Ako vas zanima kazalište koje postavlja pitanja, potiče dijalog, pa čak i izaziva nelagodu, kazalište drsko u izboru tema, koje ne zazire od konflikta i eksperimentira s formom, jezikom i izvedbenim konvencijama, otići ćete u Zagrebačko kazalište mladih. U sad već gotovo osam desetljeća svoga postojanja, teatar u Teslinoj kontinuirano je mijenjao poetike, redateljske rukopise i formalne pristupe, sustavno se profilirajući kao autorski, međunarodno umrežen laboratorij suvremenog teatra, dosljedan shvaćanju pozornice kao prostora sukoba s vremenom u kojem nastaje. U takvom kazalištu, glumačka pozicija nikada nije bila ni neutralna ni komforna; naprotiv, ona podrazumijeva izloženost i spremnost na rizik.

Jedan od ključnih glumaca ZKM-a koji je u protekloj sezoni iznio niz središnjih, izrazito zahtjevnih uloga jest Frano Mašković: Mala povijest nejednakosti, Drama bez naslova, Max, Mischa i ofenziva Tet te, posljednja, ACID/Kiselina predstave su koje su obilježile 2025. godinu ZKM-a, a njega potvrdile kao glumačku snagu koja jednako uvjerljivo funkcionira kao nosivi stup ansambla i kao precizan interpret kompleksnih, etički ambivalentnih likova. Na početku nove kalendarske godine, s Franom Maškovićem popričali smo o intenzivnoj sezoni u ZKM-u, ali i o stalnoj potrebi za izlaskom iz poznatih okvira, granicama umjetničke ambicije i odgovornosti glumca unutar sustava, te tome zašto kazalište, da bi bilo živo, mora ostati prostor rizika, nemira i emocionalne istine.

Za početak, kako ste?

Dobro sam. Ova sezona u ZKM-u mi je, da ne zazvučim bahato, stvarno bila i teška i genijalna u isto vrijeme, što je sjajno ali i iscrpljujuće, pa već sad usred zime sanjam o ljetu i barem petnaest slobodnih dana. Paralelno sam radio i druge stvari koje su me jako veselile; s Alexandrom Madsen jednu potpuno plesnu predstavu, Paralelne kampanje, pa Na dnu oceana postoje neki svjetovi s Anitom Matić Delić i Romanom Nikolićem u Arterariju, te Ništa im neće bit' s Ecijom Ojdanić u režiji Tamare Damjanović. Trudim se, čak i kad nemam konkretan angažman, pronaći projekte koji me zanimaju, koji su drugačiji i koji me izazivaju. Nešto što me "rajca", gdje imam potrebu iskušati se u novom mediju.

Rad s Alexandrom, koji je uključivao i ples, bio je upravo to. Krenuo sam plesati bez ikakve iluzije da to "znam" i shvatio da je to iskustvo primjenjivo na puno stvari u životu: dok god u glavi imate misao "ja to ne mogu, to nije za mene", sve djeluje nemoguće. A onda uđete u proces, malo zagrebete ispod površine i shvatite da nešto ipak ide. To mi je bilo genijalno jer sam sam sebi pomaknuo određene granice. Iz te perspektive gledam i kazalište. Kazalište koje ne pomiče granice, koje je mlako ili tek korektno – mene ne zanima. Volim izaći iz kazališta ljut, uznemiren, zaljubljen, sretan, s potrebom da se preispitam. Važno mi je da predstava proizvede emociju, pa makar bila i negativna. Nemam vremena za osrednjost. Mislim da vrijeme u kojem živimo ne dopušta sredinu: ili je nešto vrhunsko, ili se ozbiljno bavi svijetom u kojem živimo, ili se time uopće ne treba baviti.

Domaće kazalište, međutim, ipak djeluje unutar institucija, hijerarhija, javnih budžeta. Koliko uopće takav sustav može biti istinski kritičan – raditi nešto novo, prelaziti granice i propitivati društvo – a da pritom ne ostane zarobljen okvirima koji ga financiraju?

