Krleža kao dramski materijal donosi unaprijed formiran horizont očekivanja. Gust, retorički nabijen jezik, jasna dramaturška linija koja vodi prema konfliktu i razrješenju, s precizno mapiranim klasnim i obiteljskim hijerarhijama i psihološki čitljivim likovima, u dramama koje se više-manje sve bave moralnom erozijom čovjeka – konvencionalna predodžba svakako uključuje prepoznatljiv paket tema, motiva i likova i izvjesnu reprezentacijsku ozbiljnost, neku vrstu konformističkog "respekta" prema tekstu i njegovu autoru. Svaka suvremena adaptacija Krleže zapravo pregovara s tim očekivanjem jednako koliko i s tekstom.

A onda se Zagrebu dogodila Nina Rajić Kranjac, slovenska redateljica mlađe generacije, velika zvijezda regionalnog i europskog teatra koja ne pregovara ni s tekstom, ni s očekivanjima, a – kako smo se imali priliku uvjeriti u petak 20. ožujka na premijeri nove predstave Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) Logor/Golgota, njenoj prvoj režiji u Hrvatskoj – ni s konvencijama kazališnog jezika.

Afirmirana u okviru postdramskog autorskog izraza, Nina Rajić Kranjac uzela je dva rana Krležina djela, U logoru (drama nastala kao verzija ranijeg teksta koji je nosio naziv Galicija, datiran 1917.-1920.), i Golgota, koja je nastala u razdoblju od 1918. do 1920. godine, s radnjama smještenim u blato umiruće monarhije usred Prvog svjetskog rata 1916. godine, odnosno, prostor radničkog štrajka i ideološke tranzicije nakon Oktobarske revolucije nekoliko godina kasnije, i – koristeći srž radnje, likove i čitave dijaloge, uključujući i didaskalije, iz originalnih tekstova (dramaturg je Goran Injac) – iskoristila ih kao temelj za politički angažiranu scensku montažu koja spajajući povijesni ratni poraz s modernim ekonomskim i društvenim kolapsom sugerira da je povijest cikličko klanje a ljudski život (još uvijek) roba jeftinija od nafte ili ugljena.

Kompleksno, prekrasno i – priličan izazov za gledatelja

Temeljito je, dakle, dekonstruirala izvorni narativ i, metodom radikalne razgradnje kazališta, totalne fragmentacije i razlomljenog sekvenciranja – uz anakronističke intervencije i proširenja (ne zaboravljajući ni obavezan metafizički sloj) – iznova spojila dva izvorna Krležina teksta u jedinstvenu dijagnozu civilizacijskog sloma isporučenu u obliku napregnuto asocijativne naturalističko-nadrealne četverosatne perceptivne bombe. Gledatelj je izložen kontinuiranom nizu prizornih impulsa koji funkcioniraju kao niz sudarajućih situacija, vizualno razigranih i šaroliko kodiranih. Nema tu mjesta za konvencionalni dijalog između pozornice i publike – sve je hibridno i protočno, a ključni izvedbeni element prodor nadrealnog u realno.

Postdramska dekonstrukcija kao jedan od ključnih postupaka suvremenog kazališta odavno nije subverzivni incident već gotovo pa standardni jezik scene – i ne znači ništa ako je sama sebi svrhom. Nina Rajić Kranjac razgradnju, međutim, ne koristi kao temeljni režijski princip per se – Logor/Golgota strukturirana je kao višestavačna cjelina koja se razvija kroz jasno odvojene segmente, s uvodnim motivom koji se vraća u varijacijama i tematskim materijalom koji se neprestano razrađuje i transformira.

Da, ova se predstava raspliće poput simfonije u kojoj ništa nije prepušteno slučaju. Razgranato polje motiva, asocijacija, povijesnih slojeva, psiholoških registara, lomova, prijepora, dilema i pukotina dviju Krležinih drama preslagivanjem je uobličeno u vizualno hipnotičku, glumački sofisticiranu polifonu kazališnu kompoziciju koja se bavi nama danas, rigorozno promišljenu i ritmički besprijekornu. Prilično hrabro i priličan izazov za gledatelja.

