Hrvatska je posljednjih godina razvila određeni "subotnji ritual": svake prve subote u mjesecu glavni trgovi gradova diljem zemlje ispunjeni su muškarcima koji kleče i mole protiv ideologija koje "razaraju brak i obitelj", pozivajući se na svetost braka i potrebu "obraćenja" naroda. Posljednje dvije subote taj uhodani ritam u Zagrebu su poremetile tihe, ali zapanjujuće slike nasilja.

Prvo je vrevu Trga bana Jelačića pretprošle subote zaustavilo devet nepomičnih ženskih figura prekrivenih teškim sivim plahtama, tvoreći sablastan prizor bestjelesnih duhova, nevidljivih ali neumoljivo prisutnih. Tjedan kasnije, na Cvjetnom trgu, Zagrepčane su na uobičajenoj subotnjoj špici dočekala nepomična ženska tijela razbacana po pločniku, u krvi i posjekotinama, deformirana, ranjena, iscipelarena.

Dvije šokantne vizualne scene, prva rekonstrukcija performansa Aparición gvatemalske umjetnice Regine José Galindo a druga inspirirana skulpturom Irresistible američke umjetnice Sue Williams, zamišljene su kao namjeran čin nelagode: devet duhova kao simbol devet žena ubijenih ove godine u Hrvatskoj i groteskno izobličena i izranjavana ženska tijela kao snažna poruka o tome što žensko tijelo prolazi u tišini svoja četiri zida, dok društvo okreće glavu i moli za svetost obitelji.

Javne intervencije su čin prisutnosti

Nasilje – tako rado zamišljeno kao eksces, nešto što se događa drugima – ovdje je pokazano kao ono što jest: dio društvenog ugovora koji svi živimo. Upravo iz tog uvida nastaje autorski projekt redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić Sigurna kuća, čija će premijera biti 24. listopada u zagrebačkom kazalištu Gavelli.

Inzistirajući na tome da se problem nasilja, već zatvoren unutar obiteljskih zidova, ne smije dodatno zatvoriti u kazališnu dvoranu, redateljica Anica Tomić odlučila je premjestiti proces nastanka predstave u javni prostor, radikalnom gestom dati ovoj "nevidljivoj" temi tijelo i neporecivu prisutnost i učiniti je, u društvu koje žensko tijelo nastoji sustavno kontrolirati, nemogućom za ignorirati. Umjesto pozornice molitve protiv ženskih prava i sloboda, postavila je pozornicu koja jednostavno poručuje: pogledajte stvarnost problema obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja.

"Statistike govore jezivim jezikom, ali ostaju apstraktne; pretvaraju se u inicijale i rubrike. Kazalište tim podacima može dati tijelo, lice, kontekst", kaže redateljica Tomić. Nju zanima kako tijelo postaje medij sjećanja, kako prostor svjedoči, kako tišina progovara kad riječi nestanu. Zato je i izabrana ulica kao prvo mjesto govora: "Performans u javnom prostoru za mene je čin prisutnosti", kaže.

Privatno je uvijek političko

Na Cvjetnom su se ona i Jelena pridružile glumicama, ležeći s modricama u krvi, dok su kolege iz ansambla (u predstavi igraju Dijana Vidušin, Enes Vejzović, Ksenija Pajić, Filip Šovagović, Barbara Nola, Ivan Simon, Lana Meniga, Đorđe Kukuljica, Ivana Bolanča, Siniša Ružić i Helena Buljan) dijelili letke i objašnjavali prolaznicima o čemu je riječ. "Željeli smo na trenutak zaustaviti buku i stvoriti prostor nelagode u javnosti – ne da bismo šokirali, već da bismo ljude natjerali da zastanu i pogledaju", objašnjava Tomić. Takvih će subotnjih performansa do premijere biti još; svaki je svojevrsni udarac u naviku okretanja glave.

Predstava nastaje prema istoimenom romanu Marine Vujčić, ali se oslanja i na snažno nasljeđe feminističke umjetnosti – od Artemisie Gentileschi, Nan Goldin, Sue Williams i Emme Sulkowicz do Regine José Galindo, Sanje Iveković, Tanje Lažetić i Ane Mendiete – umjetnica koje su nasilje nad ženama upisivale u tijelo, prostor i kolektivnu svijest, pretvarajući privatnu bol u društveno i političko pitanje, potvrđujući ono ključno: privatno je uvijek političko.

