Komparatist i sociolog po obrazovanju, politolog po formaciji, autor niza znanstvenih radova, knjiga i romana, Nebojša Lujanović u svojim se akademskim i književnim tekstovima sustavno bavi pitanjima identiteta, društvenih nejednakosti i mehanizama isključivanja u suvremenom društvu. Od ranih zbirki priča do romana poput Godine svinje, Maratonca, Južine ili Tvornice Hrvata, za koju je 2023. osvojio V.B.Z.-ovu Nagradu za najbolji neobjavljeni roman a ove godine i nagradu čitatelja za najbolji nagrađeni roman tog natječaja, Lujanovićev književni svijet izgrađen je oko interesa za marginalne pozicije, društvene lomove i nevidljive hijerarhije. U tom smislu, njegov novi roman, Dnevnik prakse (Naklada Ljevak, 2025.) predstavlja preciznu kondenzaciju tema kojima se autor bavi godinama – ovaj put kroz perspektivu mladog pripovjedača i formu namjerno "deformiranog" školskog zadatka.

Roman prati srednjoškolca koji tijekom ljeta radi u splitskom dućanu kako bi pomogao majci. No obavezna praksa brzo prerasta u iskustvo klasnog razotkrivanja: susret s radom kao izvorom srama, s nevidljivim granicama između "naših" i "njihovih", s eksploatacijom koja se normalizira i pasivno prihvaća. Kroz dnevnik rada koji se neprestano pretvara u dnevnik čitanja, klasici književnosti postaju alat za razumijevanje sadašnjosti, a pitanje građanskog neposluha izlazi iz teorije i ulazi u svakodnevicu.

Namijenjen prvenstveno mladima, ali pisan bez patroniziranja i u kodu podjednako zanimljivom i odraslim čitateljima, Dnevnik prakse precizno secira materijalističku logiku, normaliziranu pasivnost i sljepoću klasnih elita, spajajući snažan društveni komentar s dubokom, nenametljivom psihološkom introspekcijom. U razgovoru s piscem govorimo o temama njegovog novog romana ali i šireg društvenog konteksta u kojem nastaje: obrazovanja koje sve teže proizvodi emancipaciju, normalizacije nejednakosti, sužavanja prostora empatije i odgovornosti. Razgovarali smo i o odnosu književnosti i angažmana, granicama građanskog otpora, identitetu i domoljublju kao praktičnim kategorijama, te o tome ima li danas uopće izlaza iz modela "izdržavanja" – ili smo tek na početku njegova najtvrđeg oblika.

Dnevnik prakse knjiga je o radu, ali i o sramu koji rad često proizvodi, osobito kod mladih. U kojem smo trenutku došli do toga da fizički ili slabo plaćen rad postane društveno poniženje?

Pitanje rada i srama – ispričavam se ako je odgovor stereotipan – prije svega je pitanje malograđanštine. Dokaz su naprednije zemlje u kojima toga nema; tamo nije sramota vidjeti vlasnika hotela da s radnicima čisti kuhinju. Kod nas postoji ta vrsta projekcije 'nižih' poslova; djecu se gura na fakultet pošto-poto. Njih se odgaja s prijezirom prema teškom radu. Zbog toga mi je i samom dugo trebalo da prestanem doživljavati pojedina radna iskustva tijekom i nakon studija kao nešto što treba skrivati. Recimo, zimu prije upisa na doktorat, čistio sam snijeg za Zagreb parking. Ispred nekih hangara kraj autobusnog kolodvora u šest ujutro čekali smo u redu da zadužimo lopate pa onda krenuli po parkinzima lopatati snijeg, promrzlih ruku i mokrih nogavica.

U romanu se jasno vidi da rad nije samo ekonomska, nego duboko etička i identitetska kategorija. Može li se danas uopće govoriti o identitetu izvan rada, kad je upravo rad ono što nas najbrže svrstava, isključuje ili obilježava?