Krležin rat i revolucija kao temelj (s)udara

Jer, da biste uopće išta shvatili, prvo morate nešto znati o ovim tekstovima. U logoru se odvija u jesen 1916. godine na galicijskom ratištu, u posljednjim danima vladavine cara Franje Josipa, dok se radnja Golgote događa u danima uoči Uskrsa 1919. godine u neimenovanom obalnom gradu srednje Europe s velikom vojnom lukom i arsenalom. Politički sukobi kojima se Krleža u njima bavi predstavljaju dva različita, duboko povezana aspekta njegova promišljanja mehanizama moći: rat i klasnu borbu.

Dok se prva fokusira na (uzaludni) individualni otpor intelektualca u zupčanicima stroja dekadentne, frivolne i moralno indiferentne imperijalne vojske, druga drama tematizira unutarstaleški sukob i ideološki rascjep u korpusu demagogijom i karijerizmom podijeljenog radničkog pokreta. Te različite faze iste krvave povijesti Nina Rajić Kranjac i dramaturg Goran Injac stapaju u jedinstveni narativni luk koji povezuje ratni užas na fronti s postratnim društvenim previranjima, izdajom ideala i intrinzičnim moralnim porazom radničke revolucije. Obje drame, osobito promatrane kao dramaturška cjelina, govore o istom: apsolutnoj devalvaciji ljudskog života u civilizaciji kojom vladaju nagoni profita i moći. Zvuči li vam ova dijagnoza nekako vrlo aktualno?

Krist je iznova pribijen na križ

Naravno, nije slučajno da predstava počinje definicijom rata kao procesa: ratovi u nama, ratovi među nama, ratovi danas, ratovi jučer, ratovi sutra, ratovi prekosutra, ratovi kao klaonice u kojima se kuhaju kobasice od ljudske krvi. Od ljudskog mesa sve je skupocjenije – nafta, željezo, bakar, olovo, ugljen. Ali rat nije anomalija, već stalni suputnik čovjeka kroz povijest koji se manifestira u raznim oblicima: kao kolonijalni, religiozni, klasni ili idejni sukob. A budući da je neraskidivo vezan uz industrijsku logiku kapitalizma (u kojoj vojna industrija i rat predstavljaju tek priliku za investicijski ciklus), on je i trajno stanje.

Radnja počinje u galicijskom vojnom logoru, gdje se kadet Horvat (Luka Knez) bezuspješno opire apsurdu i okrutnosti carske vojne mašinerije utjelovljenima u njegovim nadređenima, Walteru (Rakan Rushaidat) i Agrameru (Adrian Pezdirc) koji, dok vojnici ginu u pozadini, u zagušljivoj sobi pučke škole ravnodušno lakiraju nokte, raspravljaju o francuskim jelovnicima i ukradenim umjetninama i zlostavljaju podređene. Paralelno s tim, narativ se seli u lučki arsenal političke drame Golgota i, zamjenjujući strogu vojnu hijerarhiju ideološkim sukobom između radikalnih "crvenih" radnika, koji teže potpunoj promjeni sustava, i reformističkih "žutih" radnika, fokusira na oportunizam, manipulaciju i žrtvovanje revolucionarne ideje u korist malih materijalnih pobjeda.

Ideali humanizma lome se na banalnosti zla; povijest je niz izgubljenih bitaka ljudske pameti s krvavom glupošću – znao je to i Krleža, isto vrijedi i danas. U kapitalističkom sustavu, rat se ne može spriječiti – moralni bankrot je neizbježan. A tu dijagnozu kontinuiteta ljudske okrutnosti iz Logora najpreciznije utjelovljuje arhetip muke, žrtvovanja nevinosti i vrhunske izdaje iz Golgote, strukturirane prema matrici Muke Isusove: radnička patnja u tom je komadu prikazana kao suvremeno ponavljanje mita a likovi kao biblijske analogije: licemjerni radnički vođa Kristijan (Ugo Korani) je Juda, žrtvovani radnik Pavle (Ivan Pašalić) izdani Krist, a doktor (Katarina Bistrović Darvaš) Ahasver, vječni Židov koji luta stoljećima, vizija koja povezuje vječnu ljudsku patnju s modernom izdajom.

