Kada o novinaru za života nastane enciklopedijska natuknica, nesumnjivo je ostavio dubok trag u struci. Jedan od takvih novinara je i Maroje Mihovilović, rođen 1945. godine u Zagrebu. Prometnuvši se u poznoj dobi kao kroničar domaćeg novinarstva, Mihovilović je ljetos objavio monumentalnu, dvotomnu knjigu 'Novinari i vlast: Povijest hrvatskog novinstva', gdje se na preko tisuću stranica bavi svim važnim novinarima i medijima u našoj prošlosti i sadašnjosti. Knjiga je to kakvih ima malo - dosad su se temom bavili tek Josip Horvat i Božidar Novak. Budući da je proveo više desetljeća u kući Vjesnik, zamolili smo ga da nama milenijalcima objasni po čemu je ta medijska kuća bila značajna, ali i da ponudi objašnjenje ključnih trenutaka te bogate povijesti. Naravno, knjiga poput ove mogla bi biti poligon za barem 10 intervjua, no vjerujemo da nije potrebno objašnjavati zašto je odabran upravo ovaj fokus.

Zgradu Vjesnika prije mjesec dana progutala je vatra, a ovih se dana priča o potrebi da se ona što prije ukloni. Kako ste se osjećali kada ste saznali za požar?

Kao i mnogima drugima koji su u toj zgradi radili, bilo mi je, naravno, žao kad sam vidio što se dogodilo. Odlazio sam u tu zgradu gotovo svakodnevno – osim kada sam bio na putovanjima – skoro dvadeset godina, tamo sam istesao svoje novinarstvo, upoznao veliki broj krasnih kolega, sudjelovao u raznim projektima. Sve se to vratilo u sjećanje kada sam vidio snimke požara. Srećom da nitko nije stradao.

Bio je to simbolički kraj jednog velikog poduzeća, svojevremeno najveće medijske kuće u jugoistočnoj Europi. Kako biste mojoj generaciji, a govorim o milenijalcima, dočarali značaj Vjesnika?

U vrijeme dok je Vjesnik rastao i postao novinarski i informativni gigant nije bilo interneta, satelitske i kabelske televizije, FM radija, bila su samo dva dosadna televizijska kanala, četiri radijske postaje i novine. Ljudi su se informirali jedino kroz novine, naklade su bile ogromne, a izbor novinskih naslova jako velik. Dok danas i najprodavanije novine ne mogu doseći ni naklade od 10 tisuća primjeraka, tada su neki listovi kuće Vjesnik ostvarivali naklade od nekoliko stotina tisuća primjeraka, a na kiosku se moglo naći za svakoga ponešto, od političkog dnevnika Vjesnika, masovnog Večernjeg lista, ženskog Svijeta, Sportskih novosti, Erotike, zabavnih romana, enigmatike, svega. Vjesnikova izdanja ulazila su u svaki dom. Sve se to proizvodilo u Vjesnikovom kompleksu na uglu Savske i današnje Slavonske avenije. Vjesnik je imao šest tisuća zaposlenih, 1400 kioska diljem Hrvatske.

Vratimo se na početak – kako je nastao Vjesnik i kakvo je bilo njegovo djelovanje u ratno doba?

U ratno doba Vjesnik je bio ilegalni bilten za informiranje članova partije, prvo se tiskao na šapirografu potajno u nekim stanovima u Zagrebu, potom je prenesen na partizanski teritorij gdje su ga zajedno s nekom malom tiskarom selili po selima i planinskim uporištima, već kako su se mijenjale ratne prilike. Nakon 1945. godine, budući da je bila ukinuta sva dotadašnja štampa koja se tiskala u Kraljevini Jugoslaviji, te potom u NDH, list Vjesnik postao je glavni hrvatski dnevnik. Na početku je objavljivao samo partijska priopćenja, izvještaje s narodnih skupova i partijskih kongresa i propagandu vlasti.

Uzlet Vjesnika kreće početkom pedesetih godina kada uredničku poziciju preuzima Frane Barbieri, čija se ideja tjednika Vjesnik u srijedu (VUS) pokazala izuzetno uspješnom. Kakav je to bio list?