Kazalište ne može ne biti kritično. Upravo kazališta koja se financiraju javnim novcem imaju odgovornost otvarati teška pitanja i djelovati na rubu, jer to često ne mogu mala nezavisna kazališta koja ovise o svakoj prodanoj ulaznici. Naravno da i mi odgovaramo publici, ali javno financiranje omogućuje da se bavite temama koje se inače možda uopće ne bi propitivale. Eichmann u Jeruzalemu dobar je primjer: teško je zamisliti takvu predstavu u komercijalnom kontekstu. Snaga institucionalnog kazališta upravo je u toj mogućnosti: da se ne vodi isključivo financijskom isplativošću, nego društvenom važnošću. A to je, po mom mišljenju, danas nužnije nego ikad.

Iza vas je godina s nizom velikih i zahtjevnih uloga koje su snažno komunicirale s publikom. Na početku nove kalendarske godine, kako gledate na vlastitu poziciju unutar kazališta koje se sustavno profilira upravo kao prostor ozbiljnog društvenog i kritičkog dijaloga?

Ja vjerujem u redateljsko kazalište, volim ga i, iako se često čuje prigovor da je takvo kazalište "previše redateljsko", da glumac nije u središtu, meni je upravo to prostor u kojem se osjećam dobro. Ja sam glumac, ali sam i medij kroz koji se neka vizija provodi. Autorstvo je uvijek zajedničko – između glumca i redatelja – no redatelj je taj koji mora donijeti svoju viziju svijeta u kojem živimo. Ako se ta vizija u nekom trenutku poklopi s mojom, onda sam ja sretan glumac, jer zajedno otvaramo pitanja koja su nam obojici važna.

Kad se u kratkom razdoblju dogodi više važnih uloga – a vi djelujete unutar velikih sustava; kazališta, televizijskih i filmskih produkcija – raste i javna vidljivost. Daje li vam to veću slobodu u izborima ili vas, paradoksalno, počinje jače vezivati uz očekivanja okoline? Ili vlastita očekivanja?

To je odgovornost i istodobno paradoks glumačkog posla. S jedne strane, naravno da bih volio igrati dobre filmske uloge, serije i kazalište i u tom smislu biti profesionalno ispunjen. S druge strane, ja sam tip koji bi najradije sjeo na kavu a da ga nitko ne prepozna. No to je jednostavno dio posla kojim sam se odlučio baviti, i stalno sam u tom raskoraku. A kako idem stariji, imam sve jači osjećaj odgovornosti. Dok sam bio mlađi, ulijetao sam u projekte bez puno razmišljanja, skakao "na glavu u prazan bazen". Danas sam svjesniji da svaka nova uloga nosi veću težinu.

Gluma je moj jedini posao i ono što je u tome najljepše jest činjenica da se ne možete osloniti na stare zasluge – svaki projekt traži da krenete ispočetka, da ponovno učite. Zato se silno veselim mladim kolegama koji dolaze. Njihova energija, način na koji razmišljaju o kazalištu i koliko "grizu", često me podsjeti da nema opuštanja. Ne možete odraditi predstavu bez stvarnog angažmana. U tome i vidim najveću ljepotu ovog posla: svaki put ispred vas je prazan list papira na kojem, rečenicu po rečenicu, misao po misao, gradite lik koji još niste igrali i koji vam mora biti izazov. Dosadu, u kreativnom smislu, čak volim – onu ljetnu, kad čitam, razmišljam, kad se u glavi nešto polako kuha. Ali dosadu u kazalištu, u radu i u životu – to ne podnosim.

Kad spominjete mlade kolege, primjećujete li da se danas drukčije pristupa glumi nego u vrijeme kad ste vi izlazili s Akademije? Mijenja li se način razmišljanja o tom poslu?

Bilo bi suludo reći da nije tako. Kad smo mi izlazili s Akademije, negdje 2004. i 2005., bili smo uvjereni da ćemo mijenjati svijet – puni energije, pomalo pankerski nastrojeni, spremni boriti se protiv svega. Pokazalo se da su neke od tih borbi bile važne, neke nužne, a neke jednostavno iluzorne. Druga je velika razlika u okolnostima. Tada su to još bila relativno dobra vremena za kazalište: cijela moja klasa vrlo se brzo zaposlila, dok je danas mladim glumcima iznimno teško dobiti mjesto u ansamblu.

Budžeti su manji, broj stalnih angažmana se smanjio i konkurencija je veća. Upravo zato vidim da su današnje generacije raznolikije i prilagodljivije. Nama je dugo vrijedilo nepisano pravilo: ili radiš kazalište i film, ili radiš televiziju. Danas mladi rade sve, od nezavisne i institucionalne scene, preko filmova i serija, do vlastitih autorskih projekata, podcasta i novih formata. Egzistencija ih na to tjera, ali ih istovremeno čini hrabrima i kreativnima u traženju načina kako preživjeti od posla koji izvana djeluje glamurozno, a iznutra je često pravi rudnik, stalno kopanje po sebi.

