Prije nego što će krenuti u 'Coldplay Cover', jedan od bisera sa svog drugog albuma, Jasper Llewelyn, frontmen londonske osmorke caroline, potvrdit će pretpostavku koju smo formirali o ovom bendu slušajući njihove studijske albume. Oni, naime, svoje guste, stalno evoluirajuće simfonije umiranja u ljepoti katkad zbilja skladaju u odvojenim prostorijama. U slučaju ove pjesme, ispričao je Jasper, konkretno su bili u pitanju dnevna soba i kuhinja stana njihovog menadžera, a u svaku prostoriju grupiralo se njih četvero i, spajajući dva podjednako krasna napjeva, stvorili treći, još ljepši.

Domaćinska atmosfera dnevne sobe, a bome i kuhinje, prevladavala je i u zagrebačkom Primariusu, pregrađenom segmentu prostora nekadašnje Hale od kojeg još uvijek imamo PTSP s prvog koncerta grupe The Smile u životu. I sinoć je na trenutke bilo prilično vruće, no caroline su svojom prigušenom bukom u kojoj iznenađenja vrebaju iza svakog ugla utišali tristotinjak prisutnih, pa čak i pivske frižidere.

Piramidalni post-rock

Složeni u piramidalnu formaciju s bubnjarem kao stošcem koji na okupu drži rasplinute zvukove gudačkih, puhačkih, trzačkih instrumenata i vokala, ponekad zvučno obrađenih do neprepoznatljivosti, osmero Londonaca dijele zajedničku vjeru u igru kao metodu stvaranja glazbe. Iako ćete u njihovom zvuku naći poznate asocijacije, uglavnom na bendove kojima su nas odgojili sinoćnji organizatori – Žedno uho koje se pridružuje 50. rođendanu KSET-a – caroline su ipak drugačija vrsta istraživača: spontani u stvaranju, razigrani u izvedbi ali pripitomljeni u ljepoti.

Ako postoji nešto što dijele s najinventivnijim imenima post rock glazbe, od GYBE! preko Tortoise do islandskih Múm, to je izostanak jednostavnih rješenja. Njihova violina nikad nije samo violina, već pustinjska zvijer, ranjeni kojot ili cvrkutava ptica. Njihovi vokali mogu biti nježne, gotovo klapske harmonije, ali i izobličeni autotune vapaji. U njihovim rukama truba, trombon i engleski rog mogu harmonijski popunjavati prostor, ali i presjeći pjesmu zvukom nalik naglom propuhu.

Oslobođenje od zla

A taj osjećaj stalnog iščekivanja iznenađenja je upravo ono što nam je nedostajalo u shematskoj glazbi kakva se danas pretežno stvara. Drugi album 'caroline 2', koji su u cijelosti sinoć odsvirali, ispresijecan je rijetkim pjesmama s prvog albuma, poput 'Good morning (red)', sklepane u vrijeme entuzijazma zbog borbe Jeremyja Corbyna za vraćanje britanskih laburista na pravi put. Za kraj su nas pomeli nevjerojatnom, rastrzanom 'Total euphoria', možda i najmoćnijom pjesmom nekog svježeg benda koji smo čuli u protekloj godini, godini u kojoj je 'caroline 2' završio pri vrhu ljestvica albuma godine svih glazbenih medija koji drže do sebe.

U prisustvu tristotinjak ljudi koji su pretežno došli u Primarius s Trnjanskih kresova, taj kraj koncerta zazvučao je istodobno kao katarzični rasplet ideološkog rata na ulicama Zagreba, ali i kao povratak glazbi kao duhovnoj hrani. Ako ste htjeli pobjeći od uličnih parada i kakofonije likova koji blate sjećanje na slobodu, sinoć ste se imali gdje ušuškati, uz poznata lica i glazbu spontanosti, emocija, optimizma i vjere u bolju budućnost. Caroline su nas sinoć oslobodili od svog zla oko nas.