Ministarsku funkciju sam preuzeo u nadi da ću moći provoditi ekonomski dio programa koji je trebao predstavljati osnovu za ekonomsku politiku vlade i sadržavao plan neophodnih i više desetljeća odgađanih reformi koje bi trebale omogućiti ekonomski rast, zapošljavanje i rast standarda građana. Prije svega je riječ o:

- regulatornoj reformi za stvaranje povoljnijeg okruženja za razvoj gospodarstva;
- smanjenju nameta na rad kao ključnoj mjeri za poticanje gospodarstva i glavnoj pretpostavci borbe protiv sive ekonomije, zapošljavanja na crno i crnog tržišta;
- odavno zakašnjelom završetku restrukturiranja poduzeća;
- uvođenju reda u javni sektor, posebice u javnim poduzećima, korporativnom upravljanju, smanjenju državnog udjela u gospodarstvu, oslanjanju na privatni sektor, stvaranju zdrave države.

No, reforme se ne provode. Za 2014., ali i za 2015. i 2016. donesen je neodrživ, mjestimice neozbiljan proračun. Budući da se to iz godine u godinu ponavlja, rezultat je: povećanje deficita i duga, smanjenje poreznih prihoda i pad ekonomske aktivnosti. Iz godine u godinu se na temelju istih pokušaja očekuju drugačiji rezultati. Paket mjera ekonomske stabilizacije potpuno je promašen. U njegovoj izradi nije sudjelovala vlada kao kolektivno tijelo.

Stranačko zapošljavanje i nametanje stranačkih ličnosti bez obzira na stručnost je službena politika vlade i dio koalicijskog sporazuma. Zbog toga se unutar vlade vode bitke oko postavljanja direktora agencija i poduzeća u nadležnosti raznih ministarstava i podržavaju se direktori agencija i poduzeća koji na sve moguće načine podrivaju provođenje reformi.

Nastavljaju se propali projekti subvencioniranja, javašluk i kriminalne aktivnosti između prodavatelja, kupaca i države preko povezanih rodbinskih klanova i njihovih tvrtki.

Nepoštivanje institucija je očigledno dio ekonomske strategije raznih kabineta i političkih stranaka. Puno povjerenje u arapska, kineska, ruska i druga čuda, netransparentne ugovore, subvencije i sve ostale propale politike su jedina politika na koju se računa. Poslovi se obavljaju bez procedure, bez javnosti i bez ekonomskih analiza jesu li korisni ili štetni za državu. Svi žele biti dio nekog velikog 'deala' koji će se napraviti.
Vlada ne radi kao tim. Dnevni red sjednice vlade poznat je pet minuta pred samu sjednicu. Na vladi se ne diskutira. Osjetan je strah članova vlade, ali se ne usuđuju javno govoriti.

Medijski linč je dio medijskog mraka koji sije strah. Samocenzura je na nevjerojatnoj razini.

Naručeni prosvjedi sindikata protiv donošenja zakona, najavljeni štrajkovi, demonstrativna napuštanja radnih grupa i bojkoti javnih rasprava povodom izrade nacrta zakona o radu – sve su to smišljeni potezi političkih stranaka kako bi se zaustavile započete reforme, zadržala dosad vođena ekonomska politika, zadržale stranačke i sindikalne privilegije u javnom sektoru, a sve na štetu građana. U tome ih podržavaju i neodgovorna rukovodstva poduzeća. Više je nego jasno da sindikalni prosvjedi male grupe sindikalnih i stranačkih aktivista ne mogu biti razlog za neusvajanje zakona, već samo izgovor i paravan za prikrivanje nedostatka političke volje i želja za održavanjem blata u kome kao društvo propadamo.

Premijer ne pokazuje interes za ekonomske aktivnosti vlade, niti se njima bavi.

Odustajanjem od reformi, vladajuća koalicija pokazuje veliku neodgovornost, urušena poduzeća u državnom vlasništvu su osuđena na daljnje propadanje, a zaposleni ostavljeni u daljnjoj neizvjesnosti. Trošak za proračun je velik.

Za zemlju postoje samo dva puta – jedan je propala ekonomska politika subvencioniranja, korupcije, stranačkog zapošljavanja, samovolje pojedinaca, parazita koji žive na leđima društva i drugi - mnogo teži - put odgovornosti, napornog rada, domaćinskog ponašanja, pristojnosti, institucija sustava. Dosta je bilo.

Epilog

Nemojte se veseliti, jer ovo što ste pročitali, ma koliko vas mjestimice podsjećalo na prilike u Hrvatskoj, nije tekst ostavke ni jednog hrvatskog ministra. Riječ je o adaptiranom (pa zato nisu korišteni navodnici) sažetku mnogo duže ostavke srpskog ministra gospodarstva Saše Radulovića. Ne ulazeći u pojedinosti prepucavanja srpskih političkih stranaka, moguće osobne interese pojedinaca i stranaka u srpskoj predizbornoj kampanji, pa i samoga Radulovića, stanje opisano u njegovoj ostavci se doima zapanjujuće hrvatski. Osim što, nažalost, ostavka nije napisana u Hrvatskoj. Naš bi ministar u ostavci, naravno, uz arapske, kineske i ruske čudotvorce mogao navesti i rumunjske, a kod uvođenja reda u javni sektor posebice istaknuti zdravstvo, školstvo, znanost, socijalu, poljoprivredu... Zbog činjenice da mi - za razliku od Srbije - jesmo u Europskoj uniji, hrvatski bi ministar u ostavci imao što napisati i o sustavnim najavama, pa i donesenim odlukama koje su u suprotnosti s obavezama i dužnostima zemalja članica Unije. Ima li nade da hrvatski ministri čitaju tportal? Ili možda barem ostavke svojih kolega iz komšiluka?