Sljedeći tjedan u Zagrebu će boraviti jedan od najutjecajnijih javnih intelektualaca današnjice, čovjek koji je radikalno promijenio način na koji razmišljamo o povijesti, tehnologiji i budućnosti ljudske vrste, mislilac jednako fascinantan koliko i kontroverzan, izraelski povjesničar i filozof Yuval Noah Harari. Njegov predstojeći dolazak, međutim, za širu javnost kao da prolazi ispod radara.

Jednima vizionar, drugima ideolog globalnih elita, autor čije su knjige prodane u više od 50 milijuna primjeraka i prevedene na 65 jezika, Harari je od objave Sapiensa 2011. godine – knjige koja je ponudila drsko sažetu povijest čovječanstva od kromanjonaca do kapitalizma i umjetne inteligencije – postao globalni fenomen koji istodobno oblikuje i provocira javnu raspravu o sudbini Homo sapiensa u 21. stoljeću.

No, umjesto da se uoči njegova prvog posjeta Hrvatskoj nakon deset godina pažnja usmjeri na njegove urgentne i često uznemirujuće dijagnoze svijeta, javna rasprava skliznula je u sasvim drugo polje: raspon cijene ulaznica od 250 do 400 eura pretvorio je njegovo zagrebačko predavanje u Dvorani Lisinski u četvrtak, 23. listopada, u ekskluzivni događaj, luksuzni proizvod namijenjen onima koji si ga mogu priuštiti. Ipak, način na koji je njegovo gostovanje u Zagrebu producirano i komercijalno oblikovano ne poništava intelektualnu vrijednost niti važnost uvida koje je njegov rad donio globalnoj javnoj sferi.

Tko je uopće taj Harari?

Upravo je Harari jedan od rijetkih suvremenih mislilaca koji je uspio povijesnu analizu povezati sa scenarijima budućnosti, objasniti složene procese, od uspona nacionalnih mitologija i religijskih narativa do transformacije liberalne demokracije i tehnološkog nadzora, i to jezikom koji je istodobno razumljiv i intelektualno izazovan. U Sapiensu je razotkrio mehanizme koji su čovječanstvu omogućili kolektivnu suradnju kroz "zamišljene narative", u Homo Deusu analizirao je moguću budućnost u kojoj algoritmi preuzimaju donošenje odluka, a u 21 lekciji za 21. stoljeće ponudio lucidnu anatomiju kriza koje definiraju našu epohu – informacijski kaos, urušavanje povjerenja, rastuće nejednakosti i tehnopolitičke sukobe.

Najnoviji doprinos ovom opusu, Nexus: Kratka povijest informacijskih mreža od kamenog doba do umjetne inteligencije (2024.), Harari je posvetio upravo onome što je postalo najveća globalna prijetnja: informacijskim mrežama i razvoju umjetne inteligencije. Njegov rad u svojoj je srži upravo suprotan komercijalnom modelu koji danas dominira javnom sferom: usmjeren je na širenje znanja, poticanje kritičkog mišljenja i otvaranje prostora za globalni dijalog o budućnosti čovječanstva i tehnologije.

Sve to otvara pitanje tko je, ustvari, Yuval Noah Harari, i zašto je njegov glas postao jedan od najutjecajnijih u svijetu ideja danas? Je li on uistinu globalni intelektualni kompas jedne zbunjene civilizacije, kako ga mnogi vide, ili projekt pažljivo oblikovan u laboratoriju globalnog establišmenta, kako tvrde njegovi kritičari? Je li Harari mislilac koji nam nudi alate za razumijevanje nadolazećih promjena ili intelektualni prorok koji samo precizno čita duh vremena? Tko je, dakle, Yuval Noah Harari?

