U hrvatska kina uskoro stiže Glavonja, dječji film koji detektivsku avanturu spaja s pričom o autizmu, obitelji i načinu na koji djeca uče živjeti s različitošću. U središtu je desetogodišnja Alisa i njezin stariji brat Milan, autistični dječak čija se posebna percepcija svijeta ne prikazuje kao mana koju treba "popraviti", nego kao drugačiji jezik razumijevanja stvarnosti. Kada im roditelji misteriozno nestanu, Alisa i trojica dječaka detektiva kreću u potragu u kojoj upravo Milanov način razmišljanja postaje ključ razotkrivanja zagonetke. Posebnost filma je i njegova estetika: pomaknuti vizualni jezik, spoj igranog i animiranog svijeta, blago nadrealni prostor u kojem su odrasli stilizirani, a dječja perspektiva vodi priču, što funkcionira kao sigurna distanca koja djeci omogućuje da se bez straha približe temama inkluzije, bolesti i straha od gubitka roditelja.

Film će u distribuciju krenuti 19. veljače nakon pretpremijera u deset hrvatskih gradova i premijere 15. veljače, a prati ga metodički priručnik te preporuke Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Pravobraniteljice za djecu i Pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Glavonja nije zamišljen samo kao zabava, nego i kao poticaj za razgovor o inkluziji, djeci koja odrastaju uz neurorazličitu braću i sestre, te o tome kako su ljubomora, ljutnja i krivnja jednako kao i ljubav stvarni dio svakodnevnice svake obitelji. Redateljica je Marina Andree Škop, koju znamo po filmskoj uspješnici Moj dida je pao s Marsa, s kojom smo popričali o nastanku lika autističnog dječaka, radu s djecom glumcima, granici između igre i realizma te o tome kako dječji film može govoriti o teškim temama bez dociranja i uljepšavanja.

Glavonja je prvi hrvatski dugometražni dječji film s neurodivergentnim protagonistom čija perspektiva nije prikazana kao nedostatak, već kao ključ za rješavanje misterija. Odakle je krenula ideja za takav lik i što se mijenja kada djeca na ekranu prvi put vide takvog junaka?

S inicijalnom idejom došla je Vanda Raýmanová, slovačka redateljica iz svijeta animiranog filma. Nakon što je 2019. u slovačkim kinima pogledala moj film Moj dida je pao s Marsa, javila mi se s prijedlogom da zajedno radimo novi projekt. Rekla je da joj se svidio način na koji radim s djecom glumcima i kako gradim njihov humor i energiju, pa je osjetila da bismo se kreativno dobro nadopunjavale. Donijela je čudesnu priču s neobičnim likom Milana, inspiriranim stvarnim dječakom koji je na spektru – njezinim nećakom. Iz velikog poštovanja prema tom liku, jako smo puno vremena posvetile istražujući temu a potom kreirajući sve sitne detalje vezane uz njegovo doživljavanje svijeta i uz njegovu svakodnevicu.

I iskreno, mislim da je baš on filmu dao nježan ritam, trenutke tišine i pažnje koji snažnije naglašavaju sve ostalo. Divan moment u našoj priči postaje trenutak kada se dječaci detektivi, koji su zapravo dječaci iz jednog malog mjesta, bez puno pitanja prihvate Milana i cijelu potragu prilagode njegovom načinu kretanja. Kad gledatelji prvi put na ekranu vide junaka koji ne mora biti "prepravljen" da bi bio prihvaćen, događa se tiha, ali važna promjena.

Djeca koja se inače osjećaju drukčije dobiju potvrdu da s njima nije nešto pogrešno, a ona koja se s time nikad nisu susrela kroz priču mogu osjetiti tuđu perspektivu bez straha i etiketiranja. Takvo iskustvo, vjerujem, gradi empatiju snažnije od bilo kakve izgovorene poruke. Važno mi je naglasiti da Milan nije "tipična" reprezentacija autizma, jer tipičan primjer ne postoji. Često se kaže da je svaka autistična osoba poput pahulje snijega – sve su pahulje snijeg, ali nijedna nije ista. Zato smo htjele ispričati priču o jednom konkretnom djetetu i jednoj obitelji, a ne kroz lik objašnjavati cijeli spektar.

Umjesto da Milanovo stanje objašnjavate riječima, njegov unutarnji svijet izrazili ste spojem igranog filma i animacije. Kako ste tu vizualnu ideju usklađivali s radom s djecom glumcima da bi na ekranu djelovala prirodno, a njegova različitost postala izvor snage, a ne "problem"?