U središtu je intimna priča Lade Lončar, žene čiji se višegodišnji odnos s uglađenim, društveno priznatim partnerom pretvara u spiralu manipulacije, kontrole, izolacije, psihičkog i fizičkog nasilja. Uvod nije fusnota iz povijesti feminističke umjetnosti, nego tlak zraka u kojem lik Lade Lončar diše – okvir u kojem nasilje nije izolirani incident, nego dio šireg ugovora. Kako kaže Kovačić, predstava pokušava odgovoriti na pitanje: jesmo li kao društvo konačno spremni razumjeti one koji trpe nasilje i osuditi one koji ga čine, ili još uvijek tražimo opravdanja jer nam je teško povjerovati da se ono može dogoditi svakome – pa i nama?

Ulazak u spiralu prije čina

"Zaintrigirao nas je taj moment prije čina – trenutak neposredno prije nego što se dogodi nepovratno", govori Tomić. U toj napetosti, u toj nijansiranoj psihologiji gdje nasilje nije spektakularno, nego svakodnevno, sustavno i perfidno – tu je prostor koji su željele istražiti. "Roman izuzetno precizno prikazuje kako se nasilje uspostavlja ne kao iznimka, već kao proces normalizacije. Željeli smo ga razložiti: kada počinje, kako se širi, zašto ostaje nevidljivo. To je prostor u kojem kazalište ima snagu – ne da nudi rješenja, već da razotkrije procese."

Jelena Kovačić objašnjava da su dugo promišljale i roman i temu, koja je izuzetno kompleksna, društveno osjetljiva i očekuje angažman svih – autorskog tima, ansambla, publike. "Zbog toga smo adaptaciju konceptualno podijelile u tri dijela – svojevrsni lecture performance koji otvara predstavu i bavi se tretmanom nasilja nad ženama u feminističkoj umjetnosti; potom vrlo intimnu priču koja prati razvoj odnosa glavnih protagonista i u velikoj se mjeri oslanja na roman; na kraju, predstava završava u performansu."

U tom su se smislu susreli različiti glasovi: "Glas ansambla koji nosi priču i glas glavne junakinje koji se postupno stvara. Iz tog susreta, kao i iz susreta s publikom, nastaju nove situacije i likovi koji otvaraju širi društveni kontekst."

Kako scenski prikazati sjećanje?

Kako scenski pokazati ono što se pamti šutnjom? "Najveći je izazov izbjeći deskripciju i naći kazališni znak u samoj semiotici scene", kaže Tomić. Ne "glumiti sjećanja", nego stvoriti prostor u kojem ih publika osjeća: fragmentacija prostora i vremena, ponavljanja, praznine, izmještanja – "mali pomaci" koji proizvode onaj specifični scenski spleen. "Rastavljajući Ladu (igra je Dijana Vidušin), ponovno je konstruiramo – u njezinim mogućnostima i nemogućnostima", kaže redateljica.

Kovačić pritom čuva ključne faze: početni lovebombing, osvajanje okoline, lažne periode mira nakon epizoda nasilja, pokušaje odlaska i konačnu odluku. "Roman to nevjerojatno precizno detektira, a postavljanje na scenu – što sad radimo na probama – otvara i sasvim nova rješenja koja ulaze natrag u adaptaciju", kaže dramaturginja.

Fasada šarma i mehanizmi moći

Figura nasilnika ruši očekivanja. Miro Lončar je ugledni profesor, društveno funkcionalan, često omiljen. "Nasilje ne izgleda uvijek kao udarac, nego kao sitno ponavljanje, gaslighting, izolacija, prebacivanje krivnje", pojašnjava Tomić. Enes Vejzović, koji ga tumači, govori o "jednom od najzanimljivijih negativaca" koje je igrao: "Uvjerljiv, moćan negativac uvijek je baziran na unutarnjem paradoksu. On je istovremeno i svjestan i nesvjestan svojih monstruoznih postupaka. Ne misli o sebi kao o negativcu; uvjeren je u vlastitu ispravnost, brižnost, požrtvovnost… s jedne strane sociopat, s druge iznimno socijalno vješt."