Pretpostavljam da u nekom trenutku karijere prestane biti važno dokazivati da nešto možete, a postane važnije odlučivati što više ne želite raditi. Jeste li već došli do te točke?

U kazalištu mi je oduvijek najvažnije ne što radim, nego s kim. Tko me režira, s kim ulazim u proces. S vremenom sam, valjda zahvaljujući iskustvu i godinama "utakmica u nogama", postao svjestan jedne stvari: možda ne znam uvijek točno što želim, ali jako dobro znam što ne želim raditi. Zadovoljan sam izborom redatelja s kojima danas radim u ZKM-u. Volio bih da na sceni ima više mladih, hrabrih i "luđih" redateljskih glasova, ali to je već pitanje šireg sustava. Danas postoji bezbroj mogućnosti i formata, mnogi rade vrlo uzbudljivo kazalište, ali istovremeno, nakon nekoliko takvih "radikalnih" predstava, zaželim se i velike, punokrvne klasike – Shakespearea, Čehova, Euripida. Bitno mi je da me kazalište iznenadi, da mi promijeni perspektivu, da okrene vizuru – meni, ali i publici. Bez toga me ne zanima.

S kim najviše volite raditi?

Imao sam privilegij raditi s doista velikim brojem iznimnih redatelja, ali kad se osvrnem unatrag, shvaćam da me od samih početaka kazališta prate dva meni formativno iznimno važna redatelja – Paolo Magelli i Ivica Buljan. S njima sam radio najviše predstava i u velikoj su me mjeri oblikovali kao glumca. U ZKM-u bih svakako izdvojio i Selmu Spahić te Jerneja Lorencija.

Nakon godina rada s jakim redateljskim poetikama i kompleksnim materijalima, mijenjaju li se vaši kriteriji za prihvaćanje novih projekata? Što vam danas postaje važnije nego prije, a što manje važno?

Prije sam u projekte ulijetao grlom u jagode. Tako se, na neki način, i čeličite – radite puno, iskušavate se, a tek kasnije počnete selektirati. Danas mi je, više nego ikad, ključna ideja: zašto se ova predstava radi i što se njome želi ispričati. Ako osjetim da mogu biti dio te priče i da joj mogu nešto stvarno dati, već sam unutra. Naravno, u kazalištu ne možete uvijek birati. Nemamo luksuz odbijanja i izlaska iz podjela. Ponekad radite i projekte koji vam nisu idealni, ali to je dio ovog posla. Ono što mi se s godinama sve više vraća jest misao da ne mora sve biti genijalno. Danas često patimo od opsesije izvrsnošću – kao da svaka nova predstava, uloga ili projekt mora biti remek-djelo.

A istina je da svi imamo svoje kapacitete. Ako u jednoj godini igrate četiri uloge, u dvije možete biti sjajni, u jednoj vrlo dobri, a jedna će vam jednostavno "pobjeći". To nije poraz, to je realnost. Upravo zato je u umjetnosti nužan odmor, akumulacija, otpuštanje starih likova kako biste uopće mogli krenuti u nove izazove. Redatelj mora iznijeti cijeli svijet predstave, a glumac se bavi sobom, partnerima i vlastitom ulogom unutar te cjeline. To je ogroman i iscrpljujući posao, i često se podcjenjuje koliko je truda potrebno da bi nastala jedna predstava, jedna adaptacija, jedan lik. Na nama je da to i dalje radimo ozbiljno, strastveno i bez iluzija, ali s punom sviješću koliko je taj proces zahtjevan.

Mnogi glumci kažu da s vremenom raste profesionalna sigurnost, ali paralelno i sumnja. Kako se čuvate toga da se sigurnost ne pretvori u opasnost od ponavljanja?

Birajući. I reagirajući. Alergičan sam na trenutak kad osjetim da me se pokušava staviti u ladicu. Tada svjesno idem u kontru, pa makar ta odluka bila i potpuno pogrešna. Imam snažnu potrebu ne dati se ukalupiti. Ne znam uspijevam li uvijek u tome, ali trudim se raditi što raznovrsnije projekte, u različitim medijima i s različitim ljudima. To me drži živim i to je, barem za mene, najbolja obrana od ponavljanja.

