Popularna kultura i sveopća komercijalizacija odavno su potisnule izvorni duh Božića, no najvažnija kršćanska svetkovina – Uskrs – i dalje izmiče logici 'prodaje' i 'kupnje', ponajprije zato što je u njegovu središtu patnja, a potom nada i misterij osobne vjere – sadržaji koji se opiru jednostavnoj komercijalnoj aproprijaciji.

Dok se, s jedne strane, cijeli svijet raduje rođenju djeteta koje je samo po sebi simbol radosti i veselja, sve ono što prethodi Uskrsu nije samo duboko potresno i dramatično, nego ujedno razotkriva i kulturu koja, u opsesiji srećom i zadovoljstvom, patnju nastoji potisnuti i izbjeći.

O toj temi, ali i samom Uskrsu – blagdanu čiji sadržaj i poruku nitko ne može nametnuti niti empirijski dokazati – za tportal govore dominikanac Frano Prcela, bosanski franjevac i teolog fra Ivan Šarčević te sveučilišni profesor Zoran Grozdanov.

Fra Ivan Šarčević u izjavi za tportal upozorava kako je tvrdnja o potpunoj komercijalizaciji Božića i 'čistoći' Uskrsa možda ipak prejaka, jer je riječ o dvama različitim događajima vezanima uz istu osobu – Isusa iz Nazareta.

Bojanje jaja i blagoslov jela nisu izvorno kršćanski običaji

'Uskrs se slavi od samih početaka: nedjelja je, zapravo, slavlje Isusova uskrsnuća, ona je tjedni Uskrs. Kada se kaže da je Uskrs glavna kršćanska svetkovina, to bi, riječima apostola Pavla, značilo da bez Uskrsa ne bi bilo ni vjere u Krista, a time ni Božića. Tek nakon iskustva da je Bog uskrisio raspetoga, mrtvoga i u grob položenoga Isusa, njegovi su se učenici počeli retroaktivno prisjećati života s njime. Kasnije se otvorilo i pitanje njegova podrijetla i rođenja', objašnjava, dodajući kako je 'komercijalizacije danas previše te da i uz Uskrs postoje brojni običaji i folklorni elementi koji nisu izvorno kršćanski, poput bojanja jaja ili blagoslova jela'.

'Nekima je od nas to važnije nego sadržaj Velikog tjedna. No, ipak, sve je to ljudski. Mi ljudi volimo opipljivo, materijalizaciju duhovnoga. Trgovina je naše najstarije zanimanje, glavni identitet je trgovački: daš-dam! Naravno, s Bogom i s najvažnijim osobama u životu ide posve drukčije. Trgovina samo odmaže i zamagljuje, daje privid dobroga odnosa. Zato pred Bogom i dragima ne bi smjelo biti glumljenja ni kupoprodajnih ugovora', kaže Šarčević.

Dominikanac Frano Prcela, načelno ističe kako, bez obzira na to što ljudi u kontekstu i Uskrsa i Božića činili ili ne činili, ta dva središnja slavlja kršćanske vjere u svojoj srži ostaju takva kakva jesu.

Za Uskrs nema materijalnih dokaza pa nema ni emocija

'Ni jedna ni druga svetkovina u svojoj biti nisu ovisne o tome kako ih mi ljudi percipiramo, slavimo ili ne slavimo. S druge strane, mi smo skloni sve sadržaje, kako našeg života tako i naše vjere, emocionalizirati. A emocije su uvijek dobro 'pogonsko gorivo' za upravljanje slušateljima, čitateljima – pa tako i vjernicima. A Božje utjelovljenje, u predodžbi rođenja djeteta lako se može komercijalizirati, pa i instrumentalizirati. Dočim Uskrs pripada drugoj stvarnosti: nije emocija i ne ostvaruje se kroz empatiju. Uskrs nije opipljiv, nema – nazovimo tako – materijalnih 'dokaza' za njegovo postojanje. Uskrs je misterij, kojemu se ne možemo približiti forsiranjem emocionalnih radnji i slikovnih predodžbi. Uskrs je primarno stvar vjere, točnije rečeno, osobne vjere', pojašnjava Prcela.

