'Kada stvarnost stalno gledaš naglavačke, možda je stvarnost obrnuta.' Kaže to jedna od junakinja njemačke obiteljske drame – a zapravo šire, i socijalne, i psihološke, pa i političke drame – 'Gledati u Sunce' redateljice i scenaristice Masche Schilinski. Ovo je njemačkoj autorici drugi dugometražni igrani film u karijeri nakon prvijenca 'Die Tochter' iz 2017. godine te najveći međunarodni uspjeh. Recentnim je ostvarenjem, naime, osvojila nagradu Ocjenjivačkog suda na 78. filmskom festivalu u Cannesu prošlog svibnja, podijelivši je s još jednim radom koji se našao na samom vrhu popisa najboljih filmova u 2025. godine, a to je španjolska drama 'Sirāt' redatelja Olivera Laxea.

Oba su se filma našla i na vrhu popisa radova s najviše nominacija za aktualne Europske filmske nagrade (EFA), 'Gledati u Sunce' s osam, a 'Sirāt' s jednom više, te su oba na užem popisu Američke filmske akademije u kategoriji najboljega međunarodnog filma. Na tom se popisu nalazi i tuniska ratna drama 'Glas Hind Rajab', čija je redateljica i scenaristica Kaouther Ben Hania bila nominirana za Oscara za dugometražni dokumentarni film 'Četiri kćeri' iz 2023. godine. I u njezinu filmu stvarnost, ratna, krvava, vezana uz sukob u Gazi, djeluje kao da je se gleda naglavačke i kao da je neprestance obrnuta. Jer – što reći za situaciju u kojoj jedno dijete očajnički vapi za pomoći odraslih usred besmisla rata i uništavanja.

Od Njemačke do Palestine

I 'Gledati u Sunce' i 'Glas Hind Rajab' stigli su u hrvatska kina u sklopu novopokrenute Sezone Europskih filmskih nagrada, čiji je inicijator Europska filmska akademija sa sjedištem u Berlinu, a od 1988. godine i dodjeljuje svoja godišnja priznanja. Zamijenivši raniji Mjesec europskog filma, Sezona Europskih filmskih nagrada započela je 18. studenoga prošle godine u Sevilli objavom nominacija za ovogodišnja priznanja, a vrhunac joj je bila sama dodjela u Berlinu u subotu 17. siječnja. Pritom su u 125 europskih gradova te prvi put u četiri grada izvan Europe prikazivani filmovi nominirani za EFA-u s ciljem promidžbe europskoga filmskog stvaralaštva i približavanja radova europskih kinematografija publici.

Međutim oba će filma i dalje obilježavati početak kalendarske godine koji je tradicionalno, kada je riječ o filmskoj umjetnosti, u znaku svečanih dodjela strukovnih nagrada. Iako su radovi Schilinski i Ben Hanije različiti i temom, i pristupom, i komunikacijom s publikom, oba su autentične priče o nasilju koje, bilo prikriveno i potmulo, bilo otvoreno i bešćutno, razara mikrosredine i pojedince u njima, bivajući konstantom u promatranim sredinama. To je u slučaju filma 'Gledati u Sunce' njemačko društvo prikazano u stoljetnom rasteru na primjeru seoske kuće i njezinih stanovnica, a u slučaju 'Glasa Hind Rajab' kao kulminacija tek nešto kraćega ratnog sukoba na Bliskom istoku, vezanoga uz Palestinu i Izrael.

Teška priča iz kolijevke Pruske

Ni jedan ni drugi film pritom nije jednostavno gledati. Dapače. Opet iz različitih razloga. Schilinski slaže kompleksnu priču koja se vremenski proteže kroz više od sto godina, od vremena uoči Prvoga svjetskog rata do 21. stoljeća. Priči je zajedničko mjesto radnje, seosko imanje u njemačkoj regiji Altmark, povijesno zvanoj 'kolijevka Pruske', a ona je tijekom Hladnog rata bila u Istočnoj Njemačkoj.

Redateljica publiku od samog početka dvoipolsatnog filma pretvara u angažirane promatrače obiteljske sage neprestance mijenjajući fokus na središnje likove, desetljeća u kojima se zbiva trenutačna radnja te na mrežu složenih odnosa u obitelji čije su članice – od najmlađe Alme iz kronološki prve priče, preko Erike i Angelike iz kasnijih razdoblja, do Lenke iz sadašnjosti – i same promatračice ili akterice emocijama zgusnutih događaja kojima dominiraju pitanja života, smrti, nasilja, seksualnosti i hijerarhije.

