Ethan Hawke nominiran je za Oscara za glavnu ulogu u filmu Richarda Linklatera 'Blue Moon', gdje glumi jednog od najvještijih i najuspješnijih američkih tekstopisaca, među čije se bezvremenske hitove ubraja i naslov po kojem je imenovan sam film. Riječ je o Lorenzu Hartu, i u ovom ga filmu ne upoznajemo na vrhuncu karijere, nego tijekom večeri u kojoj mu se raspadaju i karijera i život. No pjesme su mu, podsjeća nas glazbena pozadina filma - žive i danas. Ali to je utjeha samo onima koji ih pjevaju.
Postoji posebna vrsta pakla za umjetnike, i taj je pakao mnogo strašniji i okrutniji od onog Danteova: u njemu ne propadaš tragično, romantično, mlad i lijep, u njemu te ne prže na vatri, ne uranjaš u ledeno jezero niti ti čupaju udove, ali zato toneš u onu tako nevidljivu, potrošnu i prezrenu 'zrelu dob', toneš elokventno i pred publikom koja se izvrsno zabavlja gledajući nečiji tuđi trijumf. 'Blue Moon' Richarda Linklatera smješten je točno u takav pakao – u jednu večer, u jedan restoran, u trenutak kad jedan umjetnik shvaća da je njegova era završila, a da to, nažalost, do tog trenutka jedino on nije primijetio.
vezane vijesti
Umjetnik je Lorenz Hart, jedan od najvećih američkih tekstopisaca, čije pjesme sigurno znate, ali ne znate da su njegove. Mjesto na koje je smješten njegov pakao propadanja zove se Sardi’s i nalazi se u geografskom i kulturnom krugu jedne od najslavnijih američkih ulica - Broadwaya. Ako ne znate što je Sardi’s, zamislite križanca između kazališnog foajea, ispovjedaonice i zida plača s dozvolom za točenje alkohola. To je restoran u kojem se desetljećima okupljala broadwayska elita, mjesto gdje su se slavile premijere, dogovarale i raskidale suradnje, predstavljale se nove zvijezde i – kao u ovom filmu – propadale one čije je vrijeme prošlo. Zidovi puni karikatura slavnih u Sardi'su nisu samo dekoracija, nego i arhiv sveg tog spektakla slave i taštine: tko je visio na zidu, postojao je. Tko nije, još je imao šansu. A tko je već visio, ali ga se više nitko nije sjećao – e, taj je bio gotov.
Novi početak ili kraj
U takav je prostor u filmu 'Blue Moon' Linklater smjestio gore spomenutog Lorenza Harta utjelovljenog u sjajnog Ethana Hawkea. Hart u filmu daleko je od vrhunca slave i kreativnog napona. U Sardi'su provodi večer nakon premijere mjuzikla 'Oklahoma!' – djela njegova dugogodišnjeg partnera, skladatelja Richarda Rodgersa (Andrew Scott), koji je taj megapopularan mjuzikl napisao s jednim drugim tekstopiscem. Hart je napustio premijeru prije nego što je predstava završila. Trebalo mu je piće, a i nije to više mogao gledati. 'Oklahoma!', naime, za njegova nekadašnjeg partnera znači novi početak, ali za njega, Harta – kraj.
Ne znam je li Lorenz Hart doista proveo takvu večer u Sardi'su. Takvom ju je konstruirao scenarist Robert Kaplow, nadahnut pismima koje je Hart svojedobno upućivao Elizabeth Weiland, mladoj studentici, pjesnikinji i scenografkinji, koju u filmu glumi Margaret Qualley. No prema onome što se zna o Hartu, takva je jedna večer sasvim moguća. Hart i Rodgers zajedno su napisali pjesme koje su definirale urbanu, sofisticiranu, pomalo neurotičnu Ameriku: ‘My Funny Valentine’, ‘The Lady Is a Tramp’, ‘Bewitched, Bothered and Bewildered’ i dakako, najpoznatiju – 'Blue Moon'. Osim što su vječne, pjesme su to u koje je Hart izlio ono što je u njegovu talentu bilo specifično – pomalo bodljikavu, iskričavo šaljivu, ali i bolnu priču o ljubavi. U tim se tekstovima čuje da je Hart znao da ljubav nije nepregledna prerija, nego minsko polje. A onda se Broadway odlučio zaljubiti baš u preriju - u otvorene horizonte, optimizam i country & western mitologiju. Hart tu više nije imao što tražiti. Večer premijere takvog mjuzikla, Oklahome, zato je bila njegov simbolički i doslovan kraj. Zato ga je Linklater u ovom filmu smjestio samo u nju i samo ondje, u taj ikonski restoran.
Nepodnošljiv, ali zanimljiv
Ethan Hawke Lorenzu Hartu ne pristupa kao liku, nego kao mentalnom stanju. Njegov Hart je hodajući monolog, stroj za dosjetke, čovjek koji se šali jer ako prestane govoriti – nestat će. Hawke je ovdje briljantno ranjiv i ranjen: ciničan, pametan, pakostan, očajan i urnebesan u istom dahu. On vrijeđa ljude tako da im se najprije svidi, a zatim ih rastavi na proste faktore. I sve to s osmijehom koji govori ‘znam da sam nepodnošljiv, ali barem sam zanimljiv’. Ni u jednom se trenutku ne ulizuje, ne moli za empatiju i ne pokušava se svidjeti. Upravo zato funkcionira, i ne samo funkcionira – Hawke je kao Hart veličanstven. Počevši od same količine teksta koju je morao zapamtiti – a govori neprekidno gotovo cijeli film, i to ne obične rečenice, nego tekstopisačke, dijaloške i monološke bravure – pa sve do emotivnog stanja, ekspresije, načina na koji komandira pričom te večeri, iako je svoju životnu izgubio. Hart, ne Hawke – jer Hawke je s ovom ulogom svoju još nadogradio. Reći da mu je to uloga života bilo bi pretjerano jer Hawke je i dosad igrao sjajne uloge i zapravo ima zavidnu karijeru dosljedno izvrsnih izvedbi, ali recimo da je ovo kruna sveg tog iskustva, vještine i talenta.