Često igrate likove koji su "operativno" briljantni – duhoviti, brzi, šarmantni – ali, recimo to tako, "etički opasni". Što vas kod takvih likova privlači?

Razmišljao sam već i sam o tome. Jedan od mojih najdražih glumaca je Bruno Ganz, koji je u filmu Hitler: Konačni pad odigrao Hitlera toliko precizno i majstorski da sam se, gledajući film, u jednom trenutku uhvatio kako osjećam sažaljenje prema tom liku. I onda se, naravno, "ošamarite" i kažete sebi: stani. Ali upravo je to snaga glumačke interpretacije. Ne morate braniti lik, niti opravdavati njegove postupke, ali ga morate razumjeti – iz koje pozicije djeluje, što ga pokreće. Lik ne smije biti fasada.

On mora biti čovjek od krvi i mesa, sa svim svojim strastima, slabostima, padovima i iluzijama. Ako toga nema, onda ga, po meni, nema ni smisla igrati. Mislim da se to odnosi i na likove poput briljantnog koreografa kojeg igram u predstavi Acid / Kiselina, umjetnika koji ne prepoznaje vlastitu poziciju moći i sve svoje postupke opravdava potragom za izvrsnošću. Ta logika "cilj opravdava sredstvo" duboko je problematična i etički opasna, ali upravo zato glumački izazovna. To je veliko pitanje – filozofsko, političko i ljudsko – i meni je važno da se takvi likovi ne pojednostavljuju, nego da se prikažu u svoj svojoj proturječnosti.

Kad ambicija prestaje biti vrlina, a postaje moralno pitanje?

Upravo je to pitanje kojim smo se bavili u toj predstavi – pitanjem odgovornosti. Odgovornosti prema sebi, prema drugima i prema umjetnosti. Često koristimo velike floskule poput "predajemo se na oltar umjetnosti", ali ključno je zapitati se: kolika je zapravo naša odgovornost u tom procesu? Gdje je odgovornost ljudi oko ambiciozne osobe da na vrijeme prepoznaju trenutak u kojem se prelaze granice i da to jasno kažu? I gdje su naše osobne granice – privatne, profesionalne, etičke? Jer svi ih imamo različite. Netko je spreman istrpjeti mnogo za nešto što smatra "višim ciljem", netko ima tanje granice, netko drukčije postavljene. To su pitanja koja posljednjih nekoliko godina ozbiljno potresaju cijelu umjetničku scenu, ne samo kod nas, nego globalno. I čini mi se da ih više ne možemo zaobilaziti, nego ih moramo otvoreno postavljati, i na sceni i izvan nje.

Jeste li se i sami u karijeri susretali sa situacijama u kojima ste morali pristati na određene kompromise?

Kompromisi su, na ovaj ili onaj način, uvijek prisutni. Dok god nisu radikalni ili nasilni, oni su dio svakog procesa. Kad su granice ozbiljno prijeđene, to se, po mom iskustvu, jasno osjeti i vidi. Postoje, naravno, i puno perfidniji oblici manipulacije – na svakome je od nas da razvije vlastite "radare". Kazalište je u nekom smislu uvijek i prostor manipulacije, ali ne mogu reći da sam imao ozbiljna neugodna ili traumatična iskustva tog tipa. Vremena se, čini mi se, mijenjaju nabolje – osobito s mlađim generacijama koje su hrabrije u postavljanju granica i jasnije u zahtjevu da kazališni proces bude profesionalan, a ne prostor psiholoških pritisaka.

Kako, kao glumac, balansirate između nužnog razumijevanja takvog lika iznutra i potrebe da mu ne date "alibi", da šarm i inteligencija ne postanu opravdanje?

Ako je tekst dobro napisan i lik jasno oblikovan, to je već pola posla. Temelj kazališta su snažan tekst, jasan redateljski koncept i glumci koji u to povjeruju. Ako je lik "od krvi i mesa", vi mu kao glumac udahnete još jedan sloj – vlastitu energiju, iskustvo, karizmu. Kao glumac, ja lik moram razumjeti. Moram znati odakle dolazi i zašto radi to što radi. To ne znači da ga opravdavam. Razumijevanje nije isto što i opravdavanje. Igram ga najiskrenije moguće, svjestan da svaki takav lik u sebi nosi i dobre i loše strane. Moja odgovornost počinje u trenutku kad osjetim da se interpretacija sudara s mojim temeljnim vrijednostima ili s onim što smatram da bi predstava trebala komunicirati. Tada razgovaram s redateljem i dramaturgom: što ovom pričom želimo reći i gdje su granice. Ne možete braniti neobranjivo.