Upravo ta "bipolarnost", kako je naziva, daje njegovu liku posebnu dramsku snagu. Jezik mu je, kaže, presudan alat. "Jelena Kovačić izvrsno je dramatizirala roman i nadopisala žive, autentične dijaloge. Rečenice su neposredne, jednostavne i usmjerene, ali nose višeznačnost – šifrirane poruke mozga manipulatora. S Anicom Tomić radim na tome da rečenice pune ljubavi i brige istodobno nose prijetnju i kontrolu", govori Vejzović.

Naše društvo slavi zlostavljače

Kako pronaći psihološku logiku bez opravdavanja? "Bilo je potrebno ući u taj mozak, a pomogla su nam predavanja stručnjakinja i stručnjaka za psihološku pomoć žrtvama nasilja", kaže. "Miro Lončar je višeslojna osobnost, ranjen u djetinjstvu, duboko frustriran životom, načet alkoholom i neostvarenim očekivanjima. To mu je unutarnja logika kojom opravdava svoja nedjela, ali je svjestan da ono što radi jest pogrešno i neoprostivo."

Iza toga, dodaje, dolazi širi pogled: "Nije našem društvu teško povjerovati da 'krasan čovjek' može biti zlostavljač – naše društvo slavi zlostavljače. Zlostavljači su predsjednici najvećih svjetskih sila, oni vladaju svijetom. Zlostavljanje je naša svakodnevica, ali smo se navikli pa nam je to normalno. Upravo to je najgore što nam se moglo dogoditi. Naše društvo je zlostavljačko a mi žrtve koje nikako da prijavimo zlostavljače ili barem potražimo pomoć."

Kad sustav zakazuje, nelagoda je čin otpora

Predstava ne ostaje zatvorena u intimi para. "Prikazujemo susjede, policiju, socijalnu službu – ne kao karikature, nego kao strukture koje oblikuju stvarnost. Njihovo djelovanje, pasivnost ili neprepoznavanje situacije izravno utječu na ishod", kaže Tomić i dodaje: "I kada postoje empatični pojedinci, sustav je hijerarhijski tvrd, betonski, spor i trom. Ponekad neslomljiv i onima koji iznutra pokušavaju pomoći."

Ta tromost, ti nenamjerni prekidi i šutnje, presijecaju živote i proizvode ishod. Predstava se frontalno sudara i sa "suvišnim pitanjima": Zašto jednostavno nije otišla? "U predstavi postoji linija koja nas sve preispituje – zašto stalno propitujemo legitimitet žrtve, zašto smo navikli na nasilje nad ženama, zašto nam je, paradoksalno, lakše prihvatiti smrt žene nego smrt njezina zlostavljača?", ističe Kovačić.

Podsjeća i na ključni moment romana: Lada Lončar u samoobrani ubija muža. "Takva situacija na prvi pogled izgleda obrnuto, ali nije – femicid je posljedica svjesne namjere nasilnika, a samoobrana je borba za vlastiti život. I zato je rečenica iz romana – 'od svega što si proživjela, ostao je samo rezultat' – za mene srž kolektivnog nerazumijevanja obiteljskog nasilja."

Ne postoji neutralan pogled

Tomić preokreće fokus: "Ako postoji pravo pitanje, ono glasi: zašto je sustav nije zaštitio?" Kazalište ne nudi odgovore, ali nudi iskustvo. "Ne radi se o tome da publika 'nauči' nešto, nego da se zatekne u nečemu, da joj postane nelagodno poznato", kaže. "Nelagoda može biti početak svijesti."

Kovačić to naziva "zajedničkim svjedočenjem": nije riječ o drukčijoj poruci od one u romanu, nego o dijeljenju iskustva koje kazališni susret omogućuje. "Nadam se da će to zajedničko svjedočenje priče o nasilju otvoriti prostor empatije, razumijevanja, pa i utjehe. Teško je živjeti u svijetu u kojem se ne osjećamo sigurno, ali važno je znati zbog koga se tako osjećamo i kako u tom nesigurnom svijetu sačuvati sebe i one oko nas."

Na kraju, Sigurna kuća pita bez zagrada: jesmo li spremni prestati žrtvama postavljati kriva pitanja i postati društvo koje im vjeruje, "čak i onda kad same sebi ne vjeruju"? U tom pitanju leže i pozornica i ulica: prostor u kojem pogled više nije neutralan. Za one kojima je dosta društva koje sreće pogled, sljedeći performas kreće u subotu 11. listopada ispred Gavelle u 13:30, a posljednji prije premijere 24. listopada održat će se na Trgu bana Josipa Jelačića u subotu 18. listopada.