VUS je razbio dotadašnji partijski monopol na informiranje šire javnosti. Partija je do tada tvrdila da joj je dovoljno četiri stranice Vjesnika da informira cijelu hrvatsku javnost što ona treba znati, ali je Barbieri, iako je bio partizan i partijski dužnosnik, odlučio da taj partijski monopol razbije. Zato je pokrenuo taj novi tjednik VUS, koji je imao za ono vrijeme enormnih 16 stranica, te tamo počeo objavljivati članke najrazličitijih sadržaja, reportaže, kulturne priloge, putopise, intervjue sa značajnim ličnostima, što je izazvalo veliki interes, te je smjesta postigao enormnu nakladu od nekoliko stotina tisuća primjeraka. Time je započelo poslijeratno moderno informativno novinarstvo.

Zlatno doba kuće Vjesnik vjerojatno je ono direktora Đure Kladarina, kada je zamišljena izgradnja slavnog nebodera i selidba iz tijesnih prostora Masarykove 28, što danas zvuči nevjerojatno. Zašto je Vjesniku trebao neboder?

Kladarin, i on 'stara partizančina', pokrenuo je inicijativu da se sva izdavačka aktivnost u Zagrebu koncentrira oko Vjesnika. On je razvijao Vjesnik kao izdavačku kuću, pokrenuo visokonkladni pučki Večernji list, prve revije, a za svu tu aktivnost tadašnja zgrada Vjesnika u Masarykovoj bila je premala, pa su neke redakcije nužno bile smještene i na Preradovićevom trgu i u Frankopanskoj ulici. On je zaključio da svi moraju biti na jednom mjestu, pa se zato išlo u izgradnju nebodera i uz njega šireg kompleksa drugih zgrada gdje su bili tiskara, distribucija, pomoćne službe, čak i ambulanta. Bilo je nekih prijedloga da se to gradi u centru Zagreba, na mjestu gdje se danas nalazi hotel Westin, ali je Kladarin odlučio da to bude na Savskoj cesti, jer je tamo bilo više prostora.

Previranja u vrijeme hrvatskog proljeća nisu zaobišla ni Vjesnik, koji se svrstao na stranu proljećara. Kakve su bile posljedice za kuću?

Nije se cijeli Vjesnik svrstao uz proljećare, bili su to dnevni list Vjesnik i VUS, ali Večernji list nije bio. Kada je 1971. godine proljećarski pokret slomljen, došlo je do prilične čistke među vodećim urednicima i komentatorima, koji su podržavali proljećare. Svi su smijenjeni, ali su u najvećem broju ostali u Vjesniku na novim radnim nepolitičkim mjestima. Takva čistka i politička represija trajale su par godina, ali je u drugoj polovini sedamdesetih toga uglavnom potpuno nestalo, pa je u novom, puno slobodnijem razdoblju cijeli Vjesnik naprosto procvjetao. Počelo je najbolje razdoblje u cijeloj njegovoj povijesti, moglo bi se čak reći možda i najbolje razdoblje u cijeloj povijesti novinarstva u Hrvatskoj.

Osamdesetih se vjerojatno nije moglo niti naslutiti da će ovaj gigant u sljedećim desetljećima biti istisnut s medijske scene. Naime, bilo je to zlatno doba jugoslavenskog novinarstva. Kako je bilo baviti se novinarstvom u toj eri?

To je stvarno bilo zlatno doba. Partija je još pokušavala kontrolirati novine, ali su novine zahvaljujući svojim visokom nakladama i hrabrim i visprenim urednicima toliko ojačale da su se mogle sve jače, na kraju potpuno osloboditi partijskog pritiska. Bilo je to razdoblje najveće novinarske slobode, tada su procvjetali ponajviše Večernji list, Start, Danas, a treba spomenuti da je u tom razdoblju važnu ulogu imao omladinski tjednik Polet, da se tada u Splitu razvila jako politički važna Slobodna Dalmacija, unutar koje se tada rodio i Feral Tribune.