"Velika" povijest kao karijera

Yuval Noah Harari rođen je 1976. godine u Kiryat Atti u Izraelu, u obitelji sekularnih Židova. Akademski se formirao kao povjesničar, a doktorirao je na Sveučilištu Oxford 2002. godine, specijalizirajući srednjovjekovnu i vojnu povijest. Karijeru je započeo kao klasični akademski povjesničar, ali je ubrzo napustio uske disciplinarne granice i usmjerio se prema onome što će ga učiniti globalno prepoznatljivim – "Velikoj povijesti", ambicioznom pokušaju da se kroz jedinstvenu pripovijest obuhvati čitava evolucija čovječanstva, od bioloških početaka do tehnološke budućnosti.

Svjetsku je slavu stekao trilogijom ideja Sapiens (2011./2014.), Homo Deus (2015./2016.) i 21 lekcija za 21. stoljeće (2018.), koja je prevedena diljem svijeta i koja je izazvala rijetko viđenu kombinaciju oduševljenja publike i polemika među stručnjacima. Time je postao jedan od rijetkih suvremenih autora koji su uspjeli spojiti znanstvenu naraciju i masovnu čitateljsku publiku, otvarajući filozofska i etička pitanja koja su desetljećima bila rezervirana za akademske krugove. Bill Gates nazvao ga je autorom koji "potiče ključan globalni razgovor", a Barack Obama preporučio ga je kao jednog od najvažnijih mislilaca za razumijevanje svijeta koji dolazi.

Nešto je stvarno, a nešto samo priča

Ipak, Harari istodobno izaziva i snažne otpore. Dio akademske zajednice vidi ga kao popularizatora koji žrtvuje dubinsku analizu radi velikih teza i upečatljivih narativa. Njegov rad znaju nazivati "spektakularnim, ali površnim", a njegove formulacije – posebno izraze poput "hakiranje ljudi" ili "beskorisna klasa" – neki doživljavaju kao senzacionalističke. No takav stil nije slučajan: Harari otvoreno priznaje da koristi provokativan jezik kako bi nas natjerao da ozbiljno promislimo o posljedicama tehnološke revolucije i nekontrolirane moći algoritama.

Zanimljivo je da se intelektualna struktura njegovih knjiga ne temelji samo na povijesnim izvorima i filozofiji, nego i na meditativnoj disciplini. Već više od dvadeset godina prakticira vipassana meditaciju i svake godine odlazi na višednevne retreatove u tišini, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom. "Meditacija me naučila razlučivati stvarnost od fikcije, a to je cijeli posao povjesničara", rekao je. Upravo zbog toga u središte svog rada postavlja pitanje: što je stvarno, a što samo priča kojom upravljamo svijetom?

Nije prorok, ali…

Godine 2019. zajedno sa suprugom Itzikom Yahavom osnovao je Sapienship, organizaciju za društveni utjecaj posvećenu promicanju odgovorne budućnosti u vrijeme umjetne inteligencije, klimatske krize i geopolitičke nestabilnosti. Posljednjih godina snažno upozorava na opasnosti koncentracije digitalne moći, tvrdeći da se po prvi put u povijesti može dogoditi da tehnologija "razbije" ljudska društva brže nego što se ona mogu prilagoditi.

Hararija slušaju predsjednici država, izvršni direktori tehnoloških korporacija, generali, ekonomisti, aktivisti i milijuni čitatelja diljem svijeta, no on sebe, kako kaže, ne smatra prorokom budućnosti, nego analitičarom sadašnjosti; povjesničarom koji tvrdi da prošlost razumijemo tek kada razotkrijemo priče u koje smo povjerovali, a budućnost tek kada prepoznamo obrasce koji su već ugrađeni u sadašnje trendove. Njegova središnja misija, kako često ističe, jest pomoći ljudskoj vrsti da razlikuje fikciju od stvarnosti i da u vremenu ubrzanih tehnoloških promjena zadrži mentalnu i političku autonomiju. Ključ razumijevanja Hararijeva utjecaja je u idejama koje je uveo u globalnu raspravu. Koje su, dakle, ključne teze Yuvala Noaha Hararija i koliko su njegova upozorenja relevantna, točna ili opasno pojednostavljena?

