrtić ili školu trebaju izvršavati svoje obveze kako bi sve funkcioniralo.

'Obitelji sada žive u različitim okolnostima. Neki roditelji su na poslu, neki kod kuće s djecom. Stresu iznimno pogoduje nesigurnost, stoga sigurno pomaže načiniti barem neku rutinu u promijenjenoj svakodnevici. Najbolje poznajete svoju obitelj. Ukoliko je bilo i drugih stresova, oni se mogu sada povećati, ali je i ova situacija prilika za neko novo iskustvo, možda zajedničko planiranje. Pokušajte strukturirati dan s onim najbitnijim (online nastava, roditeljski rad od kuće ili izvan kuće, organiziranje dodatne pomoći kad su roditelji na poslu...). Planirajte svakodnevicu s djecom, ponekad i dan po dan, jer je u vremenima krize to potrebno s obzirom na mijenjanje okolnosti. Kako je nastava online i kod kuće, pomozite djetetu u planiranju dana i vremenu učenja. Ukoliko je pak dijete jače uznemireno ili u strahu, nikako ne radite pritisak. I nemojte da vaše planiranje s djetetom i dogovaranje bude usmjereno samo na školske obaveze, vodite računa o provođenju zdravih navika, eventualnom vježbanju, pravilnoj prehrani, odmoru i spavanju', upozorava psihologinja Profaca.

I konačno, ali jako važno, dodaje ona, ne zaboravite da sva djeca trebaju i nestrukturirano vrijeme za igru i aktivnosti koje vole, kontakte s vršnjacima na neki drukčiji način, vrijeme dokolice u kojem će sami za sebe birati nešto.

'Ne bojte se dosade i dokolice ovih dana. Uz sve brige, dajte djetetu i mogućnosti da uživa. Koliko god rutina pomaže, nikako ne pretjerujte, već ostavite vremena za opuštajuće aktivnosti, za razgovor, za situacije koje nisu 'moranja'', zaključuje Profaca.

Osim toga, roditeljima je, dodaje, kao i djeci, važno osloboditi vrijeme za ono što vole, što ih u stresnim okolnostima umiruje, bilo individualno, bilo s djecom.

'U medijima je već jako puno prijedloga, a TV program se prilagođava - okrenite se oko sebe i izaberite. I konačno, u vremenu krize lako postanemo gladni za stalnim informiranjem i ponekad i na štetu vlastitog emocionalnog stanja usmjereni smo samo na informacije. Stalno slušanje vijesti pridonosi rastu tjeskobe i straha, stoga ograničite informiranje na neophodno, na nekoliko puta u danu (2-3 puta). I nastojte vijesti slušati sami, a ne s djecom, osobito ne s malom djecom. Budite svjesni toga da su informacije na vijestima koncipirane za odrasle, a ne za djecu te da kod njih mogu dovesti do velike konfuzije i tjeskobe. Dakle kad ne radite, umjesto cjelodnevnog slušanja vijesti, radije radite nešto s djetetom', smatra psihologinja.