Ostavlja li takav rad trag i na vama osobno, postajete li s vremenom tolerantniji prema ljudskim slabostima?

Apsolutno. Upravo se zato i bavim ovim poslom. To je možda najljepši mogući način da cijeli život propitujete sebe, vlastite stavove i da ih, po potrebi, mijenjate. Da ne ostanete vezani uz jedno, zacementirano mišljenje. Ne mogu ni nabrojiti koliko sam od prve godine Akademije do danas promijenio stavova za koje sam bio uvjeren da su trajni i neupitni. Razuvjeri vas svijet u kojem živite, razuvjere vas kolege, procesi, predstave koje radite. Mislim da je važno da iz svakog procesa izađete barem malo promijenjeni. Ne govorim o radikalnim zaokretima, nego o sitnim pomacima – jedan posto po jedan. Ako se iz procesa u proces makar minimalno mijenjate, to znači da ovaj posao ima smisla. Ne bih želio zvučati patetično, ali vjerujem da vas takav rad, dugoročno, čini boljim čovjekom.

Što osobno smatrate opasnijim: pasivnu rezignaciju ili aktivno održavanje nepravednog sustava?

Oboje je loše, bez ikakve dileme. Ali ako bih već morao birati, uvijek bih izabrao ono što će povrijediti manji broj ljudi. Sustav koji melje sve pred sobom, koji gazi i uništava bez zadrške, za mene je opasniji od privatne rezignacije ili eskapizma. Tu vrstu pasivnosti osobno ne volim, čak je i prezirem, ali mi je ipak prihvatljivija od aktivnog sudjelovanja u nepravdi i nasilju. Jer rezignacija je povlačenje, dok je održavanje takvog sustava svjesno nanošenje štete drugima. Znate za onu staru misao da "luda vodi slijepca"? Nekad su dvorske lude imale važnu ulogu – mogle su kraljevima reći istinu, lucidno, ironično, bez straha. Kazalište je oduvijek imalo sličnu funkciju: biti ogledalo svijeta u kojem živimo. Često imam osjećaj da nas vode luđaci, a mi se pravimo slijepi jer još nismo dovoljno gladni, dovoljno ugroženi, dovoljno stjerani u kut. Pravimo se da ne vidimo sustav koji nas melje. Meni je suludo da u 2026. godini razmišljam o tome imam li dovoljno novca sa strane, o zalihama, o nekoj stalnoj pripravnosti za nešto što će se možda dogoditi, a možda i ne. Normalizacija straha i nesigurnosti. To je strašno.

Kad sve to stavite u širi kontekst, koja je vama vaša uloga najvažnija?

Ne želim zvučati patetično, ali moja najduža i najvažnija uloga je ona oca dvoje predivne, potpuno sulude djece. Dva dana bi ih najradije gurnuo u toster, a dva dana ih ne puštam iz zagrljaja. Odgajati ih da budu pošteni, čestiti, znatiželjni, slobodni ljudi, da se igraju, propituju i ne budu opterećeni svim glupostima kojima smo mi opterećeni – to mi je najvažnije. Nisam pesimist. Vjerujem da je odgovornost uvijek na pojedincu. Što zalijevate, to raste.

Dakle, ne dijelite s Platonovim uvjerenje da djelovanje više nema smisla?

Ne, apsolutno ne. Uvijek mislim da djelovanje ima smisla. Inače se ovim poslom ne bih ni bavio. Mislim čak da i Platonov, na nekoj razini, želi djelovati. On stalno dolazi do ideja, do uvida koji su snažni i pametni, ali u njih ne povjeruje dovoljno da bi ih pretvorio u konkretnu akciju. I upravo je to njegova tragedija. Osobno, ne mogu prihvatiti poziciju potpunog povlačenja. Ako odustanemo od djelovanja, postavlja se pitanje: kako onda uopće živjeti? Mene u životu ne pogoni puko posjedovanje ili status, nego znatiželja. Ta potreba da razumijem svijet i ljude oko sebe gura me naprijed.

Kako se borite protiv letargije i pasivnosti?