Zoran Grozdanov, profesor Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik, napominje kako postoji više razloga zbog kojih je Božić više iskomercijaliziran od Uskrsa, a ključni je taj što je zapadna kršćanska tradicija od Božića i svega što ga okružuje uspjela oblikovati toplu, emocionalno prihvatljivu verziju događaja koji u svojoj biti to zapravo nije.

'Imamo tu 'tradicionalne vrijednosti' obitelji, naravno bijele; jasle, nemoćno dijete, a zapravo je riječ o prognanicima i izbjeglicama. No uspjeli smo iz Božića ukloniti svu subverzivnost i pretvoriti ga u toplo obiteljsko okupljanje, što svakako ima svoju vrijednost. S druge strane, oko Uskrsa se ne može graditi ništa što bi odgovaralo mainstream 'građanskom' društvu. Nemamo 'tradicionalne vrijednosti' oko kojih možemo oblikovati pripovijest, a imamo nešto što je izrazito transcendentno i u potpunosti ovisi o vjeri – uskrsnuće, buđenje iz mrtvih – što je teško razumjeti, pa stoga ostaje u domeni 'čistoga', isključivo religijskog', kaže Grozdanov.

Kako 'prodati' patnju?

Uskrs je, dodaje, duboko subverzivan, čak i za same vjernike, podsjećajući pritom na jednu od najpoznatijih postuskrsnih pripovijesti – put u Emaus – u kojoj učenici, nakon smrti onoga za kojega su vjerovali da će ih izbaviti, očajni i beznadni odlaze iz Jeruzalema.

'Novi zavjet govori da im se ondje ukazao uskrsli Isus, ali ga oni nisu prepoznali. Ta slika možda najbolje pokazuje koliko je teško prisvojiti Isusa – da ga, zapravo, ni vjernici ne prepoznaju i da im on uvijek izmiče. To je važna poruka, osobito danas, u vremenu čvrstih vjerskih uvjerenja i fundamentalizama, koji polaze od pretpostavke da posjeduju istinu koju trebaju nametnuti drugima. Uskrs nas, naprotiv, podsjeća da je Bog onaj kojega ne samo da ne prepoznajemo, nego ga vrlo često i odbacujemo', zaključuje Grozdanov.

Patnja koja prethodi Uskrsu teško se može 'prodati' – za biblijsku priču o uskrsnuću potrebna je vjera, dok tek rođeno dijete samo po sebi nosi radost, pa Šarčević napominje kako se 'smrt, i još sramotna i gubitnička, teško podnosi'.

'Uostalom, i kršćani često bježe od uskrsnuća prema križu, u stvarnosti ostajući kod križa bez uskrsnuća', kaže. Pritom je teško prihvatiti križ kao poraz, izdaju i zataju, kao iskustvo krajnje ostavljenosti, pa i od Boga.

'Križ je kršćanima nerijetko dekoracija, ukras oko vrata ili identifikacijski znak – za nacionalni i društveni status, za političku i estradnu promidžbu, ali i za međenje teritorija, pobjednički i ratnički simbol. Ako to imamo na umu, vidimo da se Isusov križ ne samo komercijalizira, nego i zloupotrebljava do svoje dijabolične suprotnosti. Ne smijemo zaboraviti da na Golgoti nije bio samo Isusov križ, nego i razbojnički križevi. Stoga nije rijetkost da se, umjesto Isusova, podmeće vlastito razbojstvo – da se Isusovim križem prikrivaju zločini, kriminal i trgovačko beščašće', dodaje.

Uskrsnuće nitko nije vidio

Isusovo rođenje, muka i križ, kako napominje dalje Šarčević, društveno su i političko-religijsko događanje, dok je uskrsnuće događaj koji nitko nije vidio i na koji se nije moguće osloniti ni na što drugo osim na čistu vjeru u Boga i povjerenje u svjedočanstva onih koji su posvjedočili da je Raspeti živ.

'Ne možemo do kraja dokučiti da ništa – pa ni prazan grob – nije dokaz uskrsnuća. U uskrsnuće se vjeruje golom vjerom, bez ikakvih štaka i pomagala. Slično je to onoj Isusovoj vjeri koja na zemlji doseže svoj vrhunac u njegovu vapaju na križu: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!'.

Taj vapaj, nastavlja, nije nikakva pobožna namještaljka, nikakva religiozna gluma koja prikriva Isusovo znanje o uskrsnuću.

