"Ja… nisam nasilna osoba. Ali, ovaj čovjek… njega bih mogao ubiti čekićem." Izjava je to koja možda ponajbolje sažima sve suprotnosti na kojima počiva brazilski politički triler Tajni agent, čiji je redatelj i scenarist Kleber Mendonça Filho. Njegov je glavni junak nekadašnji perspektivni istraživač u tehničkom institutu Armando Solimões, koji u vrijeme karnevalskih dana 1977. u brazilskoj luci Recife pod krinkom pokušava naći način da sa sinom Fernandom pobjegne iz zemlje, dok su mu za petama okrutni plaćeni ubojice korumpiranog industrijalca Ghirottija čijim se poslovnim planovima svojedobno odbio pokoriti.

Upravo bi njega Armando mogao ubiti čekićem s obzirom na zla koja je počinio, ali se čini da je ovakva izjava više izraz njegove frustracije zbog svega onog što Ghirotti i njemu slični predstavljaju u Brazilu u 1970.-ima, dok zemlju gotovo desetljeće i pol pritišće autokratska vlast, odnosno vojskom posredovana diktatura uspostavljena 1964. U svojim ranim četrdesetima Armando je de facto izbjeglica u vlastitoj domovini koji u privremenom utočištu uz druge disidente čeka prigodu za bijeg. Hoće li je dočekati ili je autokracija spretnija? Ili spremnija na ubojstva čekićem?

Tajni agent, koji je u biti spoj neonoirovski ugođenoga političkog trilera te osobne i povijesne drame, jedno je od najbolje ocijenjenih ostvarenja filmske umjetnosti u 2025. godini. Premijerno je prikazan prošlog svibnja na 78. filmskom festivalu u Cannesu, gdje se natjecao za Zlatnu palmu osvojivši najveći broj nagrada, među kojima i onu za najboljeg redatelja i najboljeg glumca Wagneru Mouri za ulogu Armanda Solimõesa, alias Marcela Alvesa, kao i njegova sina Fernanda u odrasloj dobi. Moura je nedavno nagrađen i Zlatnim globusom za najbolju glavnu mušku ulogu u drami, a ovo je priznanje pripalo i samom radu u kategoriji najboljeg filma izvan engleskoga govornog područja, u kojoj su bili i favorizirani naslovi Jedan običan incident te Sentimentalna vrijednost.

Već ima četiri nominacije za Oscara

S njima se brazilski film natječe i na nadolazećoj 98. dodjeli Oscara u kategoriji najboljega međunarodnog filma, pri čemu ga je Američka filmska akademija za svoju godišnju nagradu predložila u još tri kategorije: najboljeg filma, najbolje glavne muške uloge te najboljeg odabira glumačke ekipe, odnosno, castinga kao nove kategorije. Iako je u oscarovskoj utrci i norveški kandidat Sentimentalna vrijednost u režiji Joachima Triera, s ukupno devet nominacija, trenutačni favorit, ne bi iznenadilo da Tajni agent ponovi prošlogodišnji uspjeh brazilske kinematografije, kada je Oscar pripao političko-biografskoj drami Još sam tu Waltera Sallesa, također ostvarenju o posljedicama dvadesetjednogodišnje brazilske diktature, koja je potrajala do 1985., na živote pojedinaca koji su joj se suprotstavljali na različite načine, često uz cijenu gubitka života, obitelji i integriteta.

I dok Sallesov film govori o konkretnim, stvarnim pojedincima, Tajni agent je fikcija koja se čvrsto oslanja na stvarne okolnosti predmetne sredine i razdoblja. Pritom je redatelj Kleber Mendonça Filho odlučio spojiti raskošni kolorit brazilskog podneblja i načina života s represivnim političkim režimom koji je, od samog vrha do svih izvršitelja na terenu, beskrupulozno proganjao svoje protivnike, istodobno održavajući i – odražavajući – korupciju, nekompetentnost i hipokriziju. Film obiluje referencama na brazilsku popularnu kulturu, među kojima je i kod nas krajem 1980.-ih rado gledana telenovela Robinja Isaura, koja je u to vrijeme paradoksalno zrcalila sliku jedne naoko privlačne zemlje za odmor i opuštanje, no ne i zemlje ugodne za život većine njezinih stanovnika, stiješnjenih između brutalne vlasti i prijetećeg siromaštva.

Efektan kontrast između privlačne zemlje i odbojnog režima

Premda je Brazil u vrijeme predsjednika Ernesta Geisela od 1974. do 1979. – čije portrete redatelj namjerno provlači kroz filmsku radnju – nastojao ublažiti krutost vojne diktature, tim su se pokušajima usprotivili tvrdolinijaši, te je 1977. kao godina radnje u filmu i dalje opasno vrijeme, u kojemu pojedinci poput središnjeg junaka imaju samo dvije mogućnosti: ostati u zemlji riskirajući vlastiti život, ili pak pobjeći iz nje te u inozemstvu dočekati priželjkivanu promjenu vlasti.

Osim što efektno uspostavlja kontrast između privlačne zemlje i odbojnog režima, autor filma – koji je karijeru započeo kao diplomirani novinar i filmski kritičar – priču obogaćuje posvetama filmskoj umjetnosti. Dio se priče zbiva u kinu São Luiz, gdje kao operater radi otac junakove preminule supruge Fátime, čuvajući Fernanda do očeva dolaska, a uz mnoštvo filmskih plakata i fotografija, pričom dominira lajtmotiv kinohita Ralje iz 1975. Stevena Spielberga. Premda se plaši samog pogleda na filmski plakat, mali Fernando žarko želi pogledati film, dok se uz središnju pripovjednu liniju paralelno razvija i priča o morskom psu u čijem je truplu pronađena ljudska noga koja dobije vlastitu narativnu putanju, osobito ekscentričnu kada se pojavi u parku u kojem se okupljaju homoseksualci.