Od početka smo znale da ne želimo Milanov svijet kreirati riječima. Ideja o animaciji bila je Vandina i ona je točno znala na koji ga način oblikovati. Milan pronalazi smiraj u repetitivnom crtanju paralelnih linija. To je njegov način da se fokusira i vrati sebi. No kad se osjeti preplavljen vlastitim emocijama, mi taj isti svijet linija pretvaramo u nešto što svi odmah razumijemo: linije postaju valovite, pretvaraju se u more i doslovno prijete da će ga "preplaviti". To je vrlo jednostavna vizualna metafora, razumljiva i djeci i odraslima, a upravo je animacija omogućila da taj unutarnji osjećaj bude opipljiv bez ijedne "objašnjavajuće" rečenice. Tu je Vandino iskustvo iz animacije bilo presudno jer je znala kako dozirati stilizaciju da ostane jasna djeci.

Kroz film otvarate i temu djece koja odrastaju uz neurorazličitu braću ili sestre, a često ostaju "nevidljiva" jer briga roditelja ide prema onome tko ima veće potrebe. Što ste tijekom rada shvatili o njihovim "neugodnim" emocijama – ljubomori, krivnji ili ljutnji – i kako ste ih prikazali kao punokrvnu djecu, a ne kao žrtve ili anđele pomagače?

Da bi sve to na ekranu djelovalo prirodno, nismo kretale od efekta nego od odnosa. Najprije smo s djecom gradile njihove likove i međusobnu dinamiku, kroz temeljitu i dugotrajnu pripremu. S njima smo radile mjesecima prije snimanja, ne samo na tekstu nego na povjerenju i zajedništvu. S Tenom Tadić, dramskom pedagoginjom i glumačkom trenericom, probe su trajale punih šest mjeseci, tako da su klinci na set došli kao prava ekipa, a ne kao skup pojedinaca. Kad se uspostavi takva baza, Milanova različitost prestane biti "nešto čudno" i postane dio timske dinamike – nešto što se u pravom trenutku pokaže kao snaga.

Film priziva duh priča Davida Walliamsa – odrasli su stilizirani, a svijet pomalo otkačen i nadrealan. Kako takav pomaknuti vizualni stil i detektivski žanr stvaraju siguran prostor u kojem se djeca lakše približavaju temama inkluzije i straha od gubitka roditelja?

Da, kroz rad na filmu vrlo smo jasno shvatile nešto što odrasli često nerado izgovore naglas: ta "nevidljiva" djeca nisu stalno samo dobra, strpljiva i zrela. I ne moraju biti. Ljubomora, ljutnja, pa čak i sram ili potreba da pobjegnu od svega toga nisu znak da su djeca loša, nego znak da su djeca koja pokušavaju izdržati situaciju koju ni odrasli ponekad ne znaju nositi. Najviše me dirnulo koliko takva djeca uz te emocije često nose i krivnju – kao da si ne smiju dopustiti biti ljuti jer "bratu je teže" ili "mama i tata imaju dovoljno brige". Zato nam je bilo važno da te osjećaje u filmu ne skrivamo i ne uljepšavamo.

Jedna od meni najtežih rečenica je kad Alisa bratu iza zatvorenih vrata kaže: "Svima bi nam bilo bolje bez tebe!" Okrutno je, ali potpuno iskreno iz perspektive djevojčice kojoj se zbog bratova napadaja upravo raspalo moguće novo prijateljstvo. Slično je i kad prizna Petru da ni sama nije sigurna voli li brata. Te rečenice bole, ali postoje; djeca ih ponekad izgovore jer ne znaju kamo s tolikom frustracijom i nemoći. Ali ono što mi je važno i što smo htjele uhvatiti bez moraliziranja jest paradoks: Alisa u isto vrijeme svakom gestom pokazuje neizmjernu ljubav prema Milanu. Te oprečne misli, koje njezina djela stalno demantiraju, čine mi se najistinitijim dijelom lika. Ljubav u takvim obiteljima rijetko je "čista" i uredna, nego je puna kontradikcija.

Glavonja u kina dolazi uz metodički priručnik i preporuke institucija. Kakav život filma izvan platna priželjkujete – koje biste razgovore voljeli da otvori među djecom, roditeljima i učiteljima, i gdje biste najviše željeli vidjeti njegov stvarni učinak?

Taj "pomaknuti" svijet bio je od početka svjestan izbor, baš zato što djeci daje sigurnu distancu. Kad odrasle malo stiliziraš, a prostor učiniš razigranim i pomalo nadrealnim, film prestane biti "dokument stvarnosti" i postane igra. A u igri djeca mogu prići i težim osjećajima, a da ih to ne preplavi. To smo posebno osjetile u subotu, 7. veljače, kada smo u Kaptol Boutique Cinestaru imale posebnu projekciju za djecu u spektru. Imale smo priliku čuti kako oni doživljavaju film. Mene je iskreno osnažilo što su djeca uživala upravo u toj otkačenoj priči i "čarobnim" vizualima. Jedna djevojčica rekla je da je film svojim stilom podsjeća na filmove rađene po Dr. Seussu, a ja obožavam Loraxa, tako da mi je to postala jedna od najdražih referenci za estetiku filma. Lijepo je vidjeti da je taj stil razumljiv i neurotipičnoj i neurorazličitoj djeci.