Kad je prošle godine predstava Smrt u Dubrovniku crnogorskog Dramskog studija Prazan prostor dobila glavnu nagradu 35. Marulićevih dana, taj je događaj u hrvatskim medijima popraćen tek lokalno, iako uz panegirike: ova brutalno ogoljena anatomija napada na Dubrovnik 1991.-92., oblikovana iz perspektive agresora, proglašena je hrabrim kazališnim remek-djelom.

Koju godinu ranije, s predstavom Ana Karenjina osvojili su Juditu 69. Splitskog ljeta, nakon što su prethodno s istom predstavom trijumfirali na 62. sarajevskom MESSU osvojivši čak pet nagrada, među kojima i za najbolju predstavu u cjelini, što također nije privuklo širu pozornost u Hrvatskoj. Nagrađivana kazališna skupina poznata po hrabrim, beskompromisnim i estetski radikalnim scenskim projektima i jedan od predvodnika nezavisne teatarske scene u Crnoj Gori hrvatsku je kulturnu javnost do sad okrznula tek rubno i izdaleka.

Koliko su hrabri i u kojoj mjeri beskompromisni osobno ću shvatiti tek nakon što je protekloga vikenda Prazan prostor sa svojim "umjetničkim pohodom protiv dominantne kulture zaborava i laži" napokon gostovao i u Zagrebu.

Zagreb ih je ispratio stajaćim ovacijama

Nastala na temelju trogodišnjeg procesa koji je obuhvaćao ekstenzivna istraživanja, prikupljanje svjedočanstava i seriju edukativnih radionica, predstava Smrt u Dubrovniku kolažno je strukturirani prikaz ratne agresije kroz istinite ispovijedi i umjetničke refleksije o napadu na Dubrovnik i mobilizaciji u Crnoj Gori, koji u formi dokumentarističkog kazališta prokazuje besmisao razaranja, istražuje traume, moralne dileme i gubitak ljudskosti, a sve u pokušaju razumijevanja šire kolektivne i osobne tragedije jedne od najtežih i najtraumatičnijih točaka novije hrvatske povijesti.

Traume koja je, podsjetit će nas ovaj komad, trajala devet mjeseci, tijekom kojih je Grad bio 240 dana u pomorskoj i zračnoj blokadi, a njegovi stanovnici 138 dana bez struje i vode, pri čemu je poginulo 116 civila i 194 hrvatska branitelja, dok je više od 33.000 ljudi prognano.

Smrt u Dubrovniku tome pristupa uz radikalno, nepokolebljivo i nedvosmisleno prokazivanje višeslojne krivnje Crne Gore u razaranju, dijeleći odgovornost na političku, vojnu, medijsku i moralnu. Teška, iskrena i emocionalno iscrpljujuća predstava. Dva dana u krcatom MM centru Teatra &TD publika je crnogorske goste i njihovu trosatnu vivisekciju ratne psihoze i njezinih posljedica ispraćala stajaćim ovacijama.

Usamljene zvijezde na crnogorskom kulturnom nebu

Tko su, ustvari, Prazan prostor? Riječ je o dramskom studiju koji je 2000. u Kotoru pokrenuo Petar Pejaković, kazališni redatelj i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Cetinju (ujedno i redatelj Smrti u Dubrovniku), isprva kao pedagoški projekt rada s djecom i mladima, a s vremenom kao platformu koja je popunila prazninu na crnogorskoj nezavisnoj sceni. Više od dvadeset godina sustavnog rada s mladima – kroz dramske tehnike, forum-teatar i društveno angažirane projekte – oblikovalo je čitav niz glumaca i kulturnih radnika, u zemlji s malim brojem institucionalnih kazališta i prilično zatvorenim repertoarnim krugom.

Godine 2015. Prazan prostor postaje nevladina organizacija, a od 2018. ulazi i u profesionalne produkcije, kada kreće i serijsko osvajanje prestižnih regionalnih nagrada što, međutim, ne podrazumijeva zvjezdani status na konzervativnoj i tradicionalnoj kazališnoj sceni u Crnoj Gori: unatoč priznanjima i kontinuiranom pedagoškom radu, Prazan prostor danas djeluje bez vlastite kuće i stabilne infrastrukture, pomalo usamljen unutar institucionalno rigidnog lokalnog kulturnog konteksta.