Kroz politiku, medije i opći društveni diskurs drži nas se u balonu prividne normalnosti, uz poruku da "nije na nama" da se bavimo stvarima koje nas se tiču. Ja mislim upravo suprotno: da je na nama. Od najranije dobi, od vrtića i škole, preko fakulteta i posla, djelovanje počinje sitnim stvarima. U načinu na koji se odnosimo prema drugima, u elementarnoj empatiji, u odgovornosti za prostor i zajednicu u kojoj živimo. Kad sam bio mlađi, vjerovao sam u velike geste i revolucije. Danas mislim da revolucije, barem u ovom trenutku, ne rješavaju puno. Vjerujem više u uporno, svakodnevno djelovanje, tiho, dosljedno i osobno. Tu, po meni, još uvijek leži stvarna mogućnost promjene.

Imate li osjećaj da publika, lakše "guta" moć, šarm i učinkovitost nego odgovornost i posljedice, ili joj je, naprotiv, svejedno; dolazi u kazalište jer se samo želi dobro zabaviti?

Ja ne mislim da je sve to samo zabava. Naravno da predstava mora biti zanimljiva, mora vas držati do kraja, ali njezin smisao ne završava na tome. Veseli me što su kazališta danas puna; ljudi se, čini mi se, vraćaju kazalištu jer je to jedno od rijetkih mjesta gdje se još uvijek uživo priča priča. Živimo zatrpani ekranima, gadgetima i algoritmima, ali živi čovjek na sceni ne može se zamijeniti umjetnom inteligencijom, hologramom ili simulacijom. Ako s pozornice pokažete da je u redu biti čovjek – sa svim slabostima, krivnjom, sramom, zaljubljenošću, razočaranjem – publika to prepoznaje. Volio bih vjerovati da kazalište u tom smislu može biti i neka vrsta utjehe, ali i prostor u kojem se ne nude laka opravdanja.

Posljednjih godina svjedočimo praksi otkazivanja umjetnika na temelju kolektivnog identiteta: prije su to bili ruski umjetnici zbog politike Kremlja, sada židovski umjetnici zbog politike izraelske države... Obrana moralne dosljednosti ili opasan presedan koji ozbiljno ugrožava slobodu umjetnosti?

Prije svega treba razlikovati iskrenu umjetnost od propagande – i to je odgovornost svih nas. Ali ono što me najviše zabrinjava jest činjenica da se danas "otkazuje" bez ikakvog stvarnog susreta s djelom. Ljudi zabranjuju predstave koje nisu gledali, knjige koje nisu pročitali, filmove koje nisu vidjeli. To je pitanje elementarne pristojnosti. Otkazivanje je postalo prelagano i prebrzo. U stvarnom svijetu posljedice su egzistencijalne i trajne, no kazalište mora ostati prostor istraživanja, igre i mišljenja a kad predstava završi, vi se poklonite, odete u garderobu, istuširate se i vratite u stvarnost.

U javnom se diskursu, međutim, od svake javne osobe očekuje zauzimanje stavova, ali se brzo kažnjava svako nijansiranje. Jeste li u tom smislu hrabri? Je li vam stalo da vas ne "otkažu"?

Ne razmišljam o tome na taj način. Najvažnije mi je biti pošten prema sebi i jasno znati što zastupam i za što sam se spreman zauzeti. Ako me netko zbog toga "otkaže" ili pokuša marginalizirati, na to nemam stvaran utjecaj. Onda tražite drugi prostor u kojem se možete realizirati, kao umjetnik i kao čovjek. Ali vjerujem da oko mene postoji jedan mali ali čvrsti krug ljudi koji si međusobno "čuva leđa". Možda zvuči naivno, ali meni je to dovoljno da se u ovom svijetu ne poludi. Kao glumac, naravno, nikad niste potpuno sigurni. Uvijek se preispitujete: je li moglo bolje, je li to pravo mjesto, jesam li dao dovoljno. To je normalno stanje ovog posla. Ali dok god me ljudi traže, dok me žele u različitim ulogama i dok osjećam da imam što dati – ja sam tu.

Gdje vi osobno povlačite crtu – oko kojih pitanja više ne vidite prostor za prilagodbu?