Andrew Scott kao Rodgers predstavlja sve ono što Hart više nije – stabilnost, kontrolu, profesionalnu budućnost. Njihovi razgovori podsjećaju na susret bivših ljubavnika od kojih je jedan krenuo dalje, a drugi još uvijek analizira zadnji razgovor iz 1937. godine. Scott igra Rodgersa s finom, gotovo svirepom suzdržanošću: on nije negativac, ali iz Hartove je perspektive – koja zbog silnog fokusa postaje i naša – pristojno je okrutan. On je čovjek koji je preživio jer se prilagodio. Hart to ne može oprostiti. I nama je teško.
Bobby Cannavale kao barmen Eddie u Sardi'su ovdje je prisutan kao zdravorazumski kontrapunkt cijelom tom festivalu ega. On sluša, promatra, dolijeva piće i zna sve, ali nema potrebu biti genij. U filmu punom ljudi koji se raspadaju od vlastite pameti, Eddie je podsjetnik da postoji i drugačiji oblik dostojanstva. A Margaret Qualley kao Elizabeth unosi dodatni sloj Hartove tragedije, slomljene pred njezinom mladenačkom svježinom, ljepotom i nježnošću. Hartova fascinacija njome samo je deklarativno romantična, ali zapravo je egzistencijalna. Ona za njega nije žena, nego dokaz da još uvijek može biti relevantan nekome tko tek dolazi. I zato se slama kad ga ona zamijeni za ama baš sve - drugu ljubav, druge profesionalne interese. 'Volim te, Larry, ali ne na taj način', ubija mu i zadnju iskru u očima. To je dirljivo, ali i strašno – jer jasno je da on ne želi nju, nego vrijeme koje ona predstavlja. A to mu je vrijeme isteklo i curi dalje bez njega.
Glazba živi vječno
Cijelo vrijeme, u pozadini, za klavirom sjedi mladi pijanist – glumi ga Patrick Kennedy – i svira Hartove pjesme. Tiho, uporno, gotovo nemilosrdno. To je jedan od najpametnijih poteza filma: dok se Hart uništava i slama, njegova glazba živi dalje, savršeno indiferentna prema njegovoj sudbini. A kad zasvira ‘Blue Moon’, besmrtna balada o usamljenosti koju pjevuše svi od pijanista do prodavačice cigareta, postaje jasno da naslov filma nije sentimentalna referenca, nego brutalna ironija. Taj vječni život njegovih riječi kroz tijela, usta i umove onih koji ostaju slaba je utjeha njemu, koji u ovom filmu sudbinski i doslovno - nestaje.
Dugogodišnja suradnja Ethana Hawkea s Richardom Linklaterom ovim je filmom ušla u jednu novu - zreliju, možda mračniju i svakako melankoličniju fazu. Njihovi raniji filmovi, posebice oni koji su na sličan način bili utemeljeni na neprekidnoj priči, dijalogu, monologu, kao što je to Before… trilogija - bavili su se vremenom kao prostorom mogućnosti – zaljubljivanjem, rastom, trajanjem. 'Blue Moon' ne. Priča ovoga filma sav prostor i sve vrijeme u kojima bi još mogle postojati neke mogućnosti za glavnog junaka - tretira kao birokrat s pečatom koji hladno zaključuje dosje. Ovo je film autora koji se više ne pitaju kako počinje priča, nego kako završava. I nemaju iluzija.
Filmu mnogi zamjeraju da je suviše komoran, da izgleda kao kazališna predstava snimljena na setu umjesto na pozornici, prigovaraju mu da su Hawkeovi dijalozi i monolozi katkad prepametni za vlastito dobro, a struktura priče zatvorena poput zagušljivog prostora u kojem se odvija. No meni ništa od toga nije smetalo. Dapače, uvjerena sam da se svi ti 'nedostaci' mogu doživjeti – i doživjela sam ih kao prednosti. Za Ethana Hawkea nemam više dovoljno velike ni maštovite riječi pohvale, barem ne dostojne svih onih divnih, vratolomnih i emotivnih koje je izgovorio kao Hart. Za Linklatera, koji me u svojoj karijeri nekim svojim filmovima znao iznervirati, a nekima oduševiti – u ovom slučaju moram reći da je dobro učinio što se u cijeloj priči učinio poprilično autorski nevidljivim. Osim što znamo da je ovo totalno njegov đir.
No ima tu još jedna stvar. U tonu, atmosferi, rječitosti i podtekstu 'Blue Moona' osjeća se i čita da su i Hawke i Linklater morali doći u neke godine da bi baš ovakav film snimili baš ovako sjajno kako jesu. Možda čak i da smo mi, Hawkeova i Linklaterova publika, svi mi koji ih pratimo od mladosti, morali doći u te iste godine da bi nam se ovakav njihov film svidio. Jer 'Blue Moon' je film koji se smije vlastitom kraju. I baš zato je veličanstven.
