"Neće još dugo. Vidjet ćeš." Iako se takve rečenice sigurno mogu čuti diljem svijeta, gdje prosvjednici nezadovoljni vlašću priželjkuju da njezini predstavnici što prije napuste svoje položaje, u pitanju je tvrdnja koja se čuje u filmu koji je ove godine nagrađen Oscarom u kategoriji najboljeg međunarodnog filma. Brazilska politička biografska drama 'Još sam tu' u režiji Waltera Sallesa započela je svoj trijumfalni put po svjetskim festivalima i dodjelama strukovnih nagrada prije točno godinu dana. Tada je na 81. festivalu filmske umjetnosti u Veneciji premijerno prikazana u glavnom natjecateljskom programu, u konkurenciji za Zlatnog lava, pri čemu su nagradu osvojili scenaristi Murilo Hauser i Heitor Lorega.

Predložak im je bila istoimena memoarska knjiga (Ainda Estou Aqui, 2015.) koju je napisao Marcelo Rubens Paiva, jedno od petero djece brazilskog političara, zastupnika u tamošnjem Kongresu Rubensa Paive, borca protiv vojne diktature zavedene 1964. Upravo je Paiva u filmu taj koji vjeruje da represivna vlast neće još dugo, ali ta ga je vlast uhitila, zajedno sa suprugom i jednom od kćeri, te nakon mučenja i bez suđenja pogubila u siječnju 1971. Sallesov film, iz perspektive Paivine obitelji, u prvom redu supruge Eunice, razotkriva beskrupuloznost autokratskog režima u Brazilu, uspostavljenog vojnim udarom i održavanog sve do 1985. Film se pritom fokusira na zbivanja 1970. i 1971. kada je Paivina obitelj, od naoko sretne zajednice na očaravajućim plažama Rio de Janeira u četvrti Leblon, preko noći postala žrtvom režima.

Jafar Panahi – redatelj u ilegali

Na udaru režima, ali onoga u Iranu, već se godinama nalazi redatelj Jafar Panahi, koji u domovini filmove snima doslovce u ilegali. Posljednji je put uhićen u srpnju 2022., no nakon štrajka glađu pušten je na slobodu u veljači 2023. Upravo je tada krenuo u realizaciju svojega najnovijeg filma kojim je postigao rijedak uspjeh u svijetu kinematografije. Nakon što je 2000. godine filmom Krug ovjenčan Zlatnim lavom u Veneciji, a 2015. Zlatnim medvjedom u Berlinu za dokumentarnu dramu Taksi – ostvarenje u kojem, unatoč dvadesetogodišnjoj zabrani snimanja u Iranu, sam nastupa glumeći taksista i razgovara s putnicima – Panahi je ovog svibnja osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu. Nagrada mu je pripala za film Jedan običan incident, efektan spoj političke drame i kriminalističkog trilera.

Iako se dugo dvojilo hoće li cijenjeni sineaser na Azurnu obalu moći doći osobno, došao je, te osobno primio priznanje koje ga – uz već osvojenog Zlatnog lava i Zlatnog medvjeda – potvrđuje kao nezaobilaznog filmskog autora svjetske kinematografije posljednjih tridesetak godina. Njegov novi film nije biografski poput Sallesova, ali Panahi, oslanjajući se na dokumentaristički pristup i kritičku oštricu, stvara svoje dosad politički najangažiranije ostvarenje: kroz trilersku strukturu kritizira represivne postupke teokratskog režima u Iranu prema nezadovoljnicima vlašću. Jedan običan incident nastao je podalje od Irana, ali se upravo bavi tom zemljom na primjeru zloporabe represivnog aparata protiv pojedinaca i njihovih prava.

Tako su dva imanentno politička filma o odnosu vlasti i pojedinca ove godine obilježila dodjele nekih od najvažnijih strukovnih priznanja. Oba su ljetos premijerno prikazana i u Hrvatskoj, na gorskokotarskom Cinehillu, nakon čega je uslijedila kinodistribucija. Ono što ih povezuje, osim okvirne teme, jest upečatljiv redateljski koncept koji – unatoč dramatičnim okolnostima o kojima progovaraju – na suptilan i sugestivan način profilira protagonistice i protagoniste suočene s naizgled unaprijed izgubljenom borbom protiv nasrtaja autokratskog ili srodnog režima na građanska prava i slobode.

Pobjegao je u Jugoslaviju ali se onda vratio...

Brazil je u vrijeme Sallesova filma bio fasadna demokracija, u čijem su predstavničkom tijelu sjedile isključivo režimu podobne stranke. Zemljom se zapravo vladalo autokratski nakon što je predsjednik João Goulart, zbog vojne pobune 1964., bio prisiljen odstupiti. Uz američku hladnoratovsku podršku vlast je tada preuzela vojska. Među zastupnicima koji su državnim udarom izgubili položaj i postali disidenti bio je i građevinski inženjer Rubens Paiva iz Radničke stranke. Isprva je otišao u inozemstvo, u tadašnju Jugoslaviju i Francusku, da bi se po povratku u Brazil posvetio obitelji i gradnji nove kuće u Riju, a istodobno je surađivao s protivnicima vojnog režima i radio na povratku demokracije.