Mislim da je jedno od ključnih pitanja našeg vremena sporo, ali uporno jačanje fašističkih obrazaca. O tome je nužno govoriti i pritom stalno provjeravati i sebe, jer taj impuls u nekom obliku svi mi u sebi nosimo. Sve mora početi od samokorekcije. U svijetu koji je postao izrazito agresivan, moramo ponovno početi govoriti o empatiji, oprostu, davanju druge šanse. O ideji da jedna pogreška ne mora značiti kraj. Važno mi je ostati svjestan vlastitih i tuđih granica, ali istodobno pokušati ostati zaigran, otvoren, zaljubljen u život.

Radikalna desnica ne jača u vakuumu. Što je po vama uzrok porasta tih ekstremizama?

Ne bih se pravio da imam jednostavan odgovor. Čini mi se da je to priča koja nam se sustavno nameće već godinama, kao neka umjetno konstruirana stvarnost. Ono na što ja mogu utjecati jest vlastiti integritet i način na koji živim i radim. Vidim da jača netrpeljivost prema drugome i drugačijem, a ja se ovim poslom bavim upravo zato da bih pokušao razumjeti ono što mi je strano. Ne nužno prihvatiti, ali barem razumjeti. Živimo u svijetu koji sve manje pokušava razumjeti tuđu poziciju. Opsjednuti smo sobom, vlastitim strahovima i komforom. Europa mi se danas čini umorna i zatvorena, čak i u odnosu prema ljudskom tijelu, slobodi izraza, riziku. Sve postaje sablažnjivo, čak i ono što je elementarno ljudsko. A tijelo, glas i prisutnost jedino su što mi, kao glumci, stvarno imamo.

Gdje u svemu tome nalazite prostor za optimizam, ili barem nadu za izlazak iz tog začaranog kruga?

Izlazite tako da se pomaknete. Kad osjetite da je atmosfera učmala, da nema zraka, tražite svježi prostor – novi kontekst, nove ljude, novu perspektivu. Ako želite istinski propitivati sebe i posao kojim se bavite, ne morate ostati na jednom mjestu. Ono što mi je problematično jest pozicija stalne kuknjave i samosažaljenja, bez ikakvog pokušaja promjene. Pasivnost nije hrabra. Ako imate mogućnost izbora, onda imate i odgovornost da nešto promijenite – makar to bilo samo pomicanje vlastite pozicije. Ali bio bih neiskren kad bih rekao da me nije strah. Imam dvoje djece i naravno da me brine kakva ih budućnost čeka. No živjeti svakodnevno u strahu znači polako se urušavati iznutra. To je najbrži put u paralizu. Pokušavam biti svjestan svega što se događa, ali i ne dopustiti da me to potpuno preplavi. Živimo u teškom, zbunjujućem vremenu i ostati u njemu čist, znatiželjan, zaigran i čestit – to je danas ozbiljan zadatak. Sve vas oko toga demantira: sustav, politika, tempo života. Ali upravo zato mislim da je to nešto što ne smijemo prestati pokušavati.

Vi pripadate generaciji koja je profesionalno sazrijevala kroz tranziciju, krize i stalne promjene "pravila igre". Imate li osjećaj da ste zbog toga postali realističniji – ili skeptičniji – prema ideji da se stvari uopće mogu bitno mijenjati?

Ja sam ratno dijete, a je nešto što vas trajno obilježi. Kad s dvanaest ili trinaest godina shvatite da se stvari mogu u sekundi promijeniti – i to nagore – to vas prisili da brže sazrijete i ozbiljnije gledate na svijet. Potom su uslijedile nove krize; stalno neke nove nestabilnosti. Sve me to učinilo realističnijim, mada ne i ciničnim. Jedino što imamo jest sad i ovdje. Vrijeme se ne može vratiti. Ali krize često otvore i prostor za neku drugačiju kreativnost, za luđe ideje, hrabrije poteze. Razočaravajuće je to da se ljudi, u suštini, ne mijenjaju puno: Shakespeare je prije četiri stoljeća opisao gotovo sva ljudska stanja i emocije, a mi ih i danas živimo na isti način. S druge strane, vremena se ipak mijenjaju nabolje kad je riječ o ljudskim pravima, pravima žena, osviještenosti o mentalnom zdravlju. Kad usporedim generaciju svog djeda i generaciju svog sina, to je golema razlika. Tako da sam ja, unatoč svemu, optimist. Opet, možda sam naivan, ali vjerujem da je i ovo jačanje autoritarnih i ekstremnih tendencija neka završna faza nečega što će se morati raspasti da bi se otvorio prostor za drugačiji svijet.