Nitko vam na studiju književnosti ne govori o tome da je jedan od najvećih motiva, jedna od najvećih patnji i najgorih previranja koja su Williama Shakespearea nagnala na pisanje svih onih drama, soneta, komedija i tragedija - možda bila ne velika i nesretna ljubav, ne prikrivena seksualnost, ne društveni okovi toga doba, nego – pedijatrijska smrtovnica. Nema na katedrama za anglistiku kolegija ‘Kuga 101 – kako epidemija razara obitelj i dotadašnji književni kanon’.

Uza sve jambove, pentametre, duhove, Yorickove lubanje, sonete i Friends, Romans, countrymen, lend me your ears – rijetko vam govore o takvim stvarima iz Shakespeareova života. Ponajviše zbog toga što se o tome, kao i o intimnim detaljima života gotovo svih velikih umjetnika toga doba, zapravo vrlo malo zna. A negdje u Stratfordu, 1596., jedan je jedanaestogodišnjak umro i cijela je zapadna književnost možda upravo zbog toga krenula sasvim drugim tokom. E, tu rupu – tu crnu, blatnjavu, kužnu rupu u povijesti – film ‘Hamnet’ uzima kao svoju početnu točku i onda u nju skoči naglavačke, bez sigurnosnog pojasa, bez opreza, bez onog kukavičkog ‘možda’.

Film o majci

Stoljećima se šuška i nagađa – je li ‘Hamlet’ samo fonetski brat blizanac imena Hamnet ili je to bila posveta očinske traume koja se pretvorila u metafizički spektakl? Film Chloé Zhao i koscenaristice Maggie O’Farrell u tom smislu ne piše fusnotu povijesti – on radi performativni eksperiment. Uzima tu hipotezu, zaključa vrata i kaže: idemo živjeti s njom dva sata, pa da vidimo tko će prvi zaplakati.

I odmah da razjasnimo – ovo nije film o velikom muškom geniju koji iz patnje kuha remek-djela od tuge. Ovo je film o majci. O Agnes. O ženi koju povijest pamti kao Anne Hathaway, dakle, kao biografski prilog tuđoj veličini. Jessie Buckley tu ulogu igra tako da bi joj Aristotel osobno dao Poetikinu počasnu diplomu, a Jacques Rancière bi napisao esej o redistribuciji osjetilnog u Stratfordu. Ona je istodobno zemlja i meso, korijen i živac. Gleda biljke kao da su rodbina. Gleda djecu kao da su produžetak vlastite utrobe. I kad joj sin umre, tuga ne dolazi u valovima – zatrese čitav svijet kao pomaknuta tektonska ploča.

Prije toga, Zhao nam, bez žurbe i bez dramaturškog paničarenja, gradi obitelj. Paul Mescal kao William Shakespeare nije bradati spomenik s perom iza uha, nego zbunjeni mladić koji se zaljubljuje u ženu koja ga intelektualno i instinktivno nadmašuje. Njihova ljubav nema patinu kostimirane sapunice – ona je tvrdoglava, tjelesna, puna pogleda koji govore više od citata iz soneta. Djeca – Susanna i blizanci Judith i Hamnet – nisu scenografski ukrasi. Oni su kaos, smijeh, prljave ruke, naguravanje po kući. Film gotovo bezobrazno inzistira na svakodnevici, kao da vam Zhao poručuje – zapamtite ovu radost, trebat će vam za kasnije.

A onda - kuga. Hamnet obolijeva dok je otac u Londonu, u tom proto-metropolskom inkubatoru kazališne industrije. Agnes ga drži, liječi, moli, znoji se. Kamera ostaje blizu, ali nikad ne prelazi u pornografiju patnje. Buckley igra majčinsku paniku kao fizičku iscrpljenost – tijelo joj se savija, ali ne puca. Kad dječak umre, svijet ne eksplodira – on se isprazni. Paul Mescal, kad se vrati i shvati da je zakasnio, igra krivnju kao kroničnu bolest. Ramena mu padaju, glas se stišava, pogled postaje rupa. Shakespeare, ljudi moji, izgleda kao čovjek koji bi rado razbio nešto, ali shvaća da nema što – sve je već razbijeno.

Umjetnost nije terapija, nego talog

I sad dolazi ono najluđe – film sugerira da umjetnost nije terapija, nije katarza u aristotelovskom smislu čišćenja, nego sediment. Bol se taloži. Piše se. Pretvara u lik koji ne može žalovati jer ne zna kako. Slavoj Žižek tu bi vjerojatno rekao nešto o traumi kao simboličkom nedostatku, a ja bih mu ponudila kokice i rekla – sjedi, gledaj kako Zhao radi psihoanalizu a da nijednom ne izgovori riječ psihoanaliza.

‘Hamnet’ je i radikalno feministički film. Ne zato što maše transparentima, nego zato što mijenja optiku. Povijest je stoljećima zurila u Shakespearea. Zhao okreće objektiv prema Agnes. Ona nije muzejska etiketa. Ona je subjekt. Njezina tuga nije prateći vokal velikoj muškoj ariji, nego glavna melodija. Kulturalno, film radi važnu stvar – na smislene, emotivne, ali sasvim uvjerlijve komade rastavlja mit o geniju kao izoliranom vulkanu. Pokazuje da iza svakog ‘velikog djela’ stoji nečiji nevidljivi rad, nečija šutnja, nečiji raspad. Društveno, podsjeća da je dječja smrt u 16. stoljeću bila svakodnevna pojava, ali da za roditelja nikad nije bila broj. Emocionalno – udara tamo gdje smo najtanji. Psihološki – secira žalovanje bez patetike, bez glazbenog nasilja, bez manipulacije.

Svi Oscari za Jessie Buckley

Oscar? Naravno da se o njemu šuška. Jessie Buckley trebalabi dobiti sve – Oscara, BAFTA-u, Zlatni globus, počasni doktorat iz patnje. Zhao već ima Oscar za ‘Nomadland’ – film u kojem je tišina bila glasnija od bilo kakve eksplozije. ‘The Rider’ i ‘Nomadland’ bavili su se ljudima na rubu – suvremenim nomadima, ranjenim kaubojima kapitalizma. ‘Hamnet’ ide unatrag u povijest, ali tematski ostaje na istom terenu – krhkost, gubitak, dostojanstvo. U Zhaoinu opusu ovo je prirodna evolucija – kao da je nomadsku kamp-prikolicu zamijenila elizabetanskom kućom, ali je zadržala isti osjećaj za ljudsku ranjivost. Hoće li Akademija pasti na to? Velike su šanse. Film ima sve što vole – povijesni okvir, tešku temu, briljantne glumačke izvedbe, redateljicu s pedigreom. A pritom nije ukočen, nije kostimiran do distance. On diše. I boli.

Kad izađete iz kina, nećete citirati stihove. Nećete filozofirati o jambovima. Bit ćete malo tiši, možda negdje na rubu shvaćanja da umjetnost nije bijeg od boli, nego samo jedan od načina da se bol uobliči. I da je možda slavni 'Hamlet', prije svih solilokvija, lubanja i ispita na faksu prije kojeg ste se znojili - počeo jednim dječjim imenom koje se više nikad nije izgovorilo bez drhtaja