Film je narativno složen karusel čije dionice nije lako dokučiti, a čemu ključan doprinos daju upečatljiva filmska izražajna sredstva na čelu s briljantnim snimateljskim radom redateljičina životnog partnera Fabiana Gampera. Njegova kamera i sama postaje svjedokinjom unutarnjih i vanjskih trauma glavnih junakinja te kao da i sama traži fokus na ono što je u tom trenutku konstitutivno za njihova stanja i odnose, a kojih nije malo i koja su slojevita.

S koljena na koljeno

Vremenski razlomljen, no ozračjem stopljen, film započinje prikazom djevojke Erike u (po)ratnim 1940-ima, a ona živi na spomenutom imanju fascinirana ujakom Fritzom, već godinama prikovanim za krevet zbog gubitka potkoljenice. Nju će sudbina odvesti prema bijegu iz sredine u kojoj teško može pronaći sreću… Tri desetljeća ranije djevojčica Alma u istoj kući svjedoči stradanju starijeg brata Fritza, kojega roditelji ni pod koju cijenu ne žele dati u vojsku, a ona na dječji način spoznaje smrt kroz gubitke bližnjih… U 1980-ima tinejdžerica Angelika živi uz majku koja je stalno predmet zadirkivanja obitelji, a i sama je predmet interesa rođaka Rainera i njegova oca, što će kad-tad dovesti do njezine odluke o bijegu… U 21. stoljeću imanje preuređuje Angelikina kći Christa, a njezina kći Lenka na samom završetku obiteljskog slijeda (samo)spoznaja čeka na vlastito razrješenje.

Premda veoma originalan i pripovijedanjem i vizualizacijom, film 'Gledati u Sunce' evocira duh romana 'Buddenbrookovi' Thomasa Manna, kao i filmove poput 'Bijele vrpce' redatelja Michaela Hanekea. Ipak, Schilinski svoj portret jedne obitelji i društva, odnosno društava u kojima njezine članice i članovi dijele kolektivne zadatosti, minuciozno predstavlja kroz transgeneracijski položaj žena, počesto determiniran potmulim nasiljem u obitelji i izvan nje. To se nasilje ne reflektira samo u iskustvu četiri opisana ženska lika u središtu zbivanja, nego i nizom sporednih, te je film 'Gledati u Sunce' jedan od ponajboljih filmsko-filozofskih manifesta u posljednje vrijeme zagovaranja slobode i ravnopravnosti. Ovo je film koji zahtijeva krajnju koncentraciju, ali je dobit svega toga višestruka.

Tuniska priča iz Gaze

I tuniski kandidat za Oscara, 'Glas Hind Rajab', zahtijeva aktivne gledatelje jer je i njegova redateljica Ben Hania realizirala redateljski inovativan rad. Nadahnuta ili, točnije rečeno, potresena snimkom glasa naslovne palestinske djevojčice iz Pojasa Gaze, stradale u jednoj od eskalacija posljednjega dvogodišnjeg rata, tuniska filmašica kombinira tu snimku s igranim dijelovima priče kako bi gotovo dokumentaristički rekonstruirala zbivanja kobnoga 29. siječnja 2024. godine. Tada su djelatnici palestinskoga Crvenog polumjeseca telefonski stupili u kontakt sa šestogodišnjom Hind Rajab nakon što je ostala sama u vozilu u kojem je vatra izraelskih snaga ubila ostatak njezine šire obitelji.

I dok djetetova majka očajnički traži od Crvenog polumjeseca da pomogne njezinoj kćerki, sami djelatnici grčevito traže način na koji osigurati siguran prolaz njihova vozila do djevojčice kojoj svakog trenutka prijeti smrt. Povlačeći sve moguće profesionalne i političke veze da bi se spasio jedan nedužni život, u stožeru Crvenog polumjeseca rastu tenzije i frustracije jer je sve manje izvjesno da će doći do spasonosnog rješenja, čak i onda kada se osigura put do Hind, čija hrabrost i dječja percepcija stvarnosti ne prestaju impresionirati kroz njezin glas i poruke…