U kazališnoj kritici često se barata sintagmom o kvartu kao glavnom liku – bilo kao fizičko mjesto ili kao skup odnosa, pravila i značenja, svaki prostor nužno nosi određene društvene, povijesne i simboličke slojeve: tko ga koristi, tko u njemu ima moć, kako je organiziran i kako ga ljudi doživljavaju. Kvart, zgrada ili trg nisu "prazni"; u njima su upisani slojevi migracija, klasnih razlika, političkih odluka.

U mjuziklu, jedan od najpoznatijih primjera takvog dramaturškog promišljanja prostora jest West Side Story, u kojem njujorški Upper West Side funkcionira kao kondenzirani model društva: kad napravite predstavu posvećenu određenom kvartu, taj će prostor neizbježno biti unaprijed interpretiran – što god da na pozornici vidi, publika već ima određene asocijacije. Niti jedan prostor nije neutralan.

U kontekstu zagrebačke Dubrave, ta se ne-neutralnost prostora očituje kroz njezinu specifičnu kulturnu dinamiku; ako postoji kvart koji nije apstraktna metafora nekog općeg mjesta, onda je to 50 četvornih kilometara urbanog tkiva desetljećima sustavno oblikovanog na istočnom obodu Zagreba: konkretno definiran prostor s jasno prepoznatljivim demografskim i socijalnim obilježjima, napučen ljudima s jasnim osjećajem kvartovske pripadnosti i kvartovskog identiteta.

Prljavci i Dubrava: anatomija jednog kolektivnog iskustva

Kad se tome pridoda emocionalni arhiv sadržan u pjesmama benda Prljavo kazalište, sa svim pripadajućim motivima – odrastanja, ulice, prijateljstva, gubitka – iz zajedničkog bazena iskustava i osjećaja, uobličenim u lako pamtljiv, svima dobro poznat pjevni zvuk melodičnog pop-rocka, dobije se gust sloj značenja u kojem se prostor i emocija preklapaju: Dubrava jest mjesto radnje, ali i kodirani okvir prepoznavanja u kojem se pojedinačne priče odmah upisuju u širi, kolektivno dijeljeni obrazac.

To dvoje, Dubrava i Prljavci, čine dvostruku os novog mjuzikla zagrebačke Komedije Radio Dubrava redatelja Krešimira Dolenčića (premijera je bila u srijedu, 18. ožujka), autorskog projekta nastalog u suradnji s članovima popularne glazbene skupine iz Dubrave, uobličenog u ambicioznu ansambl-predstavu u kojoj kvart postaje ogledalo šireg društva – svojevrsna "Hrvatska u malom", glazba integralni dio njezine "kulturne autonomije", rat brutalni katalizator društvenih i prostornih transformacija, a navijački mentalitet ideološka šifra za lojalnost, prkos i identitet koji sve to zaokružuje u jedinstvenu prizmu kroz koju se prelamaju ključne silnice novije hrvatske povijesti.

Iz kvarta – i unatoč uvjetima

Najlakše bi bilo ovaj mjuzikl čitati kao ljubavno pismo Dubravi, što on i jest – riječ je o, kako i Dolenčić i Jasenko Houra priznaju u pripadajućoj kazališnoj knjižici, svojevrsnom hommageu vlastitom mjestu odrastanja i formiranja koji – kroz kanonske (i neke posve nove) pjesme i koristeći mikrosvijet kvarta kao laboratorij društva – prikazuje univerzalnu sudbinu suvremene Hrvatske i društvene promjene koje su obilježile živote njezinih stanovnika.

No, razgovor o njemu treba, zapravo započeti od gerilskih uvjeta u kojima je nastao: Komedijina je matična zgrada na Kaptolu već (pre)dugi niz mjeseci zarobljena obnovom kojoj se ne vidi ni kraja ni konca (najnovije su projekcije ponovo pomaknute, ovaj put na rujan 2026.), pa je kazalište prisiljeno snalaziti se kako zna i umije. U tome mu svesrdnu podršku daju kolegijalne gradske i državne institucije, a realizaciju ovog naslova Komediji je omogućilo Ministarstvo obrane, u čijoj je Dvorani Zvonimir Doma Hrvatske vojske u Stančićevoj ulici održana svečana premijera, i gdje do daljnjega igra.

