Joachim Trier već se petnaestak godina ubraja među malobrojne europske redatelje koje obožava kritika, rado gleda i publika, a festivalski bi selektori za njegov film u programu dali lijevi bubreg i desnu nogu. Kroz svoje filmove 'Repriza', sumorno hipnotičan 'Oslo, 31. kolovoza', pa do globalno hvaljene i nagrađivane 'Najgore osobe na svijetu' Trier se (nikakvo srodstvo s Larsom Von, BTW) profilirao kao autor filmova o ljudima koji previše razmišljaju, previše osjećaju i premalo znaju što bi sa sobom.

Njegov zaštitni znak nisu velike drame, nego male emocionalne katastrofe – one koje se dogode u kuhinjama, u krivim riječima, u pogrešnim stankama između rečenica. Voli poglavlja, elipse, voice-over, sjećanja koja se ponašaju kao montaža, a ne kao arhiva, i likove koji su istodobno inteligentni i izgubljeni. Ukratko, Trier snima filmove o modernoj, urbanoj srednjoj klasi koja ima sve alate za sreću, ali kao da joj fali dobar vodič kroz život.

Ovih dana brojnim Europskim filmskim nagradama ovjenčan film 'Sentimentalna vrijednost' u tom je kontekstu logičan i izrazito zreo korak dalje – film u kojem se Trierove opsesije više ne vrte oko pitanja 'tko sam' i 'što želim', nego oko neugodnijeg i zahtjevnijeg problema: što učiniti s posljedicama onoga što smo već bili i činili. Ako je 'Najgora osoba na svijetu' bila film o paralizi izbora, 'Sentimentalna vrijednost' film je o paralizi nakon izbora – o životu kad su karte već podijeljene, a računi stižu na naplatu.

Osobni testament u kojemu svaki pokret nešto znači

U središtu priče dvije su sestre, Nora i Agnes, i njihov otac Gustav, nekada slavni redatelj koji se nakon godina emocionalne odsutnosti pokušava vratiti u njihov život. Kako to već biva kod ljudi koji ne znaju biti prisutni, Gustav se vraća velikom gestom – filmom. Planira povratnički projekt koji doživljava kao svojevrsni osobni testament i nudi Nori, kazališnoj glumici, glavnu ulogu. Kad ona to odbije, ulogu preuzima mlada hollywoodska zvijezda (Elle Fanning), a obiteljski odnosi momentalno se pretvaraju u minsko polje ega i starih, pažljivo sakrivenih rana. Gustava tumači Stellan Skarsgård s karizmom koja je istodobno sjajna i mučna, dok Renate Reinsve i Inga Ibsdotter Lilleaas kao njegove kćeri glume k'o struja – svaki pogled, pokret, odmaknuti pramen kose, izgovorene i neizgovorene riječi kod njih nešto znače, a opet su obojene i prokrvljene sirovom ljudskošću kakvu svaki dan viđamo oko sebe. Sjajne glumice.

No Trier, naravno, ne snima film o obitelji samo zato da bi snimio film o obitelji. Ono što ga zanima jest razlika između oprosta i pomirenja – dva pojma koja se u svakodnevnom govoru često miješaju, a u stvarnom životu rijetko kad dolaze u istom paketu. Oprost je unutarnji čin, često nužan da bi se prestalo živjeti s vlastitim bijesom. Pomirenje je nešto sasvim drugo – dugotrajan, neugodan proces koji traži priznanje stvarnosti, promjenu ponašanja i spremnost da se odrekneš kontrole nad pričom. Gustav nudi pomirenje u obliku filma, uloge i simboličnog povratka izgubljene bliskosti, ali ono što njegove kćeri osjećaju jest da bi prihvaćanje tog paketa značilo pristajanje na njegovu verziju prošlosti. Trier je tu nemilosrdno jasan: oprost ne podrazumijeva obvezu sudjelovanja u tuđem narativu, koliko god taj narativ bio estetski dotjeran.