Film Još sam tu kreće od 1970., kada Paiva i njegova obitelj niti ne slute da će im se životi uskoro okrenuti naglavce. Nakon što revolucionari otmu švicarskog veleposlanika i od vlasti zatraže oslobađanje svojih zatočenih istomišljenika, režim odgovara pojačanom represijom – a na udaru se nađe i Paiva s obitelji. On, supruga Eunice i kći Eliana završavaju iza rešetaka. Dok tajna policija ubrzo pušta Eunice i kćer, Paivi se gubi svaki trag. Željna pravde za supruga, obitelj, ali i za cijelu zemlju, Eunice s odvjetnikom i prijateljima kreće u očajničku potragu za istinom. U međuvremenu djeca sve snažnije osjećaju stisak brutalnog režima koji im je zatočio oca, ubio psa i ugrozio egzistenciju. A ništa ne nagovještava da bi se uskoro mogla dogoditi promjena.

Život u sjeni represije

Promjena će doći tek desetljećima kasnije – najprije u Brazil, koji je 1985. postao tranzicijska demokracija i od tada održava demokratski poredak, a zatim i u život Eunice, koja će pravdu izboriti tek 1996., kada je napokon dobila potvrdu da je njezin suprug ubijen od strane režima. Držeći smrtovnicu u rukama, na novinarsko pitanje "Kako ste se nosili s prazninom koja je ostala nakon vašeg muža?" u filmu odgovara: "Prisilni nestanci bili su najokrutniji režimski čin jer – ubili su jednu osobu, a ostale su osudili na vječno psihičko mučenje."

I dok Rubensa Paivu u prvom dijelu filma tumači Selton Mellu, cjelinu obilježava moćna glumačka izvedba Fernande Torres kao Eunice, za koju je osvojila Zlatni globus i bila nominirana za Oscara. Zanimljivo je da Eunice u poodmaklim godinama u filmu tumači glumičina majka Fernanda Montenegro, proslavljena središnjom ulogom u Glavnom kolodvoru iz 1998., prvom međunarodnom uspjehu Waltera Sallesa.

Otprilike u isto vrijeme, sredinom devedesetih, svoj iznimno uspješan umjetnički i festivalski put započinje i Sallesov kolega iz Irana, Jafar Panahi. Na Festivalu u Cannesu njegov je dugometražni igrani prvijenac Bijeli balon nagrađen Zlatnom kamerom, da bi tri desetljeća kasnije na istom mjestu trijumfirao osvojivši Zlatnu palmu za Jedan običan incident. Budući da je film snimao u tajnosti, završni rezultat djeluje još dojmljivije i snažno svjedoči o moći umjetnosti u promicanju slobode.

Triler o moralnoj dvojbi i osveti

Mada priča ne ulazi u pojedinosti vezane uz aktualnu situaciju u Iranu, jasno je da su i njezin zaplet i interakcije među likovima puno više stvarnost nego fikcija. Od Islamske revolucije 1979. Iran održava dvostruku strukturu vlasti – teokratsku i demokratsku – no svećeničko vodstvo u potpunosti nadzire izbore za predstavničku i izvršnu granu te "demokratske" vertikale. Film se bavi upravo represijom režima prema pojedincima nezadovoljnima socijalnom, a de facto i političkom situacijom u zemlji.

Sve počne incidentom iz naslova: tročlanu obitelj u noćnoj vožnji automobilom zaustavlja pas kojega vozač nehotice usmrti. Vozilo zatim završi u radionici, gdje radnik Vahid u vozaču prepoznaje svojeg mučitelja iz prošlosti, čovjeka po imenu Eghbal. Odlučan osvetiti mu se zbog gubitka zdravlja dok je bio u zatvoru, Vahid ga otima s namjerom da ga likvidira. No, nije siguran je li to doista on, jer ga se sjeća samo po ortopedskoj nozi. Kako bi razriješio dvojbu, dolazi u kontakt s ostalim žrtvama Eghbalovih postupaka, što će uvelike zakomplicirati situaciju, ne samo zbog pitanja identiteta otetog muškarca, nego i opravdanosti sadašnje osvete.

Rečenica koja odzvanja i danas

Paralelno razvijajući priču o režimu koji bez suđenja, i ponajprije radi vlastite zaštite, progoni i muči neistomišljenike, i onu o ljudima suočenima s dvojbom znači li kažnjavanje nasilnika zapravo potvrdu nasilničkog obrasca, redatelj i scenarist pokazuje ne samo majstorsko umijeće u vođenju radnje, nego i izoštren osjećaj za percepciju publike. Malo-pomalo uvlači gledatelje u priču i njezino ozračje, sve do točke u kojoj se i sami zateknu usred središnje moralne dvojbe. Žanrovske odrednice trilera pritom dodatno dinamiziraju film, vodeći ga prema sjajno osmišljenom završetku u kojem jedan zvuk govori sve.

Predvodeći uvjerljivu glumačku ekipu, u glavnim su ulogama Vahid Mobasseri i Ebrahim Azizi, dok Jedan običan incident, čiji su koproducenti iz Francuske i Luksemburga, nastavlja svoj put prema novim strukovnim priznanjima. U međuvremenu, u stvarnosti se sve češće može čuti: "Neće još dugo." Čini se, ipak, da hoće, barem još neko vrijeme.