Plakat ćete, i bit će hit, ali…

Nesumnjivo treba reći hvala i Vojsci i državi što podupiru kulturu, što je i redatelj Dolenčić na premijeri dodatno naglasio, no – da li je do prostora i njegove potencijalno loše akustike (što ćemo saznati kad jednog dana ovaj komad napokon zaigra na matičnoj pozornici), ograničenih scenskih uvjeta, sa scenom nedovoljno fleksibilnom ni za ansambl čija su najveća snaga grupni prizori (treba reći da je Larisa Lipovec Navojec odlično oblikovala pokret) a kamoli još i za šestoricu glazbenika; nedostatka odgovarajuće tehničke opreme (što reducira mogućnosti preciznijeg vizualnog oblikovanja prostora, no scenografa i oblikovatelja svjetla Ivana Lušićića Liika također treba pohvaliti za sjajan posao koji je napravio) ili ipak do same izvedbene razine (iako je riječ o prilično angažiranom i sve u svemu funkcionalnom ansamblu) – no Radio Dubrava naprosto ne uspijeva izbjeći zamku zapadanja u predvidljivu ilustraciju.

Glazbu prvoloptaški koristi kao katalog predvidljivih sentimenata koji publiku hvataju na "sigurnu" nostalgiju, a glavni interpreti – unatoč nesumnjivom izvedbenom žaru, maru i talentu – naprosto glasovno ne dosežu razinu koja bi ovu produkciju učinila istinski vrhunskom, dok su neki drugi glasovi istodobno donekle zanemareni i skrajnuti. Očekivano, naravno, najveća su snaga i energetski vrhunci predstave moćne i dinamične skupne scene (čemu pridonosi "skriveni" Komedijin zbor, čije nam se postojanje otkriva tek na samome kraju), u kojima popularni himnični hitovi pretvaraju čitav prostor u rezonantnu kutiju pripadnosti, ponosa i prkosa. Doista, proplakat ćete, ne jednom, na ovoj predstavi. I bit će, sasvim nesumnjivo, apsolutni hit.

Ali ako ostavimo po strani najveći adut, glazbu (koja nadilazi izvedbu i funkcionira kao zajednički, gotovo ritualni prostor prepoznavanja), morat ćete se, u zamjenu za trenutke katarzičnog skupnog poistovjećivanja u bazenu emocionalnog registra nacionalne pripadnosti, identiteta i jedinstva (garniranih, naravno, osjećajem moralne pobjede čak i u vremenima općeg rasapa) nagutati podosta neartikuliranog govora, deranja i općenito ekspresivnih pretjerivanja koji zvučne manifestacije općih i individualnih trauma, ulične vitalnosti i egzistencijalnog krika pretvaraju u zamoran i agresivan prikaz kakofonije koji gledatelja ostavlja, pa, u najmanju ruku recimo, iscrpljenim.

Kvart pamti i ne oprašta

Mjesto radnje je, dakle, Dubrava, vrijeme radnje 1991. godina, neposredno pred prve uzbune u Zagrebu. Nakon početnih prizora neobuzdane i vesele mladosti u kontekstu socijalističkih radničkih i srednjih slojeva zagrebačke periferije koja već tada ima svoj jasan identitet i još uvijek snove o sretnoj budućnosti, stiže nagli prekid u obliku ratne agresije, sirena, improviziranih skloništa. Slijedi zatim razdoblje pokušaja preživljavanja – između privida normalnosti u glavnom gradu i brutalne ratne zbilje na ratištu, polako se pod utjecajem "velike" povijesti raspliću niti guste mreže odnosa "malih" ljudi.

U središtu su mladić Sokna (Damian Humski) glavni junak koji prolazi put od sanjara do traumatiziranog branitelja, njegova sestra Marina (Nika Ivančić), najbolji prijatelj Herc (Ognjen Milovanović), djevojka Sanja, ujedno Hercova sestra (Ružica Maurus) i prijateljica Marija (Tara Thaller), kći lokalnog mafijaša Palića (Vid Balog) – klinci iz kvarta, prijatelji, školski kolege, čiji se životi odvijaju blisko i međuovisno, kako to već u kvartu biva. Njihova mladost oblikovana je improvizacijom i snalaženjem: kroz sitne "kombinacije", ljubovanja, eksperimentiranje s drogom i stalnu potragu za "malo mira" u svijetu koji neprestano izmiče kontroli. Istodobno, starija generacija, utjelovljena u Sokninoj majci Ruži (Jasna Palić Picukarić) i susjedu Boži (Goran Malus), pokušava održati kontinuitet svakodnevice – kuhanjem, brigom za obitelj i plaćanjem računa; oni su čuvari poretka koji se tiho urušava pred novim pravilima igre.

