'Počeo je treći svjetski rat… Zar ovako izgleda smak svijeta…' Rečenice su to koje su čuju u španjolsko-francuskoj drami 'Sirāt', premijerno prikazanoj na ovogodišnjem 78. filmskom festivalu u Cannesu, na kojem je ovaj rad Ólivera Laxea, španjolskog redatelja rođenog u Parizu, osvojio jedno od glavnih festivalskih priznanja. 'Sirāt' je uz njemački film 'In die Sonne schauen' redateljice Masche Schilinski ovjenčan Nagradom stručnoga ocjenjivačkog suda te je dobio još nekoliko priznanja, među kojima su Cannes Soundtrack Award za skladateljski rad Kangdinga Raya te Pseća palma za angažman četveronožaca Pepe i Lupite.

Usto, film se već sada uvrštava na popise ponajboljih ostvarenja u 2025., a časopis Variety u ranoj fazi prognoza svrstava ga među pet naslova koji bi mogli biti nominirani za Oscara u kategoriji najboljega međunarodnog filma. Film je nakon Cannesa nastavio svoj festivalski put predstavivši se i publici 18. festivala mediteranskog filma u Splitu, kao i gledateljima 72. pulskoga filmskog festivala u programu Greater Adria, a čeka ga i sjevernoamerička premijera na prestižnom te jubilarnom 50. međunarodnom filmskom festivalu u Torontu (TIFF) ovog rujna.

Odjeci Ukrajine i Gaze

Kada se u nekom filmu počne govoriti o trećem svjetskom ratu, a u središtu mu nisu eskalacije vezane uz povijesni Hladni rat, nego je riječ o aktualnoj priči, teško se oteti dojmu da su globalne napetosti i neizvjesnosti suvremenog doba – koje karakteriziraju krvavi ratovi u Ukrajini i Pojasu Gaze, sa sada već stotinama tisuća ubijenih i ranjenih civila i vojnika – itekako utjecale na filmsku umjetnost. Pritom je film 'Sirāt' niskointenzitetni odjek tih zbivanja jer na primjeru nekolicine protagonista visokointenzitetno progovara o sudbinama ljudi koji su istodobno taoci vlastitih ograničenja te ograničenja okoline. I one neposredne, i one puno šire, na koje ne mogu utjecati.

Mogu utjecati samo na to hoće li stradati prije ili kasnije, odnosno na koji će se način snaći ili ne u kovitlacu događaja čija se kobna centripetalna sila odavno generirala. Ovo je film koji će svojim razvojem radnje, likovima i kontekstom djelovati ili opijajuće ili odbijajuće za pojedine gledatelje. Međutim nemoguće mu je poreći sinergiju izvornog zapleta i ozračja s referencama ne samo na filmske uzore iz bliže ili dalje prošlosti, nego i na lucidno iščitavanje političkog, društvenog i kulturnog trenutka u kojem se svijet nalazi.

Rave u Sahari

Prepoznao je to i zasigurno najpoznatiji španjolski sineast protekla pola stoljeća Pedro Almodóvar te je jedan od koproducenta filma Ólivera Laxea, kojemu je ovo četvrto cjelovečernje igrano ostvarenje u karijeri (Svi ste vi kapetani, Mimoze, Što gori). Sve je dosadašnje radove također prikazao u Cannesu te za njih, kao i za 'Sirāt', napisao ili supotpisao scenarij. U svom se novom radu Laxe beskompromisno – i sadržajno i vizualno – bavi skupinom ljudi koje će nenadano povezati rave party u marokanskom dijelu Sahare, čije će se iznenadno otkazivanje pretvoriti u spas pojedinačnih života, kao i bojazan da je spas cijelog čovječanstva uzaludan.

U središtu je zapleta sredovječni Španjolac Luis koji sa svojim maloljetnim sinom Estebanom stiže na spomenuto glazbeno-plesno događanje usred pustinje da bi ušao u trag starijoj kćerki Mar, nestaloj prije nekoliko mjeseci. I dok mnoštvo ljudi pleše nesvjesno bilo čega oko sebe, vojska prekida zabavu, rastjeruje ljude te posebno upozorava njezine sudionike s putovnicama Europske unije. Očito je došlo do eskalacije krize u svijetu za koji dio nazočnih s pravom pretpostavi da je riječ o početku novoga globalnog sukoba. Luis i Esteban na zabavi upoznaju skupinu ravera iz Francuske, a to su Bigui, Stef, Josh, Tonin i Jade, te unatoč njihovim upozorenjima i zapovijedi vojske krenu prema jugu, na kojem se održava drugo okupljanje poklonika ovog tipa zabave, a na njemu je možda i Mar. Upućeni jedni na druge, svi oni niti ne slute da je istinski treći svjetski rat ono što će se dogoditi baš njima osobno sa svim gubicima te grčevitim načinima preživljavanja.

Ono što 'Sirāt' čini posebnim i vrijednim visokih ocjena koje je dosad dobio jest spoj redateljeva ustrajavanja na istodobnom profiliranju pojedinih likova, njihove unutargrupne dinamike i nevidljivog kolektiva koji će, baš kao i oni, postati žrtvom trajnoga (ne)ljudskog nagona za autodestrukcijom. Ovdje je rat samo naznačen, ali se njegova logika uništavanja, počesto bez ikakvog razloga, itekako osjeća.