UI nije umjetna nego uzurpatorska inteligencija

Za razliku od većine tehnoloških optimista i inženjera koji umjetnu inteligenciju promatraju kao "napredan alat", Harari inzistira na radikalno drukčijem shvaćanju. Umjetna inteligencija, tvrdi, nije produžetak ljudskih sposobnosti poput kotača, tiskarskog stroja ili atomske energije – ona je prvi izum u povijesti koji je sposoban donositi odluke samostalno, bez ljudskog razumijevanja i nadzora. Zbog toga predlaže da se UI više ne tumači kao Artificial Intelligence (umjetna inteligencija) nego kao Alien Intelligence, strana inteligencija koju smo sami stvorili, ali je više ne kontroliramo u potpunosti.

"Najvažnije što moramo razumjeti o umjetnoj inteligenciji jest da ona više nije alat, nego agent – sustav koji sam uči, sam donosi odluke i sam razvija nove ideje", upozorava Harari. Po njemu, najveća prijetnja UI-ju nije "pobuna strojeva" iz holivudskih scenarija, nego gubitak ljudske kontrole nad informacijama, narativima i društvenim institucijama. Ako algoritmi uspješno manipuliraju jezikom i emocijama, mogu manipulirati i politikom, tržištima i demokracijom. Onaj tko kontrolira narativ, kontrolira društvo – a UI je već preuzeo ključnu polugu: masovnu proizvodnju uvjerljivih, ali netočnih priča.

Ova teza o UI-ju kao autonomnom agentu, ključna za Hararijev intelektualni okvir, protivnike ne ostavlja ravnodušnima: jedni je smatraju alarmantno pronicljivom, drugi je odbacuju kao preuveličavanje jer umjetna inteligencija "još uvijek nema svijest". No Harari na to odgovara jednostavno: opasnost ne dolazi iz umjetne svijesti, nego iz umjetne kompetencije – sustava koji nadmašuju ljudske sposobnosti, a ipak nemaju etiku ni odgovornost. Ako globalna regulacija UI-ja izostane, ljudski nadzor nad informacijama i demokracijom bio bi ozbiljno ugrožen.

I ljude se može hakirati!

Analizirajući transformaciju moći u digitalnom dobu, Harari upozorava da se po prvi put u povijesti moć temelji ne samo na kontroli proizvodnje već i na kontroli ljudske unutarnje stvarnosti – emocija, odluka i želja. Ključna tvrdnja koju ponavlja posljednjih godina glasi: onaj tko ima podatke, neće upravljati samo ekonomijom, nego i ljudskim bićima. "Hakiranje ljudi znači razumjeti ljude bolje nego što oni razumiju sami sebe", piše Harari. "A onaj tko vas može hakirati, može predvidjeti vaše odluke i manipulirati vašim emocijama."

Prema njemu, spoj triju sila – biotehnologije, umjetne inteligencije i masovnog prikupljanja podataka – omogućuje vladajućim strukturama i tehnološkim korporacijama da razviju precizne psihološke profile ljudi te njima upravljaju putem ciljanih poruka, personalizirane propagande ili ekonomskih algoritama. To nije znanstvena fantastika, tvrdi Harari, nego novo polje političke moći. Liberalna demokracija, koja počiva na ideji autonomnog pojedinca i slobodne volje, u tom bi procesu mogla biti ozbiljno destabilizirana.

Jesmo li i mi klasa "beskorisnih"?

Još jedno Hararijevo upozorenje odnosi se na radikalnu transformaciju tržišta rada. Umjetna inteligencija i automatizacija neće ugroziti samo fizičke poslove, nego i one intelektualne – prevoditelje, odvjetnike, učitelje, liječnike. Rezultat bi mogao biti nastanak nove "beskorisne klase" – ljudi koji nisu potrebni ekonomskom sustavu jer njihovu produktivnost strojevi obavljaju brže, jeftinije i učinkovitije.