'On je potpuni čovjek koji ne zna što će s njim biti. Osjeća duboku osamu i moli kao što mole ljudi u smrtnim trenucima. To je iskustvo i vjernika i nevjernika. U tom vapaju ostavljenosti očituje se duboka, pouzdana vjera i predanje Bogu Ocu, jer Isus upravo u toj krajnjoj praznini traži da se Bog objavi. On vjeruje i kada Boga nema, kada nema nikakve potvrde da ga čuje – i Bog ga je čuo. Uskrs je tome potvrda. Zato je uskrsna radost njegovih učenika – ako ih uopće smijemo razdvajati – dublja i temeljnija od božićne. U uskrsnoj radosti rađa se novi čovjek: iz vjere i ljubavi da smrt ne gospodari životom, rađa se novi život – moguć je svaki naš Betlehem', kaže Šarčević.

Prcela pak napominje kako se i nekada i danas nečija patnja instrumentalizira, sugestivno tumači, ideologizira i naposljetku – često nesvjesno – komercijalizira.

'Čini mi se da mi, crkveni službenici, pa i teolozi, znamo upasti u napast pojednostavljenog tumačenja Uskrsa, a posebice vjere u uskrsnuće. Time, zapravo, tom intimnom činu vjerovanja – našim nagovaranjima na vjeru – oduzimamo transcendentalnu dimenziju. A to je uvijek, premda možda nesvjesno, početak materijalizacije vjere u uskrsnuće', smatra Prcela.

Nema baš puno onih spremnih žrtvovati sve za druge

Za Grozdanova je patnja možda i ključni aspekt Uskrsa jer, kako kaže, 'bez križa nema uskrsnuća', no, kroz čitavu kršćansku povijest, pa i danas, ističe, patnja se često glorificira sama po sebi, kao da je vrijednost u njoj samoj. 'Na to cilja i poznati film Mela Gibsona 'Pasija', koji do krajnjih granica glorificira čin patnje, po mom sudu pogrešno', kaže. Križ, koji je nužan preduvjet Uskrsa, govori nam ipak nešto drugo – ne toliko o patnji samoj, koliko o patnji kao posljedici predanja i potpunog posvećenja.

'Čini mi se da nam upravo tog ideala – predanja i posvećenja, bilo ljudima, bilo idejama i uvjerenjima, sve do muke – danas nedostaje. I zato je poruka Uskrsa pomalo odbojna društvu koje je izrazito individualističko i usmjereno na sebe, na čuvanje vlastitih granica, pa i na izostanak spremnosti da se u nečemu ide do kraja', dodaje.

Kako ističe, mnogi će prepoznati nepravdu i patnju – primjerice u Gazi – ali će rijetki biti spremni žrtvovati vlastitu sigurnost za dobrobit drugih. 'Mnogi će vidjeti ljude u potrebi i priznati da je to nepravedno, ali malo njih će biti spremno otići korak dalje, staviti vlastiti život ili uvjerenja na kocku kako bi tim ljudima bilo bolje. U tom smislu Uskrs je teško 'prodati', jer zahtijeva potpuno posvećenje. Nisam siguran, i to ne samo danas, koliko je onih koji su spremni dati sve svoje za druge. Zato je poruka Uskrsa teška – ali ujedno i puna nade', zaključuje Grozdanov.

Uskrsa nema bez straha, samoće i opraštanja

A Uskrsa, kako dodaje Šarčević, nema bez križa i bez razumijevanja, bez iskustva ostavljenosti, straha i samoće, ali ni bez opraštanja – pa i neprijateljima, kao ni bez onog bezgraničnog povjerenja u dobroga Boga.

'A to je svakome teško prihvatiti, i vjerniku i nevjerniku. Uskrs nije brisanje ni dokidanje patnje, nikakvo magijsko-mesijansko uklanjanje zla i ljudi koji siju ratove, sukobe i podjele. Uskrs je potvrda da patnja ima smisla ako je prožeta ljubavlju', kaže. Pa nastavlja: 'Na primjeru Isusove prakse, Uskrs bi trebao značiti da nikome ne nanosim bol, da ne zlostavljam, ne unesrećujem, da ne budem križ drugima niti da im ga tovarim; da ne osuđujem, ne klevećem, ne lažem i ne kradem – ni pojedincu ni zajednici. Naprotiv, da druge činim radosnima.'

