Već su dogurali dotle da ponovno otvaraju Goli otok, ukidaju imunitet političarima, suspendiraju povlastice šefu države nakon isteka mandata (ali jedino ako sami nemaju ozbiljnih šansi da zasjednu na to mjesto). Ukratko, predizborna štajga sva vrvi od neostvarivih obećanja i nema te bedastoće koja se neće izmisliti ako postoji šansa da se svidi glasačima, gladnim osvetničke pravde. Nove, stare, svejedno, samo deri, majstore!

Postoji samo jedna stvar gdje naših dvanaest brbljavih apostola nove i pravednije Hrvatske ovako šakom i kapom ne baca bisere pred svinje: Afganistan! E, tu se svi oni uozbilje, s lica im nestaju kreveljavi osmjesi i zamjenjuje je mudra zamišljenost jer znaju da tu više nema labavo. Prvo, slanje hrvatskih vojnika u afganistanski osinjak doista je nešto što spada u njihove buduće nadležnosti i za što će morati preuzeti odgovornost. Nije, dakle, pametno razbacivati se obećanjima koja ćeš možda već za nekoliko mjeseci morati pogaziti.

KOJA JUNAČINA ĆE REĆI 'NE' OBAMI?

Drugo, nova afganistanska strategija Baracka Obame, sa slanjem još 30-ak tisuća američkih vojnika, očito će tražiti i od drugih da se dodatno isprse. A koliko god ta strategija izgledala kao da je sklepana od trulih dasaka, ajde da vidimo tko će se od naših dvanaestoro junačina usuditi reći ne ili prodavati cirkusantske štoseve koje posljednjih tjedana slušamo u predsjedničkoj kampanji. Pred SAD bi smjesta morali skupljenih peta i spuštenih ušiju raportirati zašto su abortirali prvu veliku obavezu koju je Hrvatska preuzela ulaskom u NATO.

Mda, to je malo teže nego se raspištoljiti i biračima obećavati da naši momci neće biti ni za živu glavu izloženi zlopaćenju, a najmanje pogibelji, tisućama kilometara daleko od kuće. I zato si unaprijed mogao uklesati u tvrdoj hrvatskoj stini što će dalje biti. Većina, umalo pa svi, pretendenti na Pantovčak utišali su se kao bube, izražavajući samo nadu da slanje novih hrvatskih vojnika neće biti potrebno, ali dodajući u istom dahu da će se to učiniti ako bude potrebno. A bit će, u to nema trunke sumnje.

Zacementirano je to prvenstveno kukavičkim ponašanjem Sanaderovog odabranika u Vijeću sigurnosti Nevena Jurice, koji je sluganski slijedio američku antiterorističku doktrinu 'prvo pucam, onda postavljam pitanja'. A kako se nitko u Hrvatskoj, osim donekle Mesića, i to samo u početku, nije suprotstavljao takvom stavu najvećeg kockara među diplomatima i najvećeg diplomata među kockarima, sada varijacije toga slušamo i od predsjedničkih kandidata. Osobno mi se najviše 'svidjela' ona Nadana Vidoševića da je bolje da se Hrvatska brani u Afganistanu nego na vlastitom tlu.

Ah! Ih! Kud se, crni Nadane, baš ti nađe da to kažeš. Pa Amerikanci sa saveznicima u Afganistanu brane turbokorumpirani režim Hamida Karzaija, vjerujući da je on još uvijek bolji od talibana. Pustimo sada po strani što to uopće ne izgleda uvjerljivo, jer talibani jesu militantni i religiozno fanatični, ali su istodobno i borci protiv korupcije i makovih polja koja od Afganistana čine daleko najvećeg proizvođača opijuma. Zato je za nas pametnije sve promotriti iz hrvatske perspektive. Hrvatska je i sama leglo korupcije, pa ako je po Vidoševiću Afganistan zbilja zadnja hrvatska pošta, još se može pomisliti da tamo idemo ne zato da donesemo mir, nego da konsolidiramo Karzaijev brlog korupcije.

Većina ostalih predsjedničkih kandidata traži opravdanje za povećano hrvatsko vojno angažiranje u naizgled boljim, ali zapravo jednako lošim razlozima. Kaže se, prepričano, da su nam SAD i evropski saveznici pomogli 1991-95, kada nam je bilo najteže, pa sada ni mi ne možemo ostati gluhi kada treba zaustaviti jedan drugi lokalni rat. Točno, ali s jednom bitnom razlikom. Amerikanci i saveznici intervenirali su u ex-jugoslavenskim ratovima manje oružjem, a puno, puno više bezbrojnim mirovnim inicijativama

A sada u Afganistanu postupaju sasvim suprotno. Iako je Obama u početku obećavao da će pokušati s talibanima pregovarati, a ne samo ratovati, od toga nema ništa. Njega američki vojni krugovi očito mogu puno lakše obrlatiti nego ultrakonzervativnog Busha, pa se u Afganistanu sada naočigled pada ispod razine onoga što posljednjih godinu-dvije gledamo u Iraku. I ondje je američki vojni kontingent u posljednje vrijeme povećan, ali se istodobno uspostavilo polupartnerske odnose s nekim frakcijama sunitskih muslimana, koji su na početku intervencije bili najviše na udaru jer im je pripadao i svrgnuti Sadam Husein.

I to je, po svemu sudeći, bilo presudno da je stanje u toj zemlji sada ipak nešto bolje (iako je, s obzirom na ovotjedne žrtve, točnije reći manje grozno). U Afganistanu je sve drukčije. Gomilaju se nove trupe protiv talibana, nikakve diplomatske inicijative nisu na vidiku, a u svijet se šalje perfidna poruka da ondje vlada nacionalno-plemenski kaos s kojim se drukčije ne da izaći na kraj. To je vražja laž. Talibani pripadaju istoj etničkoj lozi Paštuna kao i njihov glavni neprijatelj Karzai, što znači da se više radi o borbi za, Josipovićevim rječnikom, pravedniji Afganistan nego o nekom divljem sukobu razularenih plemena.

Osim toga, talibani imaju snažna uporišta u Pakistanu, jednom od najvećih američkih saveznika u muslimanskom svijetu. Ali SAD ipak želi podijeliti odgovornost za te zapetljane odnose s Nijemcima, Francuzima, Talijanima i drugim evropskim saveznicima, koji sa svim tim nemaju veze. Možeš onda misliti koliko veze ima Hrvatska! Jedino što ona ima su diplomatske zdipipare strateški raspoređene po najrazvikanijim kockarnicama koje časno brane kmetsku beznačajnost svoje zemlje u tim velikim svjetskim igrama.