Kad bi postojao neki alternativni Stranger Things, u kojemu glazbu ne kuriraju katalozi velikih izdavačkih kuća, već istinski ljubitelji glazbe, Steve Wynn danas bi bio legenda za čiji se autogram otimaju klinci. Možda ne baš legenda proporcija Toma Verlainea ili Neila Younga, ali – prebacimo se na trenutak u svijet komedije – možda veličine Martina Shorta. Na njega nas je, naime, sinoć podsjetio u četrdeset i kusur godina starom sakou, tvoreći s bubnjarem Dennisom Duckom – pljunutim Steveom Martinom – braću blizance komičarskog para iz serije 'Only Murders in the Building'.

Taj četrdeset i kusur godina star sako svojevrstan je simbol priče o albumu 'Medicine Show', a Wynn i poluoriginalna postava benda The Dream Syndicate u cijelosti su ga izveli sinoć u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Četrdeset i kusur godina držao je Wynn taj sako u ormaru, otimajući se s diskografskim gigantom A&M-om oko autorskih prava za spomenutu ploču objavljenu 1984., prvu iz druge faze rada benda koji će prijelomno utjecati na američki kozmički rock i direktno izroditi hrpu potomaka, od Calexica do Wilca.

Nakon skoro trideset godina pravne borbe Wynn i ekipa konačno su vratili taj album u svoj autorski posjed te ga objavili za engleski Fire Records. Povod je to i ove revizionističke turneje, srećom ne i obljetničke, već turneje na kojoj – kako smo se sinoć uvjerili – legende kalifornijske Paisley Underground scene sviraju za skroman honorar, iz čistog užitka. A sako, i u to smo se uvjerili, Wynnu i nakon tolikih godina stoji kao saliven.

Povratak u budućnost

No da bismo došli do glavnog jela, trebalo je provariti ništa manje ukusno predjelo u vidu materijala iz 21. stoljeća, pomno biranih pjesama snimljenih nakon ponovnog okupljanja benda 2012. godine. Uz stabilnu ritam sekciju oživljenu iz osamdesetih, a čine je Dennis Duck i Mark Walton, na toj misiji Wynna prate još gitarist Jason Victor, jedini koji u vrijeme nastanka 'The Medicine Showa' nije bio ni rođen, i Chris Cacavas, legenda amerikane iz sjene i lik kojega smo već vidjeli u ulozi Wynnova vjernog Sancha Panse, ali i s Calexicom i pokojnim Jasonom Molinom.

Petero sjajnih muzičara poput ljepila na okupu drži Wynnov mistični vokal i topli zvuk antiknog Epiphonea, ali svaki donosi i neskroman komad vlastite osobnosti. Waltonove bas linije klize kao da su izašle iz štale Butthole Surfersa, nervozne solaže Victora dolaze izravno iz škole ponajvećeg gitarista alternativnog rocka, Wilcovog Nelsa Clinea, a posebna je priča Cacavas, koji bendu daje ne samo groove, već ekstremnu širinu zvučne palete, od soula do kraut rocka. U tom prvom dijelu koncerta najbolje su nam zvučale 'Out of My Head', 'Glide' i 'How Did I Find Myself Here', sve tri s istoimenog albuma kojim The Dream Syndicate dokazuju da i nakon pola stoljeća rada znaju stvarati izvanvremensku glazbu.

Oživljavanje bolje prošlosti

Slijedi teleportacija u osamdesete, ali The Dream Syndicate nisu bend koji će samo replicirati prijelomni album. Bilo bi to dosadno, kaže Wynn, pa će 'The Medicine Show' odsvirati onako kako su ga i tada svirali na koncertima, a to je bilo vrijeme u kojem su išli na turneje s bendovima kalibra R.E.M. ili U2. To znači da će već nakon uvodne 'Still Holding On To You' skočiti na B stranu i raspjevati prve redove pjesmom 'Bullet With My Name On It', a potom se strpljivo dokotrljati do kraja ploče. A ona – znamo svi – završava jednim od najljepših zavodničkih uleta u povijesti rokenrola, veličanstvenom 'John Coltrane Stereo Blues', koja će direktno izroditi estetiku velikih američkih kul bendova kao što je Morphine.

Kad smo spomenuli bostonske legende, zagrebački nastup The Dream Syndicatea donio je i iznenađenje nezabilježeno na dosadašnjem dijelu turneje – na bisu su isukali 'Boston', još jedan zaboravljeni biser iz sredine osamdesetih, a Wynn ga je predstavio kao ispunjenje želje nekome iz publike. Svi ostali morali su se zadovoljiti evergrinima 'Tell Me When It's Over' i 'That's What You Always Say', koji su nas u pristojno doba, tek koju minutu poslije 22.30, ispratili u maglovitu zagrebačku noć.

It's gonna be alright

U međuvremenu, Wynn i prijatelji strpljivo će sjediti za štandom s merchom i još dugo razgovarati s oduševljenim fanovima te potpisivati ploče i majice, dostupne po podjednako pristupačnim cijenama kao i sam koncert. Dosljedno će time ilustrirati put s kojeg ne odstupaju ni četrdeset godina otkako su spoznali pakao glazbenog biznisa koji je u neku ruku rasturio bend, e da bi ga dva i pol desetljeća kasnije Wynn oživio na zdravim temeljima. Put poštene razmjene glazbenih dobara, put na koji se tu i tamo svi trebamo vratiti kako bismo za više nego mali novac mogli uživati u koncertima više nego velikih bendova.

Nešto kao u tom 'John Coltrane Stereo Bluesu', kad Wynn predmetu zavođenja jamči zvuk Johna Coltranea na gramofonu i fino vino u hladnjaku pa zaključi – it's gonna be alright. Ne mora sve uvijek biti super i genijalno, ali baš za ovakve koncerte vrijedi živjeti.