Kad je objavljeno da je dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu čileanski arhitekt hrvatskog podrijetla Smiljan Radić Clarke, vijest o novom laureatu najprestižnijeg svjetskog priznanja u arhitekturi brzo se iz stručnih krugova proširila i u širi javni prostor. Nagrada koju se često naziva arhitektonskim ekvivalentom Nobelu, u Hrvatskoj je tako dobila i konkretnu referencu: autora koji je tijekom tri desetljeća izgradio opus izvan dominantnih tokova globalne arhitektonske scene i time stekao reputaciju jednog od najoriginalnijih arhitekata svoje generacije.

Ujedno je prvi arhitekt hrvatskih korijena koji je dobio Pritzkerovu nagradu, zbog čega je njegova biografija – s obiteljskim podrijetlom na Braču i profesionalnim putem u Čileu – privukla pozornost i izvan kruga arhitekata i povjesničara arhitekture.

Radić nije tipična globalna arhitektonska zvijezda: njegov ured u Santiagu mali je i relativno neupadljiv, a projekti nastaju sporije nego u velikim međunarodnim uredima. Umjesto grandioznih urbanih spektakala, njegova arhitektura često polazi od jednostavnih konstrukcija, pažljivo odabranih materijala i sa snažnom usmjerenošću na specifičnost lokacije i krajolik. Upravo je takav pristup, razvijan izvan logike velikih arhitektonskih sustava i spektakularnih projekata, prepoznat kao jedna od osobitijih autorskih pozicija u suvremenoj arhitekturi.

Arhitektura kao "proizvodnja vlastitih korijena"

Smiljan Radić Clarke rođen je 21. lipnja 1965. u Santiagu u obitelji čiji je identitet snažno obilježen migracijama. Njegov djed s očeve strane emigrirao je u Čile s otoka Brača 1919. godine, dok mu majčina obitelj vuče korijene iz Velike Britanije. Odrastanje u takvom okruženju, na sjecištu različitih kulturnih tradicija, rano je oblikovalo njegov osjećaj identiteta. Radić to sažima rečenicom: "Ponekad morate proizvesti vlastite korijene. To vam daje slobodu." U toj se misli može prepoznati i logika njegova arhitektonskog pristupa.

Ideja da se bavi arhitekturom pojavila se postupno. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi konkretniji dodir s arhitekturom dogodio se kada mu je učitelj likovne kulture, u dobi od četrnaest godina, zadao zadatak da osmisli projekt zgrade. Taj školski zadatak, kako će kasnije istaknuti, bio je prvi trenutak u kojem je shvatio da bi se mogao baviti arhitekturom – disciplinom u kojoj će kasnije spojiti interes za umjetnost, skulpturu i prostor.

Formativni neuspjeh i europska lutanja

Arhitekturu je diplomirao 1989. godine na Papinskom katoličkom sveučilištu u Čileu. No, put do te diplome nije bio posve linearan: u prvom pokušaju, nije položio završni ispit. Daleko od toga da ga obeshrabri, taj je neuspjeh, kako je kasnije priznao, postao formativan. Potaknuo ga je da ode u Europu, gdje je na Sveučilišnom institutu za arhitekturu u Veneciji (IUAV) studirao povijest i intenzivno putovao. Za Radića je to razdoblje putovanja i promatranja bilo jezgra njegova istinskog obrazovanja, tijekom kojeg je naučio da "ideje nastanjuju stvari".

Povratkom u Čile 1995. godine, osnovao je u Santiagu vlastiti ured Smiljan Radić Clarke, ali za razliku od mnogih suvremenih arhitekata nikada nije pokušavao izgraditi veliku međunarodnu firmu. Njegov ured namjerno je ostao malen, što mu omogućuje da svaki projekt razvija kao jedinstveno istraživanje: umjesto prepoznatljivog "potpisnog" stila, Radić arhitekturu prilagođava konkretnom mjestu – krajoliku, kulturi i načinu života.

Estetika krhkosti i snaga materijala

Središnji pojam Radićevog pristupa je "krhka arhitektura" (arquitectura frágil), koncept kojemu je 2017. posvetio i istoimenu zakladu u Santiagu. Ova ideja ne sugerira slabost, već ranjivost, nesavršenost i neizvjesnost kao projektne vrijednosti – njegova djela često ostavljaju dojam privremenosti ili namjerne nedovršenosti. Radić Clarke majstorski manipulira materijalima poput betona, kamena i drveta, suprotstavljajući ih krhkim i prozirnim elementima poput stakloplastike ili stakla.

Tijekom karijere projektirao je širok raspon zgrada, od privatnih kuća do kulturnih institucija i privremenih instalacija. Međunarodnu prepoznatljivost stekao je 2014. godine projektirajući četrnaesti Serpentine Gallery Pavilion u londonskom Hyde Parku. Njegova struktura – poluprozirna ljuska od stakloplastike koja počiva na golemim kamenim blokovima iz kamenoloma – postala je jedan od najcitiranijih primjera privremene arhitekture. Paviljon je funkcionirao kao otvoreni prostor za razgovore, događanja i odmor. Istodobno lagan i masivan – kombinacija koja se često pojavljuje u Radićevim projektima – djelovao je poput nezemaljskog utočišta koje filtrira svjetlost, zadržavajući stalni kontakt s okolnim parkom.