Uskrs znači i nadu da vlastitu patnju, svoj križ i svoj križni put ne izjednačujem s Isusovim – jer moj križ može biti teži, ali moja ljubav ne može biti veća od njegove. 'To znači da, s uskrsnom nadom da će dobro nadvladati zlo i smrt, stvaralački nosim svoju patnju, preobražavam je u dobro, ne živim u starim uvredama i gorčinama, nego učim rasti kroz odnose s drugima. I da s usana pustim molitvu Bogu da oprosti mojim 'neprijateljima', dodaje nadalje Šarčević.

Podsjeća i kako Uskrs podrazumijeva dijeljenje radosti s drugima, što znači suzbijati ono što je negativno i zlo – u obitelji, na poslu, u društvu – i to bez nasilja i prijevara, bez lažno svetačke prijetvornosti i namještene poniznosti, ali i uz spremnost na glas protiv socijalnih nepravdi u Crkvi i društvu te protiv ideologija neslobode i nepovjerenja u Boga i ljude.

'Uskrs je, naposljetku, svetkovina dubokog unutarnjeg klanjanja i zahvale Bogu, svetkovina unutarnjeg mira i vedrine, jer u Isusu – a vjerujem i u svima koji su živjeli i žive pošteno – Bog potvrđuje ne samo prekogrobnu nego i ovozemaljsku sreću', zaključuje.

Nada da postoji svijet pravednosti

Grozdanov podsjeća kako, premda je Uskrs primarno vjerski blagdan, ono što se nalazi u njegovoj srži nadilazi religijske okvire i važno je i za vjernike i za one koji to nisu.

'U srži Uskrsa – i to treba snažno apostrofirati, osobito danas, u vremenu općeg beznađa – nalazi se poruka nade da je moguć drugačiji svijet. Današnja je atmosfera, i među vjernicima i među onima koji se ne svrstavaju u religiozne, takva međutim, da se ljudi lako prepuštaju apatiji. S jedne strane imamo ratove koji, mimo naših volja i odluka, oblikuju budućnost koja ne ulijeva optimizam. S druge strane suočeni smo s neprestanim govorom i iskustvom klimatskih promjena, koje također, izvan dosega našeg stvarnog utjecaja, određuju tu istu nesigurnu budućnost.'

Naša društva sve više tonu u društvenu i političku apatiju, uvjerena da ništa ne mogu promijeniti, da se odluke donose mimo njih i njihovih potreba.

'Daleko su šezdesete godine, kada je svijet bio prožet nadom i vjerom u mogućnost promjene. No uskrs – i sada ga namjerno treba pisati malim slovom, kako bi ga se oslobodilo isključivo religijske koprene – podsjeća nas da postoji svijet u kojemu može vladati pravednost. Preduvjet za to jest patnja, ali ne patnja radi nje same, nego zalaganje i posvećenost idealima u koje vjerujemo', kaže Grozdanov. U ideale pravednosti i mira, dodaje, ne vjeruju samo religiozni vjernici, nego i mnogi drugi ljudi koji svoje nadahnuće ne pronalaze u kršćanstvu.

Ako ljubimo bezuvjetno…

Zato je, dodaje, uskrs simbol nade – mogućnosti da postoji bolji i pravedniji svijet, koji u svojem središtu neće imati politike što vlastite interese stavljaju na prvo mjesto, nego prostor u kojemu će i vjernici i oni koji se takvima ne smatraju moći zajedno djelovati za dobrobit svih. 'Uskrs je snažan događaj, snažan simbol, koji nadilazi isključivo kršćansko vjerovanje.'

Prcela dodaje kako je uskrs prije svega ponuda – vjera u uskrsnuće kao mogućnost da napustimo okvire vremena i prostora.

'U tom smislu, vjera u uskrsnuće ima dodirnih točaka s našom ljudskom predodžbom, ili ako hoćete vjerom u 'vječnu ljubav'. Nismo svi jednako otvoreni ideji da postoje stvarnosti koje nadilaze ono što nam je opipljivo i vidljivo.' Uskrs nas, međutim, podsjeća da je život moguć i da ima budućnost u Bogu: 'ako ljubimo bezuvjetno, ako ljubimo, gledano očima ovoga svijeta, osobito ono što je 'neljubivo', ono što ovaj svijet i njegova logika komercijalizacije najlakše odbacuju.'