Zbog ovih ga teza kritičari optužuju za tehnodeterministički alarmizam i pojednostavljivanje složenih društvenih procesa, no, opet, Harari smatra da se upravo jezikom šoka mora probiti ravnodušnost javnosti. On ne tvrdi da je distopija neizbježna, nego da je moguća ako izostane politička regulacija i društveni otpor koncentraciji tehnološke moći. U osnovi ove rasprave nalazi se fundamentalno pitanje: hoćemo li kao vrsta zadržati psihološku i političku autonomiju u vremenu algoritamske kontrole?

Moral ovisi o sposobnosti patnje

Za Hararija, središnje pitanje 21. stoljeća nije tko je najinteligentniji, nego tko može patiti. Politička i moralna važnost nekog bića, kaže, ne proizlazi iz njegove moći, snage ili kognitivnih sposobnosti, nego iz njegove svijesti. "Iz političke i etičke perspektive, svijest je kapacitet za patnju", piše Harari. "Patnja je najstvarnija stvar u svijetu. Fiktivni entiteti – nacije, banke, korporacije – ne mogu patiti. Ljudi i životinje mogu." Inteligenciju i svijest, dvije povijesno povezane dimenzije (jer inteligentna bića uvijek su bila i svjesna bića), danas umjetna inteligencija prvi put razdvaja: može postati superiorna ljudima u inteligenciji, ali i dalje ostati potpuno nesvjesna.

Ova distinkcija između inteligencije i svijesti jedan je od najvažnijih Hararijevih prinosa suvremenoj etici. Povezujući moral s mogućnošću patnje, on otvara neugodne, ali nužne rasprave, od bioetike do prava životinja i političke filozofije. Harari izravno izaziva znanstvenu zajednicu: "Ako ste zaista riješili misterij svijesti, što nam možete reći o pobačaju? O pravima životinja? O tome tko ili što zaslužuje moralni status?" Kritičari mu prigovaraju da postavlja pitanja, ali ne daje rješenja. Međutim, Harari nikada nije tvrdio da nudi konačne odgovore; njegova je ambicija potaknuti odgovorno promišljanje.

Novac je najuspješnija ikad ispričana priča

Jedna od najutjecajnijih Hararijevih teza iz Sapiensa jest tvrdnja da ljudi ne dominiraju planetom zbog fizičke snage ili individualne inteligencije, nego zbog zajedničkih priča. Homo sapiens jedina je vrsta koja može fleksibilno surađivati u velikim skupinama zahvaljujući vjerovanju u fikcije – ideje koje postoje samo u zajedničkoj mašti, ali upravljaju stvarnim svijetom: bogovi, nacije, zakoni, korporacije, novac, ljudska prava. Novac je, kaže Harari, "najuspješnija priča ikad ispričana – jedina u koju vjeruju gotovo svi ljudi na planetu".

Svijet u kojem živimo nije izgrađen samo na činjenicama, nego i na narativima. Politika, ekonomija i religija ne funkcioniraju bez uvjerenja, simboličkih sustava i zajedničkih mitova. Ova teza Hararijev je najveći doprinos povijesnoj analizi no u doba UI-ja pretvara se u ključan problem čovječanstva, jer se, kako kaže, "prvi put u povijesti susrećemo s boljim pripovjedačem od nas samih". Njegova analiza prijetnje religijama temeljenima na tekstu (poput judaizma, islama i kršćanstva) posebno je originalna: UI, sposobna "zapamtiti svaku pojedinu riječ" u svetim tekstovima i komentarima, mogla bi preuzeti ulogu vjerskog autoriteta, jer autoritet leži u tekstu, a ne u čovjeku.

