'Napravio sam toliko priloga da mi se činilo kako se ponavljam. U pričama sam koristio iste rečenice. Uočio sam da Amerika prelazi preko svake pucnjave u školi sve brže i brže. Znao sam da moram nešto promijeniti. Ali što?' Ovako se opisuje američki televizijski reporter Steve Hartman na početku kratkometražnoga dokumentarnog filma 'Sve prazne sobe' (engl. All the Empty Rooms) u režiji Joshue Seftela, nominiranog za Oscara na aktualnoj 98. dodjeli nagrada Američke filmske akademije.

Do tada poznat po svojim optimistično intoniranim reportažama, koje su redovito emitirane pri završetku informativnih emisija kako bi gledatelji odahnuli od prethodno konzumiranog sadržaja opterećenog problemima, Hartman je, otkriva film, prvi put izvještavao o pucnjavi u školi 1997. godine. Od tada do trenutka snimanja filma broj pucnjava u američkim osnovnim i srednjim školama porastao je sa 17 godišnje na njih čak 132. Ukratko, američke su obrazovne institucije u kojima se diljem zemlje školuju maloljetnici postale poprištima zastrašujućih masovnih zločina u kojima su ubojice dominantno bili vršnjaci žrtava.

Hartman kao iskusni novinar ističe da su mediji uglavnom portretirali počinitelje ubojstava koji su na taj način postali poznati i, nerijetko, primjeri sljedećim počiniteljima. Zato je on odlučio realizirati projekt u kojem će u središtu biti žrtve zločina i njihove obitelji, čime bi se javnost senzibilizirala te poistovjetila s njima. Cilj mu je bio s fotografom Louom Boppom, uz prethodnu dozvolu roditelja, posjetiti kuće ubijene djece te u njihovim sobama ovjekovječiti živote koji su ona vodila prije stradanja.

Jedan od očitih favorita

Tako je nastao film 'Sve prazne sobe', a on, otkako su objavljene nominacije za ovogodišnju dodjelu Oscara, uživa status jednog od favorita u svojoj kategoriji najpoznatijega filmskog priznanja na svijetu. Jasno je i zašto. U njemu se o američkom, ali ne više samo američkom fenomenu planiranih ubojstava u školama, pri čemu se dovoljno sjetiti događaja u Srbiji i Hrvatskoj prethodnih godina, govori iz perspektive gubitka nedužnih dječjih života temeljem sumanutih planova, odluka i realizacije likvidacije školske djece.

Hartman je odlučio u svom projektu krenuti od masovnog zločina u srednjoj školi Columbine u istoimenom dijelu metropolitanskog područja Denvera u Coloradu. Ondje su 20. travnja 1999. godine dvojica maturanata, Eric Harris i Dylan Klebold, izvršila isplaniran zločin likvidacije svojih kolegica i kolega. Ubili su u konačnici trinaestero učenika i jednog profesora, a sami su počinili samoubojstvo. Njihovo je zlodjelo, prema analizama, do lipnja prošle godine poslužilo za više od sedamdeset slično isplaniranih pucnjava i ubojstava u školama, što se naziva 'efektom Columbine'.

Riječ 'Columbine' postala je tako istoznačnicom za zločine u školama te se našla i u naslovu Oscarom nagrađenoga dugometražnog dokumentarnog filma 'Ludi za oružjem' (engl. Bowling for Columbine) iz 2002. godine redatelja Michaela Moorea. U njemu je poznati američki dokumentarist i aktivist, pošavši od naslovnog događaja, britko te uz niz sugovornika tematizirao američki zakonodavni okvir koji naširoko omogućuje masovno naoružavanje civilnog stanovništva te kulturu nošenja oružja kao preduvjete za zloporabe koje mogu dovesti do strahovitih zločina neovisno o godinama žrtava počinitelja. Na svečanoj dodjeli Oscara 2003. godine, održanoj u kontekstu američke vojne invazije na Irak, Moore je žestoko kritizirao tadašnju administraciju predsjednika Georgea W. Busha rekavši da Amerikanci žive u vremenima u kojima ih jedan čovjek šalje u rat iz – fiktivnih razloga.

Dječje sobe kao svjedočanstva užasa

Hoće li se takvo što čuti i na ovogodišnjoj dodjeli Oscara? S tom razlikom da više u pitanju nije Irak, nego Iran. Dvadeset i tri godine kasnije kratkometražni dokumentarni film 'Sve prazne sobe' o istom problemu i – društvu govori na suptilan, ali ništa manje prodoran način. Njegov glavni protagonist u cilju dovršetka svoga sedmogodišnjeg projekta posjećuje jednu po jednu preostalu obitelj koja je prethodnih godina doživjela gubitak djeteta u pucnjavi u školi. Na početku je filma to dječak Dominic, obožavatelj Spužve Boba Skockanoga, čiji roditelji u njegovoj sobi i dalje drže odjeću koju je nosio neposredno prije smrti kako bi ih sinovljev miris podsjećao na njega.