Kako film odmiče, sve se zahuktava

U tim trenucima redatelj poseže i za apsurdnim humorom, primjerice na samom početku filma, kada glavni junak putuje žutom Volkswagenovom Bubom, koja se nakon svojedobnog prestanka proizvodnje u Njemačkoj nastavila proizvoditi u Brazilu. Stigavši na benzinsku postaju, Armando nailazi na leš ubijenog čovjeka koji već danima nitko nije uklonio, a dočeka i policajce koje tijelo također ne zanima – važnija im je njegova donacija policijskom karnevalu. Ili barem pokoja cigareta. I to je Brazil u vrijeme diktature, mada ni kasnija demokracija nije donijela korijenite promjene kada su posrijedi javne službe i odnos prema korupciji. Osjeti se to i u redateljevu prikazu suvremenog doba u kojem dvije studentice istražuju što se dogodilo sa središnjim likom priče, te čega se sjeća njegov sada odrasli sin koji kao liječnik radi u jedinici za prikupljanje krvi uređenoj na mjestu nekadašnjeg kina.

Gotovo trosatnog trajanja, film je narativno podijeljen u tri cjeline te postaje sve dinamičniji i povezaniji kako se slaže mozaik zapleta, a diktatura i njezini oponenti prikazuju uz redateljev osjećaj za detalje i detektiranje manjih ili većih nesavršenosti u funkcioniranju svačijeg plana u priči. Tako će se Armando privremeno naći pod skrbi postarije Done Sebastiane, zagovornice anarhizma i komunizma, u čijem se domu nalaze i ostali bjegunci pred autokracijom. Pod lažnim imenom zaposlit će se u službi za identifikaciju, tražeći bilo kakav trag o svojoj majci, te svjedočiti pred zagovornicima demokracije i slobode tiska o načinu na koji je spomenuti Ghirotti planirao uništiti Armandov javno financirani institut radi vlastite financijske koristi.

Sve što se može učiniti sutra, treba odgoditi za prekosutra

Gotovo trosatnog trajanja, film je narativno podijeljen u tri cjeline te postaje sve dinamičniji i koherentniji kako se mozaik zapleta postupno slaže. Diktatura i njezini oponenti pritom su prikazani uz redateljev istančan osjećaj za detalj, kao i za detektiranje manjih i većih pukotina u funkcioniranju svačijeg plana. Tako se Armando privremeno nalazi pod skrbi postarije Done Sebastiane, zagovornice anarhizma i komunizma, u čijem se domu okupljaju i drugi bjegunci pred autokracijom. Pod lažnim imenom zapošljava se u službi za identifikaciju, pritom bezuspješno pokušavajući doći do bilo kakva traga o svojoj majci, te svjedoči pred zagovornicima demokracije i slobode tiska o načinu na koji je spomenuti Ghirotti planirao uništiti Armandov javno financirani institut radi vlastite financijske koristi.

Najuzbudljiviji je dio filma njegova posljednja trećina, u kojoj Ghirottijevi plaćeni ubojice i sami unajmljuju plaćenika, doživljavajući ga "kao životinju" – što će se pokazati kobnim – kako bi likvidirali Armanda, u što će se uplesti još jedan korumpirani pripadnik režima, šef policije Euclides. Na taj način Tajni agent postaje svojevrsna sociološka studija brazilskog društva toga vremena pri čemu ne nedostaje ni crnog humora, baš kao ni satiričnih žaoka, koje izvrsno dočarava pjesma sa stihovima o tome da sve što se može učiniti sutra, treba odgoditi za – prekosutra. Ta je "filozofija odgađanja" u filmu dobila potvrdu i u duhovitim i u krvavim prizorima, a sve kroz misao da diktature u sredinama u kojima je ona životni moto u nekom trenutku i same podlegnu odgođenoj propasti.

Uspjeli spoj različitih elemenata

Redatelj Kleber Mendonça Filho neprijeporno je vješt u korištenju sinergičnih sredstava izražavanja te lucidan u stvaranju ozračja u kojem njegovi protagonisti i antagonisti, ma što god napravili, teško mogu imati svijetlu budućnost. Ne samo zbog mjesta i vremena u kojima se nalaze, već prije svega zbog vlastite kobi. Debitiravši u 44. godini života filmom Zvukovi iz susjedstva (2012.), Mendonça se sljedećim ostvarenjima Aquarius (2016.) i Bacurau (2019.), također prikazanima u Cannesu, etablirao kao autor društveno angažiranih radova u kojima iz perspektive ugroženih pojedinaca minuciozno šiba nasilje moćnika – bilo političkih, bilo poslovnih – fokusirajući se na makar i uzaludne pokušaje otpora njihovim uzurpacijama.

Sve je to u Tajnom agentu dobilo iznimno uspjeli spoj različitih elemenata, pristupa i emocija, uz vrhunsku glumačku ekipu u kojoj i najmanja uloga daje važan doprinos cjelini. Uz Wagnera Mouru, poznatog po filmu Elitna postrojba i njegovu nastavku, te seriji Narcos, svakako treba istaknuti i nedavno preminuloga njemačkog glumca Uda Kiera, s kojim je Mendonça surađivao i u prethodnom filmu. Kierovih par minuta u kadru govori sve i o njegovoj glumačkoj izražajnosti, i o režimu s kojim se redatelj obračunava u filmu. Pritom su za neke obračune od korištenja čekića puno ubojitiji filmovi poput ovog.