Devedesete i nulte su razdoblje lutanja, vrijeme privatizacije na medijskoj sceni i režimskog novinarstva, da bi početkom desetih Vjesnik otišao u ropotarnicu historije. Što biste rekli, zašto je ova kuća propala?

Nisu devedesete bile razdoblje lutanja, naprotiv, bile su razdoblje otkrivanja novih prostora, sasvim novog shvaćanja novinarstva, vrijeme rađanja istraživačkog novinarstva, nezavisnih listova. Novine su postale agresivnije, kritičnije prema vlastima, u tom smislu relevantnije i direktnije su utjecale na političke prilike. To je pokrenuo Globus, a tu su stasali Feral i potom i Nacional, pokrenut je Jutarnji list. Tada su nastali ti novi predvodnici hrvatskog novinarstva. Vjesnik se u tom razdoblju nije mogao snaći, bio je to mastodont, kojeg je, kao prvo, uništila nova vlast. Ona je u redakcije počela slati svoje stranačke kadrove, potpuno neuke za novinarstvo, oni su uništili najpopularnije Vjesnikove listove. Od slavnih Vjesnikovih izdanja se jedino Večernji list uspio othrvati spretnim načinom kako ga je, podržavajući politiku Franje Tuđmana, vodio Branko Tuđen. Kuća Vjesnik i organizaciono se raspala, pojedini uspješniji segmentni počeli su samostalno djelovati i poslovati, odvojili su se Tiskara, distribucija i Večernji list, a ostale su neprofitabilne djelatnosti, pa se cijeli gigant urušio.

Svoj ste pečat na izdanjima Vjesnika ostavljali desetljećima, a isto je činio i vaš otac Ive Mihovilović – čuveni Spectator, čovjek koji je obilježio novinarstvo obje Jugoslavije. Kako je bilo raditi u sjeni takvog oca?

Moj otac je bio jedan vrlo skroman, diskretan, miran čovjek. Radio je sve od kuće, malo je izlazio, nigdje nije putovao. U vrijeme dok se on bavio novinarstvom javnost je novinare znala isključivo po potpisima ispod njihovih članaka i ni po čemu drugom. Sve do kraja sedamdesetih fotografije novinara se nisu objavljivale u novinama, prva novinarska zvijezda bila je krajem osamdesetih Tanja Torbarina. Nije uopće postojala današnja celebrity scena, tako da je moj otac javno bio sasvim anoniman, što mu je bilo jako važno. Čak ni svoju jako čitanu kolumnu 'Spectator' nije potpisivao, pa je malo ljudi uopće znalo da je on piše. On je bio ime samo u novinarskim krugovima i nigdje drugdje. Ja se nisam namjeravao baviti novinarstvom, bio sam u gimnaziji dobar matematičar pa sam studirao elektrotehniku i dogurao do apsolventa. Budući da je moj otac imao jako mnogo posla, počeo mi je kod kuće davati neke sitnije novinarske poslove. Nakon toga me je jedan prijatelj pozvao da dođem u Studentski list i tamo sam se počeo ozbiljno baviti novinarstvom, te ušao u profesiju mimo mojeg oca. Bio sam sasvim drukčiji novinar od mojeg oca, puno sam putovao, bavio se najrazličitijim novinarskim poslovima. On je to sa zadovoljstvom i ponosom pratio. Nikada se nisam osjećao u njegovoj sjeni, jer nisam ni bio.

Za kraj se vratimo sadašnjosti. Kako vidite suvremeno novinarstvo u nas?

Tehnologija se drastično promijenila, novine su sa papira otišle na web. Pojavile su se društvene mreže koje su jako utjecale na informativni prostor. Neki tiskani mediji su se i u tim promijenjenim okolnostima održali, prvenstveno zahvaljujući svojoj kvaliteti, vjerodostojnosti i povjerenju koje u njih čitatelji i dalje imaju, vjerujući ono što oni pišu, a ne glupostima koje se šire društvenim mrežama. I danas su i s malin nakladama jednako utjecajni kao nekada, a javili su se novi vrlo vrijedni news siteovi na internetu, pred kojima je ostao isti onaj zadatak kakav novinari imaju od kada novinarstvo postoji – da informiraju javnost i kontroliraju vlast.