Hartman zatim odlazi roditeljima u vrijeme ubojstva devetogodišnje Hallie, ubijene u osnovnoj školi Covenant u Nashvilleu 2023. godine. Zaigrana djevojčica ostavila je iza sebe roditelje i trojicu braće. Istih je godina bila i Jackie, ubijena 2022. godine u pucnjavi u osnovnoj školi Robb u Uvaldeu u Teksasu, darovita pjevačica. Napokon, reporter i njegov fotograf posjećuju roditeljski dom petnaestogodišnje Gracie, nesuđene scenske zvijezde, ubijene 2019. godine u srednjoj školi Saugus u Santa Clariti u Kaliforniji. Tada je ubijen i četrnaestogodišnji Dominic s početka filma. Njihove su sobe sada svjedočanstva.

Redatelj Joshua Seftel, već nominiran za Oscara u istoj kategoriji zahvaljujući filmu 'Stranac na vratima' (engl. Stranger at the Gate) iz 2022. godine, ostvaruje tihi, promatrački dokumentarac u kojem su emocije istodobno prigušene i naglašene, ovisno o kadru i protagonistima. I dok je Mooreov rad otvoreno osuđivao američku naviku posjedovanja, nošenja i korištenja oružja, ovaj film čini to decentno, filigranski i u kontekstu računajući na publiku koja taj kontekst prepoznaje.

Tko je još u konkurenciji?

U utrci za priznanje Američke filmske akademije konkuriraju mu četiri naslova, među kojima je i 'Vrag je zauzet' (engl. The Devil Is Busy) o klinici za pobačaje u Atlanti, čije su redateljice Christalyn Hampton i Geeta Gandbhir. Potonja, američka filmašica čiji su roditelji u 1960-ima imigrirali iz Indije, svakako obilježava ovogodišnju dodjelu Oscara jer joj je još jedan film nominiran za nagradu, uživajući status favorita u kategoriji najboljega dugometražnog dokumentarnog filma uz naslov 'Gospodin Nitko protiv Putina' rusko-američkoga autorskog dvojca Davida Borensteina i Pavela Talankina.

Tko će na kraju osvojiti prestižnu statuu, ovisi o tome hoće li biračko tijelo Akademije prednost dati nasilju koje unutar i izvan zemlje generira sadašnji ruski predsjednik ili nasilju koje se događa u američkim susjedstvima, a također je povezano s (ne)kulturom posjedovanja oružja. I teme preostalih nominiranih cjelovečernjih dokumentaraca izvrsno zrcale svijet u kojem trenutačno živimo te je ova kategorija jedna od neizvjesnijih.

Uznemirujuća rekonstrukcija ubojstva

Što se tiče rada Geete Gandbhir, 'Idealna susjeda' (engl. The Perfect Neighbor) svjetsku je premijeru imala na prošlogodišnjem Filmskom festivalu Sundance, na kojem je njegova autorica zavrijedila nagradu za najbolju režiju. Upravo je redateljski postupak u tom filmu jedna od vodećih odlika ovoga uznemirujućeg rada koji korištenjem izvornih policijskih snimaka rekonstruira slučaj ubojstva Afroamerikanke Ajike AJ Shantrell Owens 2. lipnja 2023. godine u predgrađu Ocale na Floridi.

Mladu je ženu, majku četvero djece, ustrijelila starija susjeda Susan Lorincz pucajući na nju kroz zatvorena vrata, pravdajući se da je mislila da će je Ajike ubiti usred još jedne svađe. Naime između dvije je susjede mjesecima raslo neprijateljstvo, pri čemu je Susan neprestance zvala policiju zbog buke i ulazaka susjedine djece u njezino dvorište, a Ajike je optuživala Susan za fizičke napade na svoju djecu. Kobnog je dana svađa kulminirala korištenjem oružja, a sve je dobilo element međurasne netrpeljivosti zbog uvreda koje je Susan uputila susjedinoj djeci.

K tome, Florida ima Zakon o nužnoj obrani, prema kojem je moguće oružano uzvratiti na napad iz osjećaja straha, što je i bio temelj obrane Susan. Film veoma vjerno opisuje generiranje svađe koja je završila ubojstvom jer je redateljica imala na raspolaganju opsežan policijski videomaterijal s obzirom na to da tamošnji policajci u vozilima te na prsima nose kamere kako bi snimci poslužili u sve potrebne svrhe.

Film na taj način protječe kao zloguki true crime dokumentarac u kojem siromašno američko predgrađe još jednom demonstrira opasan spoj rasnih i socijalnih predrasuda koje traže bilo kakvo razrješenje, makar i ono najlošije. Priča pritom dobrim dijelom održava ravnotežu između obje strane ubojstva, ne govoreći unaprijed o ishodu zbivanja jer se i jedna i druga osoba uključene u svađu s fatalnim završetkom prikazuju kao žrtve deprivilegiranosti u društvu.

Čak i kada je u završnici objašnjeno kako je suđenje završilo, ostaje pitanje nisu li u ovakvim slučajevima pravi počinitelji oni koji podalje od siromašnih kuća stvaraju ozračje nesnošljivosti i nesposobnosti da se svakodnevni prijepori rješavaju na miran način. Ili barem bez ljudskih žrtava. Neovisno o Oscaru, 'Idealna susjeda' bolan je i efektan prikaz društva koje je velikim dijelom 'ludo za oružjem'. Ponekad je to daleko od državnih granica tog društva, a vrlo često u nečijim kućama i školama.