Prostor identifikacije nasuprot prostoru sukoba

Kako rat ustupa mjesto tranziciji, odnosi među likovima ne postaju stabilniji, nego naprotiv – izloženi su novim oblicima pritisaka i razdora pod teretom trauma koje ne nestaju s krajem rata. U slici kvartovskog identiteta nezaobilazno mjesto zauzima i nogomet, odnosno klub Dinamo i njegova navijačka skupina Bad Blue Boys, čija je prisutnost u društvenom imaginariju Dubrave duboko identitetska: riječ je o obliku pripadnosti koji strukturira generacijska iskustva, proizvodi osjećaj solidarnosti, ali i jasno definira granice prema "drugima", što je u ovom komadu posebno izraženo – ideološki sklop jedinstva, pripadnosti i identiteta, jer naravno, hommage kvartu uvijek je i hommage određenoj ideji zajednice.

Autentični predstavnici te "lojalne" Dubrave i ikonografije BBB-a su Petarda (Jan Kovačić), Ofca (Matija Škvorc) i Stanko (Filip Riđički), svojevrsni kor i nositelj energije ulice. No, dok su "heroji ulice" na fronti, u pozadini se rađa novi sloj društva temeljen na mutnom novcu i malverzacijama: rat u drugom činu izravno tematizira PTSP i gubitak; Soknin povratak nije trijumfalan, već obilježen košmarima, nemirom i osjećajem smrznutosti. Ključni sukob nakon kojeg slijedi svojevrsno razrješenje koncentrira se oko "grunta", zemljišta koje je Kumpar (Davor Svedružić) davno izgubio na kocki, a koje za Ivana (Ivan Glowatzky), nekadašnjeg policajca koji se transformirao u beskrupuloznog investitora, predstavlja tek poslovnu priliku, dok je to za Soknu prostor sjećanja, posljednji materijalni trag zajedništva koje je preživjelo rat.

Glazbeni sloj kao društveni nerv predstave

Čitava ta društvena kronika raspleće se kroz pjesme Prljavog kazališta, neke svima poznate ali i neke originalne, skladane samo za predstavu (uz Houru, autorice glazbe i songova su Ines Prajo i Arjana Kunštek) koje čine dramaturšku strukturu predstave – Dolenčić i autorica teksta i dramaturginja Ana Tonković sjajno su prepoznali snagu prepoznatljivih generacijskih hitova i iskoristili ih kao precizne nosače društvenih stanja i transformacija. Rani songovi, poput Radio Dubrave i Sve je lako kad si mlad uspostavljaju prostor bliskosti i iluzije kontinuiteta; pjesme poput 5 dana ratujem, subotom se zaljubljujem hvataju raspor između svakodnevice i fronta, potrebe za normalnošću i stalne prijetnje raspada, dok u središnjem dijelu predstave Malo mira više nije samo balada, nego artikulacija posttraumatske iscrpljenosti.

Nasuprot tome, Milioner funkcionira kao ironijski štit, dok Zakon i red tranzicijsku logiku moći artikulira kroz ritam koji imitira govor novog kapitalističkog poretka: brz, agresivan, bez zadrške. Brda i doline uvodi utopijsku dimenziju – kratak, gotovo nestvaran pogled prema životu koji bi mogao biti jednostavan i miran. U završnici, glazba preuzima funkciju kolektivnog rituala: Zaustavite Zemlju kondenzira tragediju do fizičke razine, Heroj ulice funkcionira kao ogoljena ispovijest antijunaka koji shvaća da su mu godine i rat odnijeli sve, a Svoj ne prodajem san transformira ga u simbol Dubrave kao ikone autentičnosti i otpora.

Tako Radio Dubrava funkcionira kao svojevrsna generacijska kazališna kronika: publika ne prati samo priču likova, nego kroz poznate melodije prepoznaje vlastiti emocionalni i društveni put. I baš zato, i unatoč svemu, ovaj mjuzikl ima nešto što je teško racionalno osporiti: šarolikost (kostimografkinja je Željka Franulović), prepoznatljivost i neposrednost kojima gledatelja bez iznimke lako usisava u svoj svijet. Na premijeri publika je ansambl i autorski tim ispratila rasplesano i na nogama – sretna sudbina koja će, vjerujem, ovu predstavu pratiti i dalje, i pretvoriti je u dugotrajan i gledan repertoarni hit.