Suvremeni čovjek žrtva je graničnog ludila

Vjerojatno najpolitičkija dimenzija Hararijevog rada je njegovo upozorenje da razvoj umjetne inteligencije danas ne vodi znanost nego logika utrke u naoružanju. Države i tehnološki giganti ubrzavaju razvoj sustava koje ne razumiju u potpunosti jer – sažima Harari prevladavajući strah – "ako mi usporimo a oni ne, oni će preuzeti svijet". No po njemu najveća opasnost nije sama UI, nego kolaps povjerenja među ljudima. U svijetu u kojem se globalni akteri međusobno ne povjeravaju i ne surađuju, umjetna inteligencija neizbježno postaje oružje, a ne alat. Taj paradoks Harari naziva "graničnim ludilom": "Ljudi koji ne vjeruju jedni drugima odjednom tvrde da možemo vjerovati superinteligentnim algoritmima. To je suludo."

Njegova je poruka jednostavna: prije nego što reguliramo umjetnu inteligenciju, moramo obnoviti političko i društveno povjerenje. Bez toga će UI samo ubrzati postojeće sukobe i geopolitičku nestabilnost. Zato zagovara međunarodni dogovor o ograničavanju najopasnijih UI projekata, ne kao tehnofob, nego kao realist koji upozorava da nas tehnološka anarhija vodi u globalni kaos. Zbog takvih stavova neki ga kritiziraju kao naivnog "tehnološkog multilateralista", no drugi – među njima i Bill Gates – smatraju da je upravo Harari otvorio presudno pitanje našeg doba: može li čovječanstvo još uvijek surađivati, ili ulazimo u eru trajnog tehnološkog rata svih protiv svih?

Naivno je vjerovati u slobodnu volju

Jedan od Hararijevih ključnih uvida jest da čovječanstvo nikada nije imalo više moći i nikada nije bilo zbunjenije što s njom učiniti. Kao vrsta, ovladali smo atomom, genima i planetarnim sustavima, ali nismo ovladali vlastitim umom. "Postali smo izvanredno dobri u stjecanju moći", piše Harari, "ali nismo postali sretniji nego u kamenom dobu, niti mudriji." Za njega je najveća iluzija modernog doba uvjerenje da se napredak znanosti automatski pretvara u napredak etike i ljudske svijesti. Naprotiv – ljudi često brkaju inteligenciju s mudrošću, a tehnološki napredak s napretkom čovječnosti. Zato Harari poziva na obnovu antičkog načela gnōthi seauton: "upoznaj samoga sebe". Nemoj samo vjerovati da imaš slobodnu volju. Što više propituješ to naivno uvjerenje, to više slobode uživaš.

Nismo osuđeni na propast, ali garancija nema

Hararijev odgovor na tehnološki determinizam nije tehnološka alternativa, nego psihološka i civilizacijska obrana: ako ne razvijemo mentalnu otpornost i sposobnost kritičkog mišljenja, postat ćemo laka meta algoritamske manipulacije. U tom smislu, povijest je za njega još jedan od rijetkih alata koji čovječanstvu može poslužiti kao orijentir, svojevrsna "kolektivna terapija": ne utjeha, nego suočavanje. Zato odbacuje i optimizam i pesimizam – oba smatra pasivnim – i zagovara ono što naziva aktivnom odgovornošću: "Nismo osuđeni na propast. Ali nema garancija. Budućnost ovisi o tome hoćemo li mudro koristiti moć koju imamo."

Harari, kojeg se nerijetko opisuje kao "povjesničara koji je postao brend" ili "intelektualca s aureolom pop-zvijezde", itekako je svjestan opasnosti koje prate takvu poziciju. Ne poriče da djeluje u prostoru paradoksa i priznaje da se mora boriti protiv iluzije da posjeduje konačne odgovore. Njegov zagrebački nastup nije samo društveni događaj ni intelektualni spektakl, već prilika da razmislimo o vlastitim zabludama i granicama i suočimo se s pitanjima koja određuju budućnost naše vrste.