Dokument je dramaturški materijal, publika svjedok procesa

Smrt u Dubrovniku formalno pripada onome što nazivamo dokumentarističim teatrom (nastala je na temelju autentičnih svjedočanstava, pisama i povijesnih dokumenata), no od one vrste koja istodobno dekonstruira vlastiti medij – kazalište koje ne želi samo ispričati istinitu priču, nego i razotkriti mehanizam njezina oblikovanja, ogoliti teatarski čin kao aparat proizvodnje smisla. Razgraditi iluziju, gurnuti izvođače u polje sukoba diskursa, ideologija i mješavine fragmenata, i pritom uznemiriti publiku, misaono je mobilizirati. Proizvesti aktivnog gledatelja, a onda i aktivnog građanina.

To u praksi znači da predstava ne započinje pričom, nego postupkom – direktnim obraćanjem publici koje gledatelja odmah suočava s činjenicom da ono što slijedi nije drama u tradicionalnom smislu, već scensko izlaganje arhivske građe koja samu sebe preispituje kroz glasove žrtava, agresora i promatrača. Scena je izložena i funkcionira kao mjesto procesa; scenografija Vane Prelević prožeta je grubim i ogoljelim elementima (i u izvornom ambijentu smještena u zatvorski ogoljen depersonaliziran i dehumaniziran prostor logorskog stila).

Scenski su prijelazi namjerno nezaglađeni; glumci igraju i daju komentar onome što igraju; uranjaju u likove, izlaze iz njih, objašnjavaju, obraćaju se publici. Narativ se raspada u fragmente, prizori se slažu montažno, bez iluzije apsolutnog kontinuiteta – emocija se stalno presijeca sviješću o njezinoj proizvodnji. Ovo je kazalište koje ne želi da publika "zaboravi" gdje je, nego upravo suprotno: da stalno bude svjesna procesa izvedbe. Metodologija je laboratorijska – tekst je sirovina, kazalište je model za razumijevanje svijeta kao konstruiranog narativa.

A zašto vi volite svoju domovinu?

A narativ Smrti u Dubrovniku velikom je većinom sastavljen od citata ili parafraza ili pak poezije inspirirane nekim citatom ili parafrazom – predstava, dakle, kako ju obilježava dramaturginja Anja Pletikosa u pripadajućoj knjižici, u potpunosti istinita. Otvara ju hommage Milanu Milišiću, dubrovačkom književniku i prvoj civilnoj žrtvi napada na grad, koji je poginuo od granate u vlastitoj kući. Kroz sjećanja na njegov život, boemsku narav i suđenje zbog teksta o događajima iz 1944. godine, uspostavlja se lik intelektualca koji simbolizira slobodarski duh grada.

I odmah se prekida kazališna iluzija: glumci od publike pojedinačno traže odgovor na pitanje preuzeto iz konteksta školskih zadaća: "Zašto volim svoju domovinu?". U kontekstu mobilizacije u Crnoj Gori 1991. i retorike o "izdajicama" i "kukavicama" koje se ne odazivaju pozivu, pitanje o ljubavi prema domovini nadilazi puki metateatralni i dekonstrukcijski moment i postaje ispitivanje savjesti, koje gledatelja prisiljava da iz pasivne uloge promatrača prijeđe u ulogu subjekta koji mora definirati vlastiti odnos prema naciji i državi.

Ogoljeno nasilje nad etičkim ponorom

Fabula se ne odvija linearno, već kroz mozaik sjećanja koji u nadrealno-ironijskom ključu povezuje umjetnost, ratnu propagandu, logorska stradanja i osobne tragedije. Citiranje deklaracije o Crnoj Gori kao ekološkoj državi apsurdno se preklapa s pozivima na opću mobilizaciju i retorikom "Rata za mir". Prikazana je atmosfera u vojnim redovima: od zbunjenosti vojnika i pjevanja pjesama o "tati na talasima plavog mora", do surove propagande koja Hrvate naziva "genocidnim narodom" i opravdava napad na Dubrovnik kao "borbu protiv fašizma".

