Autorski projekt redateljice Rajne Racz i dramaturginje Dine Vukelić, predstava Zahodske sestre, čija će premijera biti 20. veljače u Centru za kulturu Maksimir, otvara vrata neočekivanog prostora, toaleta Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gradeći intiman, dokumentarno utemeljen kazališni kolaž iz kojeg izranja snažna priča o djevojaštvu, strahovima i ženskoj solidarnosti.

Polazeći od zapisa s popularnog Instagram profila @ffzgwc, na kojem se godinama skupljaju necenzurirane, duhovite i potresne poruke studentica ispisane po vratima fakultetskih WC-a, autorice su stvarni materijal pretvorile u scenski tekst i izvedbeni jezik.

Redateljica Rajna Racz projekt opisuje kao fikcionalizirani dokument, svojevrsni glazbeni kolaž koji govori o djevojaštvu, a posebno ih je privukla upravo anonimnost prostora u kojem su djevojke mogle, uz doskočicu i ironiju, reći sve – bez straha od presude. "Bilo nam je važno stvoriti siguran prostor u kojem ćemo čuti polifoniju zahodskih sestara. Ima nešto izrazito politično u tim kričavim vapajima djevojaka koje na WC-u otkrivaju svoju seksualnost, tjeskobu i egzistencijalne probleme."

Predstava, kaže, kreće iskričavo i glazbeno, a postupno tone u mrak kako djevojaštvo završava i počinje sudar s okrutnošću društva. Velik dio zapisa govori o mentalnom zdravlju, sestrinskoj podršci te o problemu stanovanja i prekomjernog rada studenata kako bi uopće preživjeli u glavnom gradu. "Za mene je ova predstava oblik otpora kapitalizmu, a trojanski konj koji te djevojke predstavljaju dok ispisuju riječi na vratima WC-a ima oblik jednoroga", naglašava Racz., za koju projekt ima i intimnu dimenziju: i sama je studirala komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i prošla slično djevojaštvo.

Dramaturginja Dina Vukelić naglašava da je ženska solidarnost, koliko god zvučala idealistično, i dalje subverzivna. Prema njezinim riječima, zajedništvo osnažuje žene i suprotstavlja se različitim oblicima represije i konzervativizma, a istodobno potiče toleranciju, empatiju i otvoren govor o emocijama. Prostor WC-a u predstavi postaje mjesto međusobnog razumijevanja i prepoznavanja. "Ona je ista kao ja. Nisam sama. Sve smo mi iste – to je solidarnost kojom se bavimo. Ti natpisi na WC-ima naši su krikovi", kaže Vukelić.

U predstavi glume Dora Dimić Rakar, Dora Čiča i Tea Šimić, glazbu potpisuje Marin Živković, scenski pokret oblikovala je Ena Jagec, a scenografiju i kostime Ema Tomašek.

Predstava je koprodukcija Empiria teatra i Kuće Nahero. Premijera je 20. veljače, prva repriza već 21. veljače, a najavljena je i još jedna izvedba uoči Dana žena, 6. ožujka.