U Čileu je autor niza građevina koje se smatraju važnim referencama suvremene arhitekture. Među njima se ističu projekti poput Regionalnog kazališta Bío-Bío u Concepciónu, kulturni kompleks čija poluprozirna fasada noću pretvara zgradu u svjetleću urbanu strukturu, kao i vinarija VIK u Millahueu, poznata po impozantnosti i snažnoj integraciji s krajolikom. Važna je i njegova intervencija u Čileanskom muzeju pretkolumbovske umjetnosti u Santiagu, gdje je modernim jezikom stupio u dijalog s povijesnom arhitekturom 18. stoljeća.

Suradnja s Marcelom Correa: Dijalog skulpture i prostora

Još jedan važan projekt je Casa Pite (2006.) na pacifičkoj obali, građevina uklopljena u stjenoviti krajolik tako da se čini kao da lebdi iznad mora. Sličnu sklonost minimalnim, ali snažnim prostornim gestama pokazuje i Vatikanska kapela koju je Radić projektirao za Venecijanski bijenale arhitekture 2018. godine, gdje je jednostavnim arhitektonskim sredstvima stvorio prostor izrazite tišine i koncentracije. Njegov rad često istražuje granicu između arhitekture i umjetničke instalacije, što je dijelom povezano i s njegovom dugogodišnjom suradnjom sa suprugom, čileanskom kiparicom Marcelom Correa, koju je upoznao još tijekom studentskih dana.

Njihov prvi zajednički projekt bila je Casa Chica iz 1997., mala kuća od svega 24 četvorna metra koju su vlastitim rukama izgradili u Andama. Od tada su realizirali niz zajedničkih projekata na sjecištu skulpture i arhitekture, među kojima je i instalacija The Boy Hidden in a Fish, predstavljena na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2010. godine, gdje istražuju odnose između mase, šupljine i ljudske prisutnosti. Njihova suradnja često se opisuje kao dugotrajan dijalog ideja koji se nastavlja kroz vrijeme.

Hrvatska veza čileanskog laureata

Iako najveći dio karijere provodi u Čileu, Radić je tijekom godina održavao veze s hrvatskom arhitektonskom scenom. Za domaću je javnost posebno zanimljiva njegova instalacija Drops kraj Baške na otoku Krku, postavljena 2020. godine u sklopu projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture. To je ujedno i jedino Radićevo djelo izvedeno u Hrvatskoj, gdje je iste godine, 2020., izabran za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Njegova povezanost s lokalnom strukom vidljiva je i kroz Nagradu Oris, koju je primio 2015. godine.

Tijekom karijere primio je niz međunarodnih priznanja. Udruženje arhitekata Čilea proglasilo ga je 2001. najboljim arhitektom mlađim od 35 godina, a 2008. dobio je nagradu Design Vanguard časopisa Arhitectural Record. Američka akademija umjetnosti i književnosti dodijelila mu je 2018. spomen-nagradu Arnold W. Brunner Memorial Prize za arhitekturu, dok je od 2009. počasni član Američkog instituta arhitekata. Arhiv njegova projekta za House for the Poem of the Right Angle dio je stalne kolekcije Odjela za arhitekturu i dizajn u Muzeju moderne umjetnosti MoMA u New Yorku.

Arhitekt izvan dominantnih trendova

Za Radića arhitektura nikada nije bila samo tehnika projektiranja zgrada. Ona je prije svega način razmišljanja o prostoru i ljudskom iskustvu. Kako je jednom rekao: "Ideje nastanjuju stvari. Uvijek sam pokušavao graditi prostore u kojima drugi mogu otkriti ideje koje tek nastaju." U obrazloženju izbora za dopisnog člana HAZU-a istaknuto je da se u njegovoj arhitekturi presudno iskustvo često ostvaruje kroz "nematerijalne graditeljske supstancije: mirise, zvukove, svjetlost i opip", što ga svjesno udaljava od spektakularnosti koja obilježava dio suvremene arhitekture.

U tom smislu, odluka žirija Pritzkerove nagrade da 2026. godine nagradi upravo Radića može se čitati i kao priznanje autoru čiji se rad razvijao izvan dominantnih tokova globalne arhitektonske scene. Nagrada, koja je prvi put dodijeljena 1979. modernističkom pioniru Philipu Johnsonu, od tada je odala priznanje nekim od najutjecajnijih arhitekata u toj disciplini, među kojima su Zaha Hadid, Norman Foster i Rem Koolhaas – autori monumentalnih projekata i globalnih arhitektonskih ikona.

Zašto je Pritzker otišao u Santiago

Žiri je u obrazloženju upravo i naglasio Radićevu "tihu emocionalnu inteligenciju" i sposobnost da radikalnom originalnošću učini "neočigledno očiglednim". Predsjednik žirija Alejandro Aravena, i sam dobitnik Pritzkerove nagrade, istaknuo je da Radić, iako djeluje "s ruba svijeta" i uz tek nekolicinu suradnika, uspijeva arhitekturu svesti na njezinu temeljnu dimenziju – odnos između izgrađenog prostora i ljudskog iskustva.

Dobivanjem ove nagrade, Smiljan Radić Clarke postao je peti latinoamerički arhitekt s ovim priznanjem, ali i prvi arhitekt hrvatskog porijekla među dobitnicima Pritzkera, umjetnik čije se "bračko-čileanske" ideje danas smatraju najvažnijim arhitektonskim doprinosom 21. stoljeća.