Pustinja kao lik u priči

Ni izbor marokanske pustinje, odnosno Maroka, koji već desetljećima drži pod okupacijom velik dio Zapadne Sahare, za koju je UN svojedobno uzaludno predložio referendum o samoodređenju, kao i put protagonista prema Mauretaniji, nije slučajan. To je prostor koji politički savršeno oslikava sve regionalne i globalne hipokrizije, a priroda mu je podjednako prijeteća prema čovjekovoj potrebi da je ukroti. Nekoliko doslovce neočekivanih, šokantnih prizora to samo naglašava, a kako preživjeli likovi idu sve dalje na svom uzaludnom putu, tako se i postavlja pitanje o smislu života, odnosno ima li ga u trenucima najvećih osobnih tragedija te onih koje veoma lako mogu zahvatiti cijeli svijet.

Pustinja kao svojevrsni lik u priči te redateljevo korištenje svih bitnih elemenata međužanra filma ceste efektno učvršćuju dramski luk i rafinirano odaju počast slično intoniranim filmskim klasicima poput 'Nadnice za strah' iz 1953. u režiji Francuza Henri-Georgesa Clouzota ili serijala 'Pobješnjeli Max', iniciranog 1979. u izvorniku Australca Georgea Millera. Mada se utjecaj ovih, ali i nekih drugih radova, poprilično osjeća u ovom filmu Laxea, cjelina je dovoljno inovativna, sugestivna i, što je najvažnije, autentična, posebice u dosluhu sa sadašnjim vremenom, pa je 'Sirāt' rad koji će i sam postati nadahnućem za neke nove priče o vlastitim i globalnim iskušenjima.

U glavnoj je ulozi cijenjeni španjolski glumac Sergi López (Harry, vaš dobronamjerni prijatelj, Panov labirint) kao Luis, njegova sina Estebana tumači izvrsni mladi Bruno Núñez Arjona, a u ulogama ravera odreda su neprofesionalni glumci, čija je svježina ključno dinamizirala priču. Naslov se filma odnosi na arapsku riječ za put koji, u kontekstu ovog filma, spaja raj i pakao, a redatelj ga je osmislio kao oblik prolaska, i to kroz pustinju kao čistilište.

Sudnji dan u Hollywoodu

I dok je 'Sirāt' punokrvni primjer filmskog arthousea o smaku svijeta iz osobne perspektive, tema sudnjeg dana ne mimoilazi ni filmove koji s neusporedivo većim proračunom ciljaju na status ljetnih kinohitova. Holivudske ponajprije. U slučaju znanstvenofantastičnog akcijskog spektakla 'Fantastična četvorka: Prvi koraci' taj je proračun premašio brojku od dvjesta milijuna dolara, što znači da će ovaj, prvi dio šeste faze Marvelova filmskog univerzuma (MCU) morati utržiti najmanje tri puta toliko da bi ga se smatralo komercijalnim uspjehom.

Je li publika diljem svijeta zasićena ili ne recentnim ekranizacijama pustolovina superjunakinja i superjunaka američke izdavačke kuće Marvel Comics, mogao bi pokazati upravo ovaj rad koji se konceptom odmiče od ranijih trideset i šest naslova iz superserijala započetog filmom 'Iron Man' iz 2008. Pritom 'Fantastična četvorka', kao družina astronauta kojima je izlaganje kozmičkim zrakama podarilo nevjerojatne moći, datira od 1961., kada se na kioscima pojavio prvi broj stripa s njihovim avanturama.

Retrofuturistički New York

Autori su joj bardovi žanra, tekstopisac Stan Lee i ilustrator Jack Kirby, a filmske prilagodbe popularne četvorke imale su promjenjiv uspjeh. Prvi pokušaj iz 1994. nije ni doživio javno kinoprikazivanje; drugi iz 2005., u režiji Tima Storyja, prošao je solidno, ali njegov nastavak iz 2007. zaustavio je planirani serijal; još je slabije prošlo obnavljanje serijala 2015. redatelja Josha Tranka te se pretvorilo u komercijalni debakl. Ovogodišnji film kreće ispočetka, s posve novom glumačkom postavom i kreativnim pristupom te je i najuspjeliji. Očito tražeći drukčiji ton priče i stil vizualizacije, autori filma na čelu s redateljem Mattom Shakmanom, pouzdanim kreatorom televizijskih serija (WandaVision, Velika), odlučili su osmisliti alternativnu prošlost Zemlje te su 'Fantastičnu četvorku' vremenom radnje vratili u 1960-e.

U retrofuturističkom New Yorku naslovni junaci, znanstvenik Reed Richards, koji ima moć rastezanja, njegova supruga Sue Storm sa sposobnošću nevidljivosti, zatim njezin brat Johnny, koji se pretvara u leteću buktinju, te Reedov najbolji prijatelj Ben Grimm, koji se preobrazio u snažnu stijenu, moraju spriječiti svemirsko biće Galactusa jer želi doslovce proždrijeti Zemlju. To neće učiniti samo ako mu Reed i Sue ustupe svoga novorođenog sina s također fantastičnim moćima koje ga mogu osloboditi prokletstva. Podsjetivši u nekom trenutku na spoj drame 'Sofijin izbor' iz 1982. Alana J. Pakule i poemu 'Kugina kuća' Augusta Šenoe, nova 'Fantastična četvorka' uspijeva održati finu ravnotežu između nečega novog i svježeg te rutinskih elemenata ovakvog tipa projekta, a ponajbolji dio filma poigravanje je retro ugođajem i optimizmom sjećanja. Glumce predvodi sve traženiji Pedro Pascal (serija The Last of Us), a slučajno ili ne, ovu ćemo družinu superjunaka ponovno vidjeti dogodine u filmu 'Osvetnici: Sudnji dan'. Ništa čudno.