Rad jest dio identiteta, ali na način da nas definira naš pristup radu, a ne sama vrsta posla koji obavljamo. To jest, obavljamo li svoj posao etički, koji god on bio. Sveučilišni profesor može svoj posao obavljati neetično, a automehaničar etično. Kada tako pristupimo, onda nas takav rad određuje – na način da nas izgrađuje. Čini mi se da je danas strana sama pomisao da se za neki posao treba usavršavati godinama kako biste ga razvili do savršenstva.

U vremenu instant rješenja i brzih promjena, nestala je ta odgojna komponenta rada a rupa nije nadopunjena novim mehanizmima koji bi preuzeli tu funkciju. Rad postaje samo usputno sredstvo za materijalni status i pokazivanje. Nitko ne želi raditi neki posao samo zato što želi u nečemu biti jako dobar. Pa, kad je cilj samo materijalno, najbolji je put onaj sa što manje truda. Težak trud, po tom kriteriju, znak je slabosti, neuspjeha. Težak rad postaje sramota.

U vašem pisanju i javnim istupima često su u fokusu rubovi društva. Kako danas u Hrvatskoj i regiji nastaju "ljudi s margine"?

Negdje društva sustavno rade na integraciji marginaliziranih skupina, negdje ustrajno na proizvođenju marginalaca. Nije teško pogoditi kojem mi pripadamo. Izlučujemo na marginu sve koji su drugačiji po bilo kojem kriteriju. Proizvodimo tako marginalce na tjednoj razini. One koji imaju drugačije političke stavove, drugačije mišljenje o političkoj temi ili nogometnom timu. Uzroci su višestruki: od političke nezrelosti, preko financijske nestabilnosti, do osjećaja nesigurnosti, jer neki stabilniji identitetski okviri što smo i tko smo kao zajednica – nisu postavljeni. Pa nas silno ugrožava to što kraj nas postoji netko tko drugačije misli, drugačije izgleda ili ima drugačije seksualne navike.

Radnici u Dnevniku prakse dugo pristaju na nepravdu, a pobuna dolazi tek nakon osobnog loma. Kako tumačite tu tako za nas tipičnu društvenu pasivnost?

Ne znam koliko ljudi uopće imaju svijest o javnom dobru, javnim pitanjima i javnim poslovima. Kada netko upravlja javnim financijama ili se o njih ogriješi u okviru službene dužnosti, ljudi misle da oni to uzimaju iz nekog apstraktnog bunara, neke neimenovane rupe u kojoj leži neka rezerva, pa se nas to ne tiče toliko, osim što smo zavidni jer nismo i mi u poziciju da zagrabimo iz istog bunara. Razmišljao sam dosta o tome i mislim da postoje dva puta. Jedan dugoročni: građanski odgoj, pa čekati generacijama da se 'primi'. I jedan kratkoročni – dajte ljudima bruto plaću! Onog trenutka kada svaki radnik svaki mjesec iz vlastitog džepa, iz plaće zarađene teškim radom, mora izdvojiti iznos koji "predaje državi", postat će izrazito zainteresiran i osjetljiv na pitanje što se s tim novcem kasnije događa.

Iako ne donosi veliku pobjedu, motiv građanskog neposluha u romanu ipak proizvodi pomak. Što takvi pojedinačni činovi otpora govore o dosezima društvene promjene? Kako u tom kontekstu vidite čest zahtjev da književnost bude "neutralna" ili "iznad politike"?

Teoretičari će reći da je svaki estetski čin ujedno i politički čin, odnosno da nema estetike bez politike. Ono što nas u prihvaćanju te činjenice priječi jest vulgarno ili iskrivljeno shvaćanje politike kao puke manipulacije. Kada bismo politiku razumjeli kao djelovanje usklađeno s određenim vrijednostima, njezino bi razumijevanje bilo znatno jednostavnije. Možda zagovornici razdvajanja politike i književnosti misle na opasnost instrumentalizacije književnosti za pojedinačne ciljeve. No, i bez dubljeg ulaska u tu raspravu, sama odluka da se piše već je određena vrsta angažmana. Pitanje je samo u kojoj su mjeri toga pisci sami svjesni. U romanu, uostalom, blagajnica daje jasnu lekciju lokalnom intelektualcu koji zalazi u dućan o tome što angažman uopće jest.