Realistični ples na rubu groteske

Dramaturški zahvat uspostavlja kompleksnu shemu paralelizama, s vizualnim registrom kozmičke klaonice, koji počiva na radikalnom kontrastu između naturalističke bijede i dekadentnog esteticizma. Redateljica i dramaturg dosljedno prenose ambijent i motive izvornih drama (uz dopisane modernizirane umetke i esejske montaže) i kao dramski temelj koriste originalne Krležine dijaloge – čuvaju njegov ritam i vokabular, zadržavajući čak i njegov specifičan stil miješanja jezika (puno je njemačkih replika, a ima i francuskog, talijanskog i latinskog).

Zvučni spektar (za glazbu je odgovoran Branko Rožman a ton Jan Kozumplik) pridonosi oštrim estetskim kontrastima režije – klasična glazba suprotstavljena je naturalističkim prizorima vješanja, smradu štakora i grmljavini topova, a sve se odvija u polju estetike ružnog, nelagodnog, pa čak i banalnog (kostime je osmislila Marina Sremac), s glumom neprestano na tankom rubu između uloge i izvođačke prisutnosti – u rasponu od brutalno sirovog do visoko stiliziranog, stalno kližući iz realističnog u karikaturalno, i groteskom kao dominantnim estetskim kodom (treba obavezno spomenuti masku, koju potpisuju Sremac i Marijana Županić Benić).

Scenografija Urše Vidić rastvara se na isti način kao i narativ – scena je dekomponirana, reducirana i ogoljena na funkcionalnu osnovu u kojoj se prostor gradi kao sustav znakova: rekviziti – stol, stolica, klupa, kondenzirani označitelji konteksta – postavljeni su unutar mreže bijelih linija koje sugeriraju pojedine prostorije, a glumci prolaskom kroz pomična vrata na kotačićima označavaju prijelaze i promjene prostora i dramske radnje, pri čemu je svjetlo (Anton Modrušan) još jedan ključan dramaturški element.

Vjerujete li vi uopće u toga raspetog boga?!

Izvedbeno, predstava se kreće u rasponu od pijanog, surovog bunila oficira, preko realistične glume do halucinantnih, metafizičkih stanja – glumački zahtjevno i intenzivno, i tehnički i interpretativno sjajno izvedeno. U ansamblu su još, i također u više različitih uloga, Dado Ćosić, Pjer Meničanin, Toma Medvešek (koji je, treba reći, u kratkome roku evoluirao u zrelog, precizno artikuliranog glumca, sa sjajnim osjećajem za ritam i mjeru), Mia Melcher, Dora Polić Vitez, Iva Kraljević i Anđela Ramljak, te Petra Svrtan u ulozi sveznajuće pripovjedačice koja prenosi Krležine didaskalije – one tako postaju integralni dio izvedbe, određuju mjesto i vrijeme radnje i funkcioniraju kao svojevrsni komentar ili smjer čitanja i razumijevanja.

Što donekle olakšava pritisak kakofonije simbola i neprestano prebacuje prevladavajući naturalističko-groteskni, apsurdni modus u prepoznatljiviji, klasični, no kompleksna orkestracija ove dramske polifonije svejedno zahtijeva priličnu intelektualnu koncentraciju za dešifriranje njezinih isprepletenih tematskih i vremenskih ravnina. Estetika Nine Rajić Kranjac podsjeća na onu Olivera Frljića – razgrađuje, razotkriva i destabilizira. Krležu je reaktivirala, dekonstruirala i rekontekstualizirala, pustila da (ponovo) prokaže iluzije o zapadnom humanizmu i solidarnosti, pa – kad se stari svijet već urušio, ostavljajući za sobom samo nasilje i neostvarene snove o pravednijem društvu – završila duboko u Krležinom intelektualnom habitusu: nudeći razum kao jedini mogući izlaz iz povijesnog kaosa, uz (ma koliko slabašnu), metafizičku nadu u konačno prosvjetljenje čovječanstva.

Logor/Golgota radikalna je i beskompromisna artikulacija očaja civilizacije koja deklarativno koristi sakralnu retoriku kako bi manipulirala masama nad otvorenim grobovima. Vrhunski umjetnički oblikovana, u ovom trenutku u povijesti prilično aktualna, i izuzetno ambiciozna predstava. Nadam se da će se pokazati, ne i preambiciozna za hrvatsku publiku. Rekla bih da smo doista imali sreću što je Nina Rajić Kranjac došla režirati u Zagreb i postaviti nam pitanje: Vjerujete li vi u toga raspetog boga?!