Otac i autor

Jedan od najzanimljivijih slojeva filma proizlazi iz činjenice da Gustav nije samo otac, nego i autor. A autor, kako Trier vrlo suptilno sugerira, uvijek posjeduje određenu moć – moć selekcije, montaže i distribucije priče. On odlučuje što je važno, što se pamti i kako će to biti ispričano. Njegove kćeri u toj dinamici često nisu samo djeca, nego i publika vlastitog odrastanja. Odbijanje uloge u filmu tako postaje čin otpora – odbijanje da se vlastiti identitet još jednom svede na sporednu ulogu u tuđem velikom projektu. To je moment u ovome filmu u kojem obiteljska drama postaje studija odnosa moći u umjetnosti, gdje se i dalje često podrazumijeva da estetika može poslužiti kao zgodan alibi za etiku.

Sjećanje u 'Sentimentalnoj vrijednosti' nikad nije stabilno. Ono se ponaša kao materijal u montaži, gdje se isti sadržaj stalno reže na različite načine, ovisno o tome tko drži škare. Trauma se pritom ponaša kao loš montažer – vraća iste kadrove, preskače kontekst i tvrdoglavo odbija linearnu strukturu. Upravo tu leži značenje naslova: sentimentalna vrijednost nije cijeli film života, nego jedan kadar, jedan predmet ili jedna rečenica koju možemo nositi sa sobom jer je podnošljiva. Cjelina je preteška, a istina rijetko uredna.

Odnos između dviju sestara dodatno otvara prostor za razmišljanje o emocionalnom radu i njegovoj rodnoj raspodjeli. Nora, kao glumica, profesionalno živi tuđe interpretacije i upravo zato odbija još jednu – onu očevu. Njezino 'ne' nije hir, nego postavljanje granice. Agnes, s druge strane, preuzima ulogu prevoditeljice, amortizera, one koja održava odnose funkcionalnima dok se drugi bave vlastitim krizama i velikim projektima. Trier to ne pretvara u pamflet, ali vrlo jasno pokazuje cijenu takve raspodjele: dok muškarci dobivaju luksuz kasnih iskupljenja i povratničkih narativa, žene često ostaju zadužene za čišćenje životnog nereda.

Jasnoća koja je rijetko ugodna

Vizualno, film je suzdržan, precizan i nenametljiv. Kamera nikad ne viče, glazba nikad ne potpaljuje emociju, a humor se pojavljuje na onim mjestima gdje se publika iznenada prepozna – kao kratki ventil u situacijama koje bi inače bile nepodnošljive. Smijemo se s nelagodom – smijemo se onome što bi na vlastitoj koži boljelo. Zapravo, boli nas i dok se smijemo. Ali se svejedno smijemo. Trieru humor možda nije primarni fokus, ali smisao za nj definitivno ima.

Niz nagrada koje prate film ne moraju, dakako, ništa značiti, ali u ovom slučaju potvrđuju da su svi ovi gore opisani slojevi (a i mnogi drugi) u filmu pronašli svoj jasan, upečatljiv izraz i efekt kod publike i kritike. Na Europskim filmskim nagradama, često prozivanima 'europskim Oscarima', 'Sentimentalna vrijednost' pokupila je najvažnija priznanja, a ozbiljno se govori i o snažnoj oskarovskoj kampanji, i to ne samo u kategoriji međunarodnog filma. Ako se to doista dogodi, bit će to još jedan dokaz da Trierova kombinacija emocionalne inteligencije, formalne suverenosti i suptilne okrutnosti ima univerzalan odjek. Diljem svijeta, naime, o ovome se filmu govori kao o jednom od najboljih filmova protekle godine (i mi smo ga uvrstili na svoj popis najboljih filmova 2025.). I to nije samo hype, svak riječ i svaki listić lovorika u ovom su slučaju opravdani.

Jer 'Sentimentalna vrijednost' nije film koji nudi rješenja problema ni odnosa o kojima govori, ponajmanje kroz pomirenje protagonista pod svaku cijenu. Film je to koji prepoznajemo i volimo zato što nudi nešto zahtjevnije – jasnoću. A jasnoća, kako nas Trier uporno podsjeća, rijetko je ugodna, ali je često jedina poštena valuta u obitelji, u umjetnosti i u životu.