S obzirom na to da živite u Splitu i radite s mladima, moram vas pitati o sve češćim pojavama netrpeljivosti i nasilja u javnom prostoru - koliko su one povezane s načinom na koji mlade učimo o identitetu, povijesti i odnosu prema drugima?

Čini mi se da netrpeljivost prije svega proizlazi iz nepovoljnog socijalnog položaja – uspješni, ostvareni ljudi u pravilu se ne bave drugim ljudima, nego idejama – ali i iz koncepta identiteta. Onakvog identiteta kakvog ga mi vidimo. Ako dopustite primjer. Sve dok nam je lik tamnoputog Antimona ili nepalskog radnika koji želi da ga zovu hrvatskim nadimkom ili koji govori za sebe da je Hrvat, smiješan, mi ustvari živimo unutar retrogradnih, predmodernističkih koncepata identiteta. Ako čovjek radi u Hrvatskoj, plaća tu porez, pokušava učiti jezik, poštuje naše zakone – zašto bi bilo smiješno nazivati ga Hrvatom? Taj smijeh koji prati Antimona iz Večernje škole odvijek mi je u tom smislu djelovao kao svojevrsni lakmus-papir.

Suvremeni mladi ljudi istodobno su izloženi snažnoj globalnoj povezanosti i lokalnim, često vrlo zatvorenim narativima. Kako objašnjavate taj paradoks?

Manji dio mladih pametno koristi mogućnosti novog doba: putuju, uče, poduzetni su, otvaraju firme i kreiraju projekte i prije završetka fakulteta. U moje vrijeme studiranja, nije bilo toliko proaktivnih i poduzetnih mladih osoba. Ali, onda s druge strane, tu je većina, koja digitalne medije koristi pasivno, prepuštajući se algoritmima čiji je cilj što dulje zadržati njihovu pažnju, jer je upravo ona njihov glavni resurs. Zadržavaju ih tako da im serviraju sadržaj koji odražava i pojačava njihove već formiranje stavove, u kojima onda oni postaju još radikalniji. Eto začaranog kruga koji ne ostavlja puno mjesta za optimizam.

Vi o domoljublju govorite kao o praktičnoj, a ne simboličnoj kategoriji. Kako se takvo shvaćanje uklapa u društvo koje snažno inzistira na identitetskim oznakama?

Radi se o tome da se glasna manjina izborila za pravo da nameće svoju ideju ili verziju domoljublja. Kad razmišljam o tome, iskreno ću reći i bez imalo ironije: domoljublje je prekrasna stvar. Poštovati zakone i promovirati svoju državu kao mjesto otvoreno za sve – to je prekrasno. Čuvati prirodna bogatstva i poštovati pritom GUP, to je isto prekrasna stvar. Voljeti svoju zemlju toliko da si ponosan kada je naša kultura vidljiva, kada naši pisci, recimo, osvajaju francuske nagrade. Voljeti toliko svoj narod da se uključite u volonterske projekte i osjećati se pritom ispunjeno. Zaista, nema ljepše stvari od (takvog) domoljublja. Samo se bojim da se naše verzije domoljublja razlikuju.

Nudi li današnje obrazovanje ikakav prostor emancipacije ili prije svega služi kao dio mehanizma prilagodbe? Svoju ste knjigu pozicionirali kao književnost za mlade, ali svjesno ulazite u teme eksploatacije, klasnih razlika i radničkog otpora. Podcjenjujemo li mlade time što ih štitimo od "teških tema"?