Središnji misterij vojnog dijela fabule je smrt admirala Krsta Đurovića, čija se pogibija u helikopteru interpretira kroz oprečne izvještaje, od službene verzije o "ustaškom snajperu" do sumnji u ubojstvo od strane vlastite vojske jer nije želio granatirati grad. Nakon prvog dijela, koji je raspršeniji, stilski slobodniji i fragmentiraniji, pa time i donekle razvučeniji i zahtjevniji za praćenje, u drugome dijelu dokumentarističko-izvedbeni mozaik postaje zategnutiji, brutalniji, zakoračuje u uzbudljivije i iracionalnije kazališne zone, a fizička akcija i ritam preuzimaju ključnu ulogu u prenošenju traume: glas i tijelo glumca tretirani su kao instrumenti za proizvodnju nelagode.

Taj se dio fokusira na strahote logora Morinj i sustavno poricanje zločina. Svjedočanstva bivših logoraša o batinanju, ponižavanju i prisiljavanju na pijenje vlastite mokraće suprotstavljena su modernim glasovima koji logor nazivaju tek "prihvatnim centrom" ili skladištem. Predstava ne zaobilazi ni materijalnu krivnju, navodeći da je šteta nanesena Dubrovniku procijenjena na stotine milijuna eura dok je Crna Gora do sada isplatila tek mali dio tog iznosa. Kao čvorišta ideološkog i političkog tkiva koje je, iz različitih registara – državnog, crkvenog, akademskog i književnog – legitimiralo ratni diskurs, citiraju se, među ostalima, Momir Bulatović, Milo Đukanović, vladika Atanasije, Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić i Radovan Samardžić.

Ovo nije teatar ekskulpacije

Dinamika moći i stradanja oštro je podijeljena po rodnoj liniji, odražavajući brutalnu stvarnost rata: glumci Slaviša Grubiša, Emir Ćatović, Pavle Prelević, Miloš Kašćelan i Kristijan Blečić preuzimaju sav aktivni prostor, koristeći agresivni fizički teatar kako bi utjelovili totalitet ratne traume – od brutalne fizičke torture do perfidne psihološke dehumanizacije – pretvarajući svoja tijela u medije kroz koje progovaraju agresori, žrtve, ali i sama razorena gradska tvar. Istodobno, jedina ženska uloga ostaje svedena na nijemu i pasivnu figuru: glumica Maša Božović na sceni funkcionira kao svojevrsni živi spomenik, simbolični Dubrovnik koji gotovo čitavo vrijeme stoji nepomično, prteći teglu s maslinom kao krhki ostatak mira i identiteta, na kraju se zasipajući zemljom u simboličnom konačnom pokopu ljudskosti pod gradskom prašinom.

Fabula doseže vrhunac kroz lik dubrovačkog fotografa Pava Urbana, koji je dokumentirao razaranje Straduna i poginuo u granatiranju 6. prosinca 1991. Scenska rekonstrukcija njegove serije od 12 fotografija, snimljena netom prije nego što će ga usmrtiti geler granate, funkcionira kao precizno režirani scenarij u kojem svaka slika neumoljivo vodi prema smrti, i stoji u bolnom kontrastu s pismom koje voljenoj Mari Bratoš stiže 20 dana nakon vijesti o njegovoj smrti, u kojemu joj obećava da će "ostati živ i biti mudar", zbog ljubavi.

Dok se oko nas globalni horizonti zamračuju prijetnjom trećeg svjetskog rata, crnogorski nezavisni umjetnici sagradili su kompleksan mozaik moralnog sloma jednog društva i njegovih ideala, podsjećajući nas da na našim prostorima još nisu zacijelile rane onog rata koji se dogodio prije 35 godina. Ovo nije teatar ekskulpacije; ovo je hrabar krik generacije koja odbija živjeti u prašini laži i perpetuiranja mržnje, generacije koja pokušava pronaći način da se, unatoč svemu, ostane čovjekom. Smrti u Dubrovniku ovo je bilo prvo gostovanje u Hrvatskoj nakon Marulićevih dana prošle godine – nadam se, nikako ne i posljednje.