Obrazovanje i odgoj idu ruku pod ruku kada je u pitanju "zaštita" mladih. Bez suviše teoretiziranja, ja bih sve sažeo na izjavu jedne dječje psihologinje koja se oglasila nakon pucnjave u beogradskoj školi, u moru silnih iskaza uglavnom nestručnih osoba. Ona je problem sažela u samo četiri riječi: minimalna tolerancija na stres. Djeca se ozljeđuju ili grabe oružje zato što ih netko nije pozvao na rođendan ili im je uputio pogrdnu primjedbu. Doduše, danas tehnologija pruža dodatne prilike za sofisticirane načine agresije, ali to je dodatni razlog da djecu navikavamo kako se nositi sa stresom. Dakle, da, nažalost, čeka vas svijet u kojem ćete ponekad raditi za ništa, u kojem ima puno iskorištavanja, u kojem ćete se morati izboriti za vrijednost svoga rada… Za početak.

Lik stranog radnika Moa otvara teme globalne nejednakosti, duga i straha koji proizvode suvremeni oblici ovisnosti. Opsjednuti smo individualnom slobodom, a rijetko govorimo o kolektivnoj odgovornosti; jesu li granice solidarnosti ozbiljno narušene?

Ako nisu već izbrisane, onda su ozbiljno dovedene u pitanje. Da postavim protupitanje: koji to obrazovni sadržaj razvija empatiju i solidarnost? Matematika? Pridoda i društvo? Informatika? Kemija? Bojim se da to iznosi na svojim leđima samo – književnost. Ona je jedini sadržaj koji nas tijekom obrazovanja i odrastanja navodi da se zamislimo u koži drugoga. Kako sve više potiskujemo književnost iz javnosti, medija, obrazovanja, logično je da će empatija i solidarnost biti u padu. Ovo nije pitanje nas pisaca i naše pozicije, nego ozbiljno društveno pitanje: koje dobrobiti nam donosi čitanje i što će se dogoditi ako sve manje čitamo?

U Dnevniku prakse klasici nisu mrtva lektira, nego alat za razumijevanje sadašnjosti. Je li književni kanon nešto s čime se još može razgovarati ili je već prilično zatvoren? Što se izgubilo u načinu na koji danas poučavamo književnost i može li se taj jaz između škole i života uopće zatvoriti?

Taj je jaz stvorila nekritička upotreba tehnologije. Mislite li da se svi ti geekovi koji izbacuju aplikacije i napredne funkcije društvenih mreža zamaraju sociološkim, psihološkim i drugim učincima? Ovo više nije gunđanje staraca koji se ne znaju služiti mobitelom, nego sada postaje i fizička – neuroznanstvena – činjenica da je struktura mozga fizički promijenjena, određeni su centri oslabjeni. Tehnologija je super kada je zauzdamo i ugradimo mehanizme kontrole. Kada spominjete kanon, sve manji broj ljudi je fizički sposoban probaviti tekstove te dužine.

Šteta, jer je kanon jedan lijepi izlog tekstova među kojima se za svaki period života i za svaki problem može pronaći odgovarajući sadržaj. Samo to treba vješto spojiti. Tu sav teret pada na učitelje, koji su u toj borbi mali i usamljeni, ali svejedno neizmjerno važni. Imao sam sreće biti učenik takvih profesorica kao što je Neli Mindoljević, a do nedavno je to uspješno radila i kolegica Korana Svilar. Možemo li se dugoročno oslanjati na rijetke genijalne pojedince ili će tu ulogu napokon preuzeti sustav, to je pitanje.

I u radu i u tijelu, kako ih prikazujete u Dnevniku prakse i svojoj prethodnoj knjizi Maratonac, stalno je prisutan zahtjev da se "izdrži". Kada gledate prema budućnosti, vidite li mogućnost izlaska iz tog modela?

Da se malo oslonim na Ramba Amadeusa, aspiracije prate platni razred. Može se prema točnim iznosima plaće definirati na kojoj razini čovjek "izdržava", na kojoj razmišlja o ljubavi i ekologiji, na kojoj o samoostvarenju. Ako smo mi po platežnoj moći na začelju europskih država, čineći usput sve da to stanje ne popravimo, vraćajući se konstantno u prošlost jer budućnost nismo sposobni osmisliti, onda nam ne gine koncept "